Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (4): Pastoralno-liturgijski naglasci sakramenta krsta
Uvod
Svaki od obrednika korištenih na području današnje istočne Hrvatske i Srijema prije Drugog vatikanskog sabora donosi više podnaslova unutar govora o sakramentu krsta. Većim su dijelom to isti tekstovi, no ima i nekih manjih odstupanja, što će biti jasno uočljivo iz pregleda koji slijedi. Najprije ćemo pružiti prikaz onih odredbi koje su bile propisane za služenje sakramenta krsta, a potom i redom sve obrede koje pronalazimo u svima ili nekom od obrednika.
1. Uvodne napomene o krštenju
Obrednik pape Pavla V. iz 1614. god. najprije, u skladu s odlukama Tridentskog sabora i ondašnjom rubricističkom teologijom, donosi mnoge detaljne i izričite odredbe koje se moraju obvezno poštivati, a u potpunosti ih preuzimaju krajevni obrednici,[1] dok će tek manje izmjene biti vidljive u Rimskom obredniku iz 1929. Nakon uvodnog dijela napomena, slijede odredbe vezane uz materiju, formu i djelitelja krsta, potom se govori o krštenju djece, kumovima, o vremenu i mjestu krštenja, te na kraju o svetim uljima i ostalome što je potrebno za krštenje.
Slijedeći odredbu Dekreta o sakramentima, donesenog na 7. sjednici Tridentskog sabora, od 30. ožujka 1547., u uvodnim se napomenama najprije ističe kako je tvar sakramenta krsta isključivo prava i naravna voda. Još je, naime, u prvim stoljećima kršćanstva bilo onih koji su učili kako se umjesto vode može krstiti i nekom drugom tekućinom, a taj je nauk revitalizirao i Luther, metaforički tumačeći svetopisamski tekst: Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga… (Iv 3,5). S druge strane, u napomenama se pojašnjava kako prava i naravna voda označava i onu vodu kojoj bi se eventualno dodalo i malo neke druge tekućine, a također nije bitno je li hladna ili topla, čista ili mutna, iz mora, zdenca, bunara itd., dok se isključuje upotreba umjetno dobivene vode. Ta bi prava i prirodna voda trebala biti, osim u slučaju nužde, blagoslovljena, no ukoliko je nema u dovoljnoj mjeri, može joj se primiješati neblagoslovljena, ali u manjem omjeru. Ako se, pak, voda pokvari ili je zbog nekog drugog razloga nestane, svećenik može blagosloviti drugu u krstionici, ukoliko se smrzne, treba ju otopiti, a po potrebi i dodati nešto neblagoslovljene vode.
Nadalje, prema uvodnim napomenama, lik, odnosno forma krsta, isključivo je ova: Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i ne može se mijenjati, dok se riječi moraju izgovarati istovremeno s polijevanjem, odnosno uranjanjem ili škropljenjem, i ne smiju se ponavljati. Na spomen Oca polije se prvi put, na spomen Sina drugi, a na spomen Duha Svetoga treći put. Iako se predviđa mogućnost krštenja uranjanjem ili škropljenjem, uočljivo je kako su ti načini već tada bili određeni prijevjesi ranijih vremena, bez većih pastoralnih konkretiziranja. Naime, u prvim se stoljećima uglavnom krstilo uranjanjem, no i tada je bilo slučajeva krštenja polijevanjem ili škropljenjem, napose kada su u pitanju bolesnici. Nakon Konstantinovog reskripta gradile su se i posebne krstionice u blizini crkve, od kojih bi novokrštenici, nakon uranjanja, odnosno uranjanja u smrt grijehu i izranjanja na novi život, zaodjenuti bijelim haljinama, znakom zadobivene čistoće, ulazili u procesiji u crkvu, čime je istaknuta postupnost katekumenskog hoda i ulazak u potpuno zajedništvo s Crkvom i Kristom. Međutim, s vremenom je, posebno kad je praksa krštavanja djece preuzela prvenstvo, uglavnom iz praktičnih razloga, prevladalo krštenje polijevanjem, dok su uranjanje i škropljenje postali rijetkost, što je vidljivo i prema uvodnim napomenama Obrednika.
