Proprij druge korizmene nedjelje
Za drugu korizmenu nedjelju grgurovski proprij dvaju oblika rimskoga obreda vrlo je različit: zajednička je samo prikazna pjesma (ofertorij). U grgurovskom propriju svaki je liturgijski trenutak obilježen antifonom i usko povezan s kompozicijskim stilom.
Prva korizmena nedjelja donijela je savršeno preklapanje grgurovskoga proprija za oba oblika rimskoga obreda; ne i druga, gdje je zajednički dio ograničen na Prikazanje, iako u oba slučaja evanđelje bogoslužja dana izvješćuje o otajstvu Gospodinova Preobraženja.
Drevni rimski obred započinje ulaskom (introitom):
Reminíscere miseratiónum tuárum, Dómine, et misericórdiæ tuæ, quæ a sǽculo sunt: ne umquam dominéntur nobis inimíci nostri: líbera nos, Déus Israël, ex ómnibus angústiis nóstris. –
Spomeni se smilovanja svojih, Gospodine, i milosrđa svoga, koje je od vijeka, da nikad ne ovladaju nama neprijatelji naši; oslobodi nas, Bože Izraelov, od svih tjeskoba naših (Psalam 25, 6.22).
Gradual
Tribulatiónes córdis méi dilatátæ sunt: de necessitátibus méis éripe me, Dómine. Víde humilitátem méam, et labórem méum; et dimítte ómnia peccáta méa. –
Umnožile su se nevolje srca moga, iz tjeskoba mojih izbavi me, Gospodine! Vidi poniženje moje i muku moju i oprosti sve grijehe moje (Psalam 25, 17–18)
također je vapaj Gospodinu da budemo oslobođeni nevolja koje su se povećale, vika onih koji prepoznaju da su jadni i iscrpljeni.
Zavlaka (trakt)
Confitémini Dómino quóniam bonus: quóniam in saéculum misericórdia eius. Quis loquétur poténtias Dómini: audítas fáciet omnes laudes eius? Beáti qui custódiunt iudícium, et fáciunt iustítiam in omni témpore. Meménto nostri, Dómine, in beneplácito pópuli tui: vísita nos in salutári tuo. –
Ispovijedajte se Gospodinu, jer je dobar: jer je do vijeka milosrđe njegovo. Tko će iskazati moći Gospodinove: razglasiti sve pohvale njegove? Blago onima koji čuvaju uvjerenje i čine pravdu u svako doba. Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema puku svome: pohodi nas spasenjem svojim (Psalam 106, 1–4)
hvali Gospodina za njegovu dobrotu, veliča Njegovu moć i moli Ga da se sjeti svoga puka i posjeti ga kako bi mu donio spasenje koje samo On može dati. Takva isticanja dobro pristaju duhu korizme, ali njihova osobitost još više dolazi do izražaja ako se ima na umu da se u službi jutrenja staroga rimskoga obreda prikazuje lik Jakova, velikoga izraelskoga praoca koji, nakon što je ukrao prvorodstvo bratu Ezavu, živi životom neprestano izloženim opasnostima i tjeskobama. Jakov tako postaje izvrstan primjer strpljivosti u kušnjama i svoga prepuštanja Bogu. Riječ je dakle o primjeru duboka jedinstva između dviju glavnih duša javnoga crkvenoga bogoštovlja, božanskoga časoslova i euharistijskoga slavlja, vrlo osobita za drevni rimski obred.
Zbog razigranosti prisjećanja koja označava grgurovski proprij zahvaljujući njegovu uobličenom unutarnjem rasporedu, možemo primijetiti da je početak ulaska Reminíscere, antifone koja se razvija u četvrtom modusu, gotovo identičan onomu koji nalazimo u ulasku Resurréxi (također u četvrtom modusu) na dan Uskrsa. Molitva onih koji su u tjeskobi već je obasjana nadom Uskrsa, a s druge strane, uskrsna radost uvijek sa sobom nosi sjećanje na okove kojih smo oslobođeni. I pričesna pjesma ističe vid zazivanja koji u pogibelji postaje pravi vapaj:
Intéllige clamórem méum: inténde vóci oratiónis méæ, Rex méus, et Deus méus: quóniam ad te orábo, Dómine. –
Usliši vapaj moj, usliši glas moje molitve, Kralju moj i Bože moj, jer k tebi se obraćam, Gospodine (Psalam 5, 2–4).
