Srijeda, 18 svibnja

Preplavljeni ljubavlju – razmišljanje uz Veliki četvrtak


Večerašnjim slavljem Mise večere Gospodnje započinjemo proslavu svetoga Vazmenoga trodnevlja koje je središte i vrhunac liturgijske godine. A ova tri dana su na tako uzvišen način povezani da međusobno upućuju jedan na drugoga, te otajstveno jedan drugoga otkrivaju ili pak sadrže do mjere da su neodvojivi. U tom smislu i večerašnje slavlje sadrži i na sebi svojstven način izriče otajstvo križa Gospodinova, kao i otajstvo uskrsnuća s njime tijesno povezana.


Ljubav u dva čina


A sve što je Isus želio sa svojim učenicima proživjeti, pa i njima ostaviti, Isus je to učinio u dva čina ljubavi koja su ostala učenicima utisnuta u život i u sjećanje (Iv 13, 1-15). Prvi čin ljubavi bilo je pranje nogu koje je dio večerašnjeg liturgijskog slavlja. Isus je pokazao svoju beskrajnu ljubav time što je, prigibajući se prati učenicima noge, pokazao da se u poniznosti prignuo do zemlje. Bio je spreman na takav čin, kojem su se čak i oni čudili, a Petar odbijao, jer ih je beskrajno ljubio. Prigibanjem do zemlje da im opere noge samo je označio umiranje na križu koje je bilo vrhunac poniznosti to jest maksimalno moguće prigibanje, do smrti, smrti na križu, kako će reći sveti Pavao. Ali osim što im je činom poniznosti uprisutnio križ, perući im noge posvjedočio im je da su već okupani, čisti po zajedništvu s njime. No dar očišćenja su primili upravo po križu na kojem je prolio krv kojom nas je očistio.

Drugi čin ljubavi koju je Isus pokazao na posljednjoj večeri bilo je blagovanje u kojem je sama sebe predao u kruhu i vinu za svoje učenike. O tome smo večeras čitali izvješće svetoga Pavla (1Kor 11, 23-26) u kojemu svjedoči o predaji koju je primio i koju dalje prenosi svojim vjernicima, a koja se tiče Gospodinova predanja one večeri kad je bio predan u ruke grešnika da ga razapnu. Te iste večeri Gospodin je predao sebe učenicima u kruhu: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen; i vinu: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

Doista, kako pranjem nogu i činom prigibanja, tako isto i činom predanja samoga sebe, Isus je najprije pokazao svoju beskrajnu ljubav, o čemu će posvjedočiti sveti Ivan: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja. Ali osim što je pokazao svoju ljubav, on je ujedno tom ljubavlju preplavio svoje učenike. Iz preobilne ljubavi pokazao im je da ih je toliko ljubio da im je bio spreman noge prati, to jest umrijeti da ih očisti do kraja. A bio je spreman i umrijeti da ih nahrani svojim tijelom i napoji krvlju. Iz svega rečenoga je očito da je otajstvo proslavljeno u dvorani posljednje večere unaprijed proslavljeno otajstvo križa koje će se dogoditi već idući dan. Iz njegova srca potekla je njegova preobilna ljubav koja nije bila drugo doli prolivena krv za očišćenje svijeta od grijeha, predoznačena u obredu pranja nogu, te dar života kojim se vjernici hrane čuvajući spomen na njega i na otajstvo vlastitog otkupljenja.


Činiti što je Isus učinio


No nakon što je Isus očitovao svoju poniznu, te sebedarnu ljubav, uputio je učenicima vrlo jasan poziv: Ovo činite meni na spomen. Ili pak riječima koje je zapisao sveti Ivan nakon pranja nogu: Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Pozvao ih je da čine to što su doživjeli, to jest što su primili od Isusa. A primili su oproštenje grijeha i primjer poniznosti, kao što su primili najuzvišeniji dar u njegovu predanju tijela i krvi u prilikama kruha i vina pri samom blagovanju večere.

Tako Isus nije izvršio samo obred, već je njegovo slavlje pashalne večere bio istinski čin ljubavi iz kojega izvire zadaća njegovim učenicima da čine sve što je on učinio. Kao što je on očistio i nahranio njih, tako im je ostavio zadaću da i sami čine međusobno, to jest svima kojima navješćuju smrt Gospodnju pozivajući ih da povjeruju Bogu koji na ljude izlijeva svoju ljubav. Bili su pozvani u posvemašnjoj poniznosti služiti povjerenome vjerničkom stadu za posvemašnju čistoću, kao što su bili pozvani i hraniti ih Kristovim tijelom i krvlju.

Zato i u večerašnjoj proslavi večere Gospodnje, dok se spominjemo da je ovo slavlje ispunjenje starozavjetnih pashalnih događaja, ne zaboravljamo da je naš Gospodin pravo pashalno janje koje u svetoj noći izlaska iz sužanjstva ima dvostruko značenje: s jedne strane njegova nas krv čisti i štiti od zatora i propasti, a s druge strane nas hrani na putu prema konačnome spasenju. Iz ovog slavlja u kojem se očituje punina Kristove ljubavi za nas, ishodište je i naše ljubavi. Ako nam je on zapovjedio: Ovo činite, dužni smo ga nasljedovati i primljenu ljubav u-činiti, pretvoriti u čin.

Božja ljubav stoga u nama ne smije ostati tek ideja, teorija i apstrakcija, već ju je potrebno činiti, to jest konkretizirati. Kao što se ona konkretizirala u odnosu na nas ljude u potpunom sebedarju, tako je neophodno da i ljubav Isusovih učenika postane jednako konkretna i učinjena. I sami smo njome preplavljeni u ovom euharistijskom slavlju, te ju stoga činimo, jer samo njome možemo začiniti život svojoj braći. Iz Kristova srca izlila se rijeka ljubavi, pa je mi ne smijemo zaustaviti, već joj omogućimo da i preko nas teče i natapa srca svih ljudi i cijeli svijet svojim spasenjskom tokom. Nastojmo stoga da ovo slavlje ne bude samo obred, već istinski spomen i čin koji i nas pokreće na spasenjsku ljubav prema svima kojima je potrebna istinska čistoća bića i hrana života vječnoga.