Kada je u pitanju djelitelj sakramenta, odredbe nalažu kako zakonito može krstiti župnik ili onaj svećenik kojega on ili ordinarij ovlasti, no u smrtnoj opasnosti može ga svatko, pa i nevjernik, nesvečano krstiti, uz uvjet da drži oblik i namjenu svete Crkve. No, ako je dostupan svećenik, on ima prednost krstiti, potom đakon, pa podđakon, pa crkvenjak, zatim svjetovnjak, pa muškarac, te na kraju žena, osim ako se pristoji da žena krsti ili ako ona zna bolje krstiti. Valja uočiti, posebno imajući u vidu današnju rašireniju praksu da krštenje ne dijeli nužno župnik, nego neki drugi svećenik, kako je odredbama još tada vlast krštenja, u redovitim situacijama, dana prvenstveno župniku. S druge strane, s obzirom na krštenje u smrtnoj opasnosti, posebnu su važnost imale primalje (babice), koje su, u skladu s teološkim načelom: krštenje je nužno za spasenje, mnogu djecu krstile pri porodu. Tako je npr., prema kanonskim vizitacijama župa današnje istočne Hrvatske i Srijema u 18. st., vidljivo kako se, ukoliko primalja nije izabrana, nužno i pod hitno mora izabrati, i to iskusna starica bogobojazne savjesti, koja mora biti dobro poučena po pitanju materije i forme krštenja. Ona je morala i položiti tjelesnu prisegu, prema kojoj bi se obvezala kako se pri porodu neće služiti nikakvim praznovjerjima i magijskim umijećima, što je u ranijim vremenima bilo veoma rašireno. Primalja je također vodila rodilje u crkvu na poseban blagoslov, kojega bi ove primale 40 dana nakon poroda, a morala je prijaviti župniku i sve one za koje je znala da su pobacile ili začele u nezakonitom braku, kao i one koje bi odbile doći na blagoslov.
Uvodne napomene potom donose napomene vezane uz krštenje djece, također usko povezane sa spasom djetetove duše. Tako se najprije upozoravaju župnici kako trebaju poučavati vjernike da što ranije donesu djecu u crkvu na krštenje. Starije se generacije još sjećaju vremena kada bi žandari prisilno uzeli dijete i odnijeli ga na krštenje, ukoliko se to nije učinilo na vrijeme. Posebno se detaljno, vjerojatno u skladu s velikom smrtnošću djece i rodilja, donose odredbe vezane uz krštenje u smrtnoj opasnosti. Tako se nalaže da se nitko ne smije krstiti zatvoren u majčinoj utrobi, ali ako pomoli glavu, neka bude po njoj kršten, te ga se, ako preživi, ne treba ponovno krstiti. Ako li, pak, pokaže neki drugi dio tijela (živi), treba ga po njemu krstiti, a ako preživi, poslije ga uvjetno krstiti, uz formu: Ako nisi kršten, ja te krstim… Umre li tako kršteno dijete, treba ga pokopati na sveto mjesto. Ako, pak, umre majka trudna, dijete treba izvaditi i, ako je živo, krstiti, a ako se sumnja, krstiti uvjetno. Ono dijete koje se u takvim okolnostima rodi mrtvo, prema napomenama, budući da nije primilo spasonosni sakrament, ne može biti sahranjeno na svetom mjestu. Iako i danas posebno odijeljena mjesta u dnu nekih groblja o tome svjedoče, zanimljivo je primijetiti kako Rimski obrednik iz 1929. tu napomenu ispušta, ali također valja uočiti kako ipak izričito ne određuje da budu sahranjena na svetom mjestu. Vjerojatno je, s obzirom na stoljećima raspirivane kontroverze oko grijeha nekrštenog djeteta, namjerno izostavljena precizna odredba.