U reformiranom rimskom obredu izgubljeno je pozivanje na Jakovljev lik, kao i taj „predosjećaj“ Uskrsa, njegovo iščekivanje, dok se dobiva veća unutarnja povezanost između proprija i evanđelja o Preobraženju. Ulazna i pričesna pjesma zapravo su izravno povezane s Evanđeljem. Ulazak Tibi dixit smješta se u korizmu kao veliki pokret življega traženja Gospodinova lica:
Tibi dixit cor meum, quæsívi vultum tuum, vultum tuum Dómine requíram: ne avértas fáciem tuam a me. – Tebi je srce moje reklo: tražio sam lice tvoje, lice tvoje, Gospodine, tražit ću: ne odvraćaj lice svoje od mene (Psalam 27, 8–9).
Začinka (antifona) nije izvorna, nego je preuzeta iz starih kodeksa, koji su je pak smjestili u utorak (feria tertia) drugoga korizmenoga tjedna.
Ne može vas se ne dojmiti prekid nezavršavanjem ili odgađanjem, stvoren na prve dvije riječi (tibi dixit), napravljen ponavljanjem kajde do (C), koja ima zadaću pripremiti kićeniju tvrdnju quæsívi vultum tuum, koja čini središte antifone, a to izdvajanje ističe i govorno ponavljanje neposredno nakon toga (vultum tuum Dómine requíram). Natjecanje nastalo modusnim isticanjem s jedne i riječima s druge strane ostvaruje cilj stalno prisutna lica Gospodinova. Daljnji naglasak daje neka vrsta glazbenoga preljeva svjetla i tame, gdje antifona završava dubljim kajdama upravo kada moli Gospodina da ne skriva svoje lice od vjernika.
Gradual
Sciant gentes quóniam nomen tibi Deus: tu solus Altíssimus super omnem terram. Deus meus, pone illos ut rotam, et sicut stípulam ante fáciem venti. –
Neka znadu narodi da ti je ime Bog i da si ti jedini Višnji nada svom zemljom. Bože moj, zavitlaj ih u vrtlog, neka budu kao pljeva na vjetru (Psalam 83, 19.14).
ustraje na temi Preobraženja, tražeći od Boga da se očituje tako da poganski narodi „upoznaju da si Ti Bog, samo si Ti Svevišnji nad cijelom zemljom“ i da nepravedni, koji ne poznaju Njegovo lice, umjesto toga budu zbrisani, poput praha zemaljskoga kada se, u šumu vjetra, stvori vihor ili poput slame. Kao i gradual, i zavlaka ove nedjelje preuzeta iz nedjelje Šezdesetnice (Sexagesima) drevnoga obreda.
Pričesna pjesma opet se vraća na Preobraženje, ovaj put podsjećajući na Gospodinove riječi, prema Evanđelju po Mateju:
Visiónem quam vidístis, némini dixéritis, donec a mórtuis resúrgat Fílius hóminis. –
Viđenje koje vidiste, nikomu ne kazujte dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih (Matej 17, 9).
Kao što je maestro Fulvio Rampi pravilno istaknuo:
„izbor koji je predložen prema tekstovnoj pripadnosti u ovom je slučaju napravljen na štetu drugoga načela, koje bismo mogli odrediti kao sraslost (koherentnost), a koje je još važnije ako se odnosi na grgurovsko pjevanje u cjelini. Nedostatak sraslosti leži u razdvajanju između oblika i liturgijskoga sklopa, koju odabir ove antifone na kraju izaziva.“
U grgurovskom propriju svaki tip antifone ima osobit stil koji ga razlikuje od ostalih; zatvorenih očiju, dakako nakon malo upoznavanja, lako možete razumjeti je li ono što čujete ulazna ili prikazna antifona. Stoga je svaki liturgijski trenutak isprekidan antifonom tijesno povezan s kompozicijskim stilom: to je veličanstveni oblikovni unutarnji raspored tipičan za grgurovsko pjevanje. Pričesnu pjesmu označava polukićeni stil, dok u antifoni Visiónem nalazimo „oblikovni nesklad“, jer je riječ o slogovnom ili jednostavnom stilu (svaka kajda odgovara slogu, s rijetkim ili nikakvim nakupljanjem) . Razlog te neobičnosti leži u činjenici što je riječ o antifoni koja je iz Prve večernje ove nedjelje (drevnoga obreda) – dakle iz antifona koje imaju potpuno drukčiji stil – prebačena u misni proprij. Nesretan pothvat, koja je doveo u povlašteni položaj sadržajni vid pred oblikovnim. A u bogoslužju oblik je srž.
