Petak, 17 rujna

Svi sveti – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Slavimo danas spomen svih svetih, onih nebrojenih tisuća i tisuća koji su za svoga ovozemnog života živjeli čestito, vjerni Bogu i čovjeku. Ustrajali su u dobru i nisu dopustili da iz zabljesne zlo. Oni su naši uzori u vjeri iako za mnoge od njih i ne znamo, iako njihova imena nisu upisana u ljudsku povjesnicu, ali su upisani u Božjem srcu. Dok zahvaljujemo Bogu za njih, molimo da i nas Bog učini njihovim nasljedovateljima.

  • Gospodine, ti nazivaš blaženima one koji su siromašni duhom, koji su čista srca, koji su mirotvorci. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim si nam životom pokazao kako valja ići putem siromaštva, čistoće, mirotvornosti. Kriste, smiluj se.
  • Gospodine, ti nas pozivaš da hrabro idemo putem svih osam blaženstava. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Ipak moramo priznati da je u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca. Zahvaljujući loše pisanim životopisima stoljećima smo se sve više uvjeravali da biti svet zapravo ne znači biti normalan. Jer, eto, u takvim se životopisima prenaglašavalo upravo ono neobično. Jer, eto, onaj je svetac već od majčine utrobe bio posvećen, u djetinjstvu je imao viđenja. Nije ulazio u radosti ovoga svijeta. Živio je danima o kruhu i vodi. Povlačio se u pećine i noćima molio. Ili je neumorno hodao i propovijedao. Pri tom su oko njih vrcala čudesa i čudesni znakovi. Zato se događalo da su nam sveci sve manje postajali uzori, a sve više zagovornici. Jer, eto, izgledalo je nemoguće da neki normalan čovjek postigne svetost, zato se treba utjecati zagovoru onoga koji to bolje zna, baš kao što tražimo stručnjaka za popravak perilice ili automobila. A danas, na blagdan Svih svetih, Božja nam riječ predstavlja pravu sliku svetosti (Mt 5, 1-12a). Znademo da na današnji dan slavimo tolike velikane koji su nam ostali nepoznati, koji nikada nisu bili proglašeni svetima, a ipak su bili sveti svojim životom. Nebo je prepuno svetaca. Štoviše, svi koji su s Bogom u nebeskoj slavi – sveti su i sveci su.


Blago siromasima, progonjenima, gladnima…


Isus proglašava blaženima, dakle, svetima ljude koji znadu prihvaćati nevolje. Veli: “Blago siromasima, duhom”. Hoće reći, blago onima koji se na navezuju na bogatstvo, kojima je najvažnije živjeti u miru sa svojom savješću sa svojim Bogom i sa svojim bližnjima i koji će radije biti siromašni, negoli da prekrše suglasje svoga života s Božjim zapovijedima. Veli dalje: “Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…” Naravno da ne trebamo površno zaključivati kako je sreća kada je čovjek proganjan i kada trpi nepravdu. Isus ističe one ljude koji se i u strašnim nevoljama ne umaraju činiti dobro. Koji na uvredu uzvraćaju blagoslovom, koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima. Osvrnimo se oko sebe. Zar ne vidimo toliko divnih ljudi koji blago i s pouzdanjem podnose svoje nevolje. Ne zato što bi bili maloumni da ne shvaćaju svijet i prilike u kojima žive. Ne zato što bi bili nesposobni nešto poduzeti. Nego, to su ljudi koji nepremostive nevolje kao što su bolest, progonstvo, nepravde podnose, a da ne proklinju i da ne zazivaju Božju osvetu. Oni su uvjereni u duboki smisao svoga života, makar on bio ispunjen tolikim nedaćama. I to su nepopisani i neznani velikani, pravi velikani!


Blago mirotvorcima… blago onima koji su čista srca


Nadalje Isus proglašava blaženima i svetima one koji čine dobro. Mirotvorci su oni koji u svakoj prigodi i u svakoj situaciji vide barem mrvicu dobra i na to se usredotočuju, nastojeći uspostaviti mir, a ne razdor, ljubav, a ne mržnju. Čista srca su oni koji u svakom čovjeku vide barem klicu dobra, koji ne žele licemjerno ljude osuđivati, koji se uporno i uporno trude oko dobra, koji grade, a ne ruše, koji pomiruju, a ne siju razdor, koji se usredotočuju na ono što je dobro i plemenito u svakom čovjeku. Zar ne da se i danas divimo takvim običnim i jednostavnim ljudima koji blagoslivljaju i čine dobro. Pred nama je još uvije živ lik Majke Terezije, međutim, koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i plemenito, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist i probitak ili osobnu slavu.


Svetost danas?


Ako tako gledamo na svetost, onda je razumljivo da ju je moguće postići. Zar ne da je svatko od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha.

Možemo biti sveti, trebamo biti sveti, zapravo, moramo biti sveti, želimo li u kraljevstvo Božje. Jasan i jednostavan putokaz su upravo Isusova blaženstva. Danas slavimo tolike nebrojene velikane koji su išli tim jednostavnim, a tako velikim putem svetosti. Putem susretljivosti, dobrote, putem praštanja, putem mirotvorstva. U jednostavnosti srca prihvaćali su životne poteškoće i nesreće, progonstvo i nepravdu ljudi i trudili se oko dobra i oko mira. To su ti divni ljudi, naši očevi i majke i naši preci i prethodnici u vjeri. Unatoč kušnjama ostali su vjerni Kristovu evanđelju i njegovim blaženstvima. Danas zahvaljujemo Bogu za njih i pitamo se: što nama priječi da krenemo njihovim stopama?