Potom se vrlo detaljno govori o krštenju djece s malformacijama, osnosno nakaza, kako su nazvana u uvodnim napomenama. Takvo preciziranje upućuje na zaključak kako su malformacije, i to ne samo malformacije minor, nego i malformacije major, bile prilično česte. Najprije se određuje kako se o tome, ukoliko nije smrtna opasnost, valja posavjetovati s odrinarijem ili s nekim stručnjakom. Nakazu, za koju se ne zna je li čovjek ili nije, treba krstiti uvjetno: Ako si čovjek, ja te krstim…, ako ih je više, ne treba ih krstiti dok nije jasno jesu li osobe ili ne, odnosno ima li ih više, a to će se moći razaznati po tome imaju li jednu ili više glava, jedna ili više prsa, jedno ili više srca… Kada se to razluči, treba krstiti jedno po jedno, osim u smrtnoj opasnosti, kada se krste zajedno: Ja vas krstim… U situaciji kada nije jasno jesu li u utrobi jedna ili dvije osobe, jedna se krsti bezuvjetno, a druga pod uvjetom. Tim će odredbama Rimski obrednik iz 1929. dodati i odredbu prema kojoj se izložena i nađena djeca trebaju krstiti uvjetno, osim ukoliko se dozna da su krštena, zatim da se, u smrtnoj opasnosti, dijete nevjernika dopušteno krsti i protiv volje roditelja, izvan pak smrtne opasnosti, samo ako se zajamči njegov odgoj u katoličkoj vjeri, te da se isto odnosi i na krštenje djece krivovjeraca, raskolnika ili katolika koji su otišli u krivovjerje ili raskol.
Kaločki i Vrhovčev obrednik, za razliku od ostalih obrednika, nakon napomene o krštenju djece, donose i kratku napomenu za krštenje odraslih. Tako kažu kako se odrasli može krstiti samo ako je dobro poučen u vjeri, no ukoliko je u smrtnoj opasnosti, dovoljno je da na bilo koji način pokaže kako pristaje uz naredbe kršćanske vjere, te određuju da poučenog katekumena treba krstiti u crkvi, u nazočnosti kuma, ali da će na svećenikova pitanja odgovarati sam katekumen.
Rimski obrednik, pak, iz 1929. god., na tom će mjestu donijeti napomene o obredima i ceremonijama krsta, prema kojima se određuje da se krst slavi svečano, a tek iz opravdana razloga ordinarij može dopustiti ceremonije za odrasle kod krštenja djece. Nadalje, određuje kako djecu treba krstiti po obredu roditelja, no ako jedan od roditelja pripada latinskom, a drugi istočnome obredu, u načelu treba krsti po očevom obredu. Ako je, pak, samo jedan od roditelja katolik, dijete se treba krstiti po njegovu obredu. Određuje i da se u smrtnoj opasnosti može krstiti nesvečano, no, ukoliko krsti svećenik ili đakon, trebao bi, ukoliko ima vremena, krstiti uz ceremonije koje slijede iza krsta. Izvan smrtne opasnosti ne smije se privatno krstiti, osim u slučaju krivovjeraca, koji se u zreloj dobi krste uvjetno. Ceremonije se, nadalje određuje Obrednik, trebaju što prije nadopuniti, ako su iz bilo kojeg razloga ispuštene kod krštenja (i kad se krst ponavlja uvjetno), osim kad se radi o odraslim krivovjercima. Na kraju upozorava župnike da se brinu kako bi roditelji krštenicima nadjenuli kršćansko ime, te da tom imenu pridodaju ime kojega sveca, a oba upišu u matice krštenih.
S obzirom na kumove, u uvodnim se napomenama najprije nalaže kako župnik mora s velikom pomnjom ispitati tko će biti kum na krštenju, što dakako podrazumijeva ne samo općeljudske, nego i dubokokršćanske kvalitete, po kojima kum uistinu može biti onaj koji krštenika prati u hodu u vjeri. Kum, nadalje, prema napomenama, treba biti samo jedan, makar i drugog spola od krštenika, a najviše kum i kuma (ne dvojica kumova, niti dvije kume!), dok otac i mati ne mogu kumovati svome djetetu. Uz to, kumovi moraju biti odrasli i primiti sakrament potvrde. Rimski obrednik iz 1929. još konkretnije određuje da kum treba biti: kršten, da je došao k razumu i ima nakanu vršiti tu službu, da ne pripada nikakvoj sekti, da nije osuđivan i nečastan, da nije bivši klerik, da nije roditelj ili suprug kršteniku, da ga odabere sam krštenik (odnosno roditelji ili skrbnici, ili krstitelj, ukoliko njih nema), da krštenika kod krštenja sam ili po zamjeniku fizički drži, da je stupio u četrnaestu godinu (osim zbog opravdanog razloga), da nije ozloglašen zbog nekog prekršaja ili udaren interdiktom, da zna osnovne vjerske istine, da nije redovnik (ni u novicijatu ni zavjetovan), osim u izuzetno opravdanim situacijama i uz dopuštenje poglavara, te da nema svetog reda, osim uz dopuštenje ordinarija. Budući da je iz kumstva proistjecalo duhovno srodstvo, ono je bilo zapreka za ženidbu između kuma i kumčeta. Prema današnjim crkvenim propisima, ženidbena smetnja duhovnog srodstva je dokinuta, ali samo u latinskoj Crkvi, dok u istočnim Crkvama i dalje postoji kao ženidbena zapreka.
Potom se nalaže da se djeca krste što prije, a budući da je to obično bilo u prvom tjednu života, nema sumnje kako je u konkretnim životnim okolnostima bilo ne samo opterećujuće, nego i opasno za djetetovo zdravlje. Uz to, uloga majke, koja 6 tjedana nakon poroda ostaje u kući na oporavku od poroda (babinje), potpuno je isključena iz tako važnog sakramentalnog čina. To će ozbiljno uvažiti tek današnji Red krštenja, određujući da se djeca krste u prvim tjednima života, a da se pri tome vodi računa, između ostaloga, i o sudjelovanju majke.
Kada je u pitanju vrijeme krštenja, u načelu je dopušteno svako doba, no ističe se kako barem kod svečanog krsta odraslih dolikuje poštivati običaje Crkve, makar u metropolitanskim i stolnim crkvama, tj. krstiti uoči Uskrsa i Duhova, kada se blagoslivlje voda. Iako se u počecima Crkve prvenstveno krstilo na Vazmeno bdjenje, što je jasno upućivalo na simboliku umiranja grijehu i rađanja na novi život, te po potrebi na Duhove, s vremenom se, napose s prenaglašenošću nužnosti krštenja za spasenje, i posljedično krštenjem djeteta što prije, počinje krstiti i u drugo vrijeme, no teoretski je ostao naglasak na Uskrsu i Duhovima. Međutim, pri tome se i shvaćanje krštenja više vezuje uz blagoslov vode, što znači da se sužuje na pranje, odnosno čišćenje od grijeha i sotonskih okova. S obzirom na mjesto krštenja, uvodne napomene navode kako je zabranjeno svečano krstiti u privatnim kućama, osim kada su u pitanju djeca ili unuci kraljeva i knezova, jer je vlastito mjesto krštenja krstionica u crkvi.
Potom se vrlo detaljno govori o svetim uljima i ostalome što je potrebno za krštenje. Tako se određuje kako svetu krizmu i katekumensko ulje treba blagosloviti biskup na Veliki četvrtak, dok se stara ulja ne bi smjela upotrebljavati bez prijeke potrebe, već se spaliti. Ukoliko počne nestajati blagoslovljenog ulja, valja doliti neblagoslovljenog maslinovog, no u manjoj mjeri. Takva se ulja trebaju čuvati u srebrnim ili kositrenim posudicama, s natpisom urezanim velikim slovima, kako se ne bi pomiješala. Za svakidašnju, pak, upotrebu treba imati manje srebrne ili kositrene posudice s natpisima, u koje će se uliti krizma i sveto ulje iz većih posuda. U njima bi bilo dobro namočiti pamuk, kako se ne bi izlilo ulje. Posudice se trebaju čuvati na doličnom mjestu pod ključem, da ih se ne bi netko domogao i obeščastio.
Osim toga, listom se nabraja i drugo što je potrebno za krštenje: posudice sa solju, čista posudica ili žlica kojom će se polijevati krštenik, zdjela ili pladanj koja će se podmetnuti pod glavu kršteniku, ukoliko voda ne otječe u sakrarij, vata da se obrišu mjesta namazana svetim uljem, dvije štole (ili barem jedna): ljubičasta i bijela, sredina kruha, kojom će svećenik skinuti ulje s prstiju, posuda za pranje ruku nakon krštenja, bijela haljina ili platneni rupčić, koji će se staviti djetetu na glavu, voštana svijeća, koja će se zapaljena predati kršteniku, te Obrednik i Matica krštenih.
Kad je, dakle, sve tako priređeno, svećenik treba oprati ruke, obući roketu i ljubičastu štolu, povesti sa sobom barem jednog klerika da mu poslužuje, i krenuti prema crkvenom ulazu, gdje ga čekaju oni što su donijeli dijete na krštenje. Ako mu nije poznato, treba upitati je li dijete iz njegove župe, je li muško ili žensko, je li kršteno, ako jeste kako i kada, te tko su kumovi što drže dijete (na desnoj ruci!). Na kraju obrednici opominju župnike da paze na izbor imena djeteta, koje ne smije biti sramotno, ime lažnih bogova ili bezbožnih nevjernika, nego prvenstveno ime nekog sveca. Župnici su tako mogli, u svjetlu shvaćanja kako tek krštenje daje ime, preimenovati dijete, ukoliko su im roditelji nadjenuli pogansko ili neukusno ime.
2. Obred krštenja djece
Kao što smo već implicirali, postoje određene razlike u obredu krštenja djece između rimskih i krajevnih obrednika, koje ćemo ovdje, zbog suženosti prostora, tek naznačiti, bez ikakve teološke analize. Dok prema rimskim obrednicima svećenik najprije, na ulaznim vratima crkve, pita dijete, odnosno kuma koji u njegovo ime odgovara, što traži od Crkve Božje.., krajevni obrednici, izuzev izdanja Ostrogonskog obrednika iz 1859. i 1907., nakon saznanja djetetova imena, propisuju odreknuće od sotone i ispovijest vjere.[2] Poslije toga svećenik tri puta puše djetetu u lice i zapovijeda nečistom duhu da iziđe, te ustupi mjesto Duhu Svetom. Nakon toga djetetu pravi palcem znak križa na čelu i prsima, te izgovara molitvu. Potom polaže ruku na glavu uz molitvu, blagoslivlje sol i stavlja ga djetetu u usta, uz molitvu, ponovno znamenuje, sada samo po čelu, i zapovijeda đavlu da se ne usudi povrijediti znamenje križa koje prima. Ponovno slijedi polaganje ruku s molitvom. Iza toga obrednici rimske tradicije predviđaju ulazak u crkvu, kroz koje se vrijeme mole Vjerovanje i Oče naš, dok krajevni obrednici predviđaju čitanje evanđelja po Mateju, nakon čega svi klečeći izmole Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje. Potom i jedni i drugi imaju zaklinjanje, po kojemu nečisti duh treba odstupiti od ovoga stvora Božjeg, tako da može postati hram Boga živoga. Poslije toga svećenik svojom pljuvačkom dotiče djetetove uši i nosnice. Krajevni obrednici na tom mjestu predviđaju ulazak u crkvu. Potom slijedi odricanje od sotone, mazanje katekumenskim uljem, ispovijest vjere, te samo krštenje.[3] Na kraju obrednici donose popratne obrede, a to su mazanje krizmom, stavljanje bijele haljine, te pružanje zapaljene svijeće.
Nakon obreda krštenja djece, Kaločki obrednik, drugo izdanje Zagrebačkog obrednika, te kasnija izdanja Ostrogonskog obrednika, imaju Opomenu kumovima, u kojoj se tim duhovnim srodnicima stavlja na dušu briga za djetetov materijalni i duhovni odgoj, a istovremeno se ističe kako kumstvo postaje zapreka za eventualnu ženidbu s kumčetom.
3. Obred krštenja odraslih
U počecima Crkve obično su se krstili odrasli, na Vazmenom bdjenju, i to oni koji su prošli višegodišnji katekumenat, podijeljen na više stupnjeva, a pretkrsni su obredi svoju konkretizaciju imali u nekoliko korizmenih skrutinija, svojevrsnih provjera postignutog stupnja vjere. Nakon krštenja slijedilo je primanje potvrde i euharistije, a potom je nastupilo vrijeme mistagogije, odnosno određeno vrijeme namijenjeno dubljem uranjanju u otajstva tih sakramenata i uopće upoznavanju kršćanskih tajni. No, s vremenom je to iščezlo iz prakse, tako da se obred sveo na sam obred krštenja, koji se zbivao u jednom danu. Tako je predviđeno i prema potridentskim obrednicima.
Uvodni obredi, naime, započinju kod oltara, tako što svećenik, u ljubičastoj štoli i ljubičastom plaštu, zajedno s drugim klericima, zazove: Bože u pomoć mi priteci.., te nastavlja s moljenjem tri psalma, nakon čega slijedi Očenaš i druge molitve. Potom svećenik odlazi do crkvenih vrata, gdje ga, izvan praga, čeka(ju) katekumen(i), upita ga (ih): Kako ti je ime… Što išteš od Crkve Božje…, a zatim slijedi odreknuće od sotone, ispovijest vjere, trostruko puhanje u lice, puhanje u lice u križ, prvo znamenovanje križem, molitva, te drugo znamenovanje, kada se redom pravi znak križa na čelu, ušima, očima, nosnicama, ustima, prsima, plećima, te na čitavom tijelu, bez doticanja. Potom slijede dvije molitve, pa prvo polaganje ruke na glavu odabranika uz molitvu, blagoslov soli i stavljanje iste katekumenu u usta, molitva, te poseban obred kada kum znamenuje odabranika, i to najprije muškarca(e), a potom ženu(e). Tako svećenik najprije kaže: Moli se, odabraniče, klekni i govori: Oče naš, a odabranik klekne i moli, izostavivši Amen. Potom svećenik kaže: Ustani, dovrši svoju molitvu i reci: Amen, a odabranik ustane i odogovori: Amen. Svećenik na to kaže kumu: Znamenuj ga, a odabraniku: Pristupi, nakon čega kum odabranika znamenuje palcem po čelu i govori: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, a isto učini i svećenik. Potom svećenik drugi puta polaže katekumenu ruku na glavu i moli, zatim zaklinje, te opet poziva kuma da ga znamenuje (kao gore), te i sam isto čini. Potom treći put polaže ruku uz molitvu i zakletvu, te treći put ponavlja isti obred znamenovanja i polaganja ruku uz molitvu i zakletvu. Nakon toga se muškarci maknu, a isti obred, tek s neznatno izmijenjenim pojedinim molitvama, obavlja se nad ženama. Opisani obred koji se tri puta ponavlja, ostaci su skrutinija, a uglavnom su se sastojali od zaklinjanja, preko kojih se htjelo postići duhovno čišćenje katekumena i tjeranje đavla, kako bi se na takav način otvorio put za Kristov ulazak u izabranikovu dušu.
Poslije toga slijedi još jedno polaganje ruke uz molitvu, a nakon toga se ulazi u crkvu. Svećenik bi, naime, uhvato lijevom rukom odabranika za desnicu kod lakta ili mu pružio kraj štole, onaj koji visi s lijevog ramena, te bi tako ušli u crkvu. Ukoliko je bilo više odabranika, prvi bi povukao lijevom rukom drugog, drugi trećeg i tako redom. Po ulasku u crkvu, odabranik padne ničice na pod pa se pokloni, a kad ustane, svećenik mu stavi ruku na glavu, te odabranik s njim zajedno moli Vjerovanje i Oče naš. Nakon toga, okrenuvši bok prema krstioničkoj rešeci, svećenik opet polaže katekumenu ruku na glavu i moli nad njim molitvu zaklinjanja, a potom slijedi obred Efeta uz doticanje pljuvačkom odabranikovih ušiju, te riječi: Na ugodam miris…, uz doticanje nosnica. Poslije toga dolazi po drugi put odreknuće od sotone, mazanje katekumenskim uljem po prsima i plećima, zaklinjanje, skidanje ljubičaste i stavljanje bijele štole, te odlazak do krstionice. Tu se nastavlja ispovijest vjere, nakon čega slijedi samo krštenje. Iza njega dolaze obredi mazanja krizmom, odijevanje bijelom haljinom[4] i pružanje zapaljene svijeće, te završetak obreda riječima: I. Idi (Idite) u miru, i Gospodin bio s tobom (s vama). O. Amen.
4. Ostali obredi
Unutar govora o sakramentu krsta nalazi se i obred kako se dopunjuje ono što je bilo izostavljeno nad krštenim, dok će on kasnije (Ostrogonski obrednik iz 1907. i Rimski obrednik iz 1929.) biti podijeljen na obred kojim se nadopunjuje ono što je ispušteno kod krštenja djece i ono što je ispušteno kod krštenja odraslih. Obred nadopune kod onih prvih obrednika znatno je siromašniji, i teče jednako kao kod krštenja djece, odnosno odraslih, već o kome se radi, sve do dijela netom prije no što svećenik treba staviti kršteniku sol u usta. Prije toga, dakle, svećenik polaže kršteniku ruku na glavu i moli da izabranika Bog oslobodi sotoninih veza, tako da može služiti Bogu u Crkvi, te tako uživati milost krštenja. Nakon toga stavlja mu sol u usta, uz riječi: Primi sol mudrosti: bila ti smilovanjem za život vječni, a poslije čega dolazi molitva, znamenovanje znakom križa po čelu, te na kraju polaganje ruke na glavu uz molitvu. Obredi pak koje donose navedena dva obrednika teku jednako kao cijeli svečani obredi, s tim da se ispušta samo krštenje u strogom smislu riječi.
Valja spomenuti i obred kako krsti biskup, te blagoslov krstionice ili krsne vode izvan Velike i Duhovske subote. Kad je u pitanju krštenje koje podjeljuje biskup, vidljivo je da je obred isti kao kad krsti svećenik, osim što su naglasci stavljeni na to što biskup govori s mitrom, a što bez nje, te što moli stojećki, a što sjedećki. Obredi blagoslova krstionice ili krsne vode izvan Velike i Duhovske subote, kada nema blagoslovljene vode, započinje litanijama, nakon čega slijedi Očenaš i Vjerovanje, responzorij i molitva, te zaklinjanje vode, usred kojega svećenik rukom razdijeli vodu i izlije ju na sve četiri strane svijeta izvan studenca, potom puše tri puta u vodu u križ, kadi studenac, lijeva križajući najprije katekumensko ulje, a zatim i krizmu, te izmiješa takvu vodu, a sve uz kratke molitve ili zazive.
Svi krajevni obrednici donose i kratki obred blagoslova krstionice u nuždi. On započinje zazivom: Pomoć je naša u imenu Gospodina…, nakon čega slijedi kratka molitva i zaklinjanje, te se obred, s ulijevanjem ulja u vodu i njihova miješanja, zaključuje.
* * * * *
Shvaćanje sakramenta krsta prema prikazanim obrednicima, obred krštenja i drugi navedeni obredi, mogu se kritički promotriti i u pozitivnom i u negativnom smislu. S jedne strane, činjenica je kako se sakrament po svojem smislu i teološkim naglascima bitno udaljio od njegovog prvotnog shvaćanja u ranoj Crkvi, kako u liturgijskom, tako i u dogmatskom izričaju, da su obredi nepotrebno dugački, a neki dijelovi, gledano iz današnje perspektive, neprimjereni, da je prenaglašena uloga svećenika i klera, dok je vjernik laik praktički samo konsument obreda, da su molitve velikim dijelom koncipirane po drugorazrednim teološkim kriterijima, da je Sveto pismo slabo, gotovo nikako, zastupljeno, da je izražen rubricizam, da je obred krštenja djece u načelu prilagođeni obred krštenja odraslih, da nema povezanosti s ostalim sakramentima, napose inicijacije…, itd. Ipak, pojedine molitve i neki dijelovi, napose određeni simboli i znakovi, prava mala skazanja, pokazuju veliko bogatstvo, ne samo u smislu svečanosti, nego još više u smislu rječitosti i uvođenja u otajstvo. Iako je današnji Red krštenja u načelu ispravio ranije teološke nepravilnosti, te ga u tom smislu valja iznimno vrednovati, sve snažniji glasovi koji zagovaraju tradicionalnu liturgiju tjeraju na promišljanje nije li se, u ime povratka na izvore, ipak preoštro prekinulo s jednim višestoljetnim razdobljem, koje je, čini se, unatoč navedenim nepravilnostima, imalo svoju dubinu.
[1] Izuzev Đakovačkog obrednika, iz 1878. , koji uopće nema uvodne napomene.
[2] Navedena dva izdanja Ostrogonskog obrednika imat će i jedno i drugo, a isto će se naći u nadopuni izostavljenoga kod odraslog krštenoga u Rimskom obredniku iz 1929.
[3] Obrednici rimske tradicije prije ispovijesti vjere predviđaju ulazak u krstionicu. Pri tome svećenik skine ljubičastu, a stavi bijelu štolu. U krstionicu ulaze samo svećenik i kum s djetetom.
[4] Za razliku od krštenja djece, kada se bijela haljina samo stavlja na dijete, ovdje obrednici propisuju da krštenik skine prijašnju odjeću i obuče novu, bijelu, ili barem stavi bijeli ubrus. Ta je odredba rezultat nekadašnjeg običaja, koji je ušao u praksu u 4. st., da novokrštenici nakon krštenja oblače bijelu haljinu i nose je osam dana, odnosno od Uskrsa do Bijele Nedjelje, koja je po tim haljinama i dobila naziv.
