Graduale Romanum, blago koje treba ponovo otkriti
Danas se zanemaruje da za redoviti oblik Rimskoga obreda postoji grgurovski proprij[1] za svaku nedjelju liturgijske godine: Graduale Romanum (Rimski gradual). Neusporedivo blago koje ne prati bogoslužje, nego ga tvori. Pođimo od proprija Prve korizmene nedjelje.
Drugi vatikanski sabor u konstituciji o svetom bogoslužju Sacrosanctum Concilium (br. 116) želio je ponovo pokrenuti grgurovsko pjevanje, svečano ga određujući kao „pjevanje vlastito rimskomu bogoslužju“, koje „neka u liturgijskim činima zadrži glavno mjesto“. Obnova, koja je zapravo postala „de profundis“ (iz dubine) grgurovskoga pjevanja, praktički je protjerana iz svake vrste bogoslužnoga slavlja. Do te mjere da se danas više i ne zna, počevši od biskupa i svećenika, da postoji grgurovski proprij za svaku nedjelju u liturgijskoj godini (kojemu se dodaje onaj za blagdane, svetkovine i neka slavlja). Njega ne nalazimo u župnim listićima ili listovima, nego u pravoj službenoj bogoslužnoj knjizi Rimskoga obreda Graduale Romanum, nasljednici starih antifonara, koja nije slučajno bila ukrašena kao i ostale bogoslužne knjige.
Netko bi čitajući mogao pomisliti da je riječ o bogoslužju prema drevnom obliku, koji je Benedikt XVI. nazvao „izvanrednim oblikom“ Rimskoga obreda. Ta je misao razumljiva, jer je zapravo gotovo nemoguće pronaći katoličke crkve u kojima se reformirani obred slavi uz pomoć te bogoslužne knjige; knjige koja je nastala upravo sa svrhom da se i nakon liturgijske reforme provede u djelo spomenuto saborsko učenje. Objelodanjen je i Graduale Triplex, koji osim četvrtastih kajdi sadržava i dragocjene lorrainske i sanktgalenske notacije, ali koji zapravo kruži u rukama samo nekolicine stručnjaka za grgurovsko pjevanje; moguće u neliturgijskim kontekstima.
Rimski gradual za svaku nedjelju sadržava Introitus (ulazak, ulaznu pjesmu), Graduale (pjesmu za penjanje po oltarnom stubištu), Alleluia (ili Tractus) (aleluju ili zavlaku), Offertorium (prikaznu pjesmu), Communio (pričesnu pjesmu) i, ako postoji, Sequentiae (posljednicu): izvanrednu bogoslužnu, duhovnu i kulturnu baštinu, koja – to je temeljna točka za razumijevanje – ne prati bogoslužje, nego ga tvori, tako da se tijekom bogoslužja ne pjeva, nego: bogoslužje se pjeva. Ili bi barem tako trebalo biti. Željeli bismo u ove nedjelje svetoga korizmenoga vremena ponuditi neka razmišljanja za koja se nadamo da će nam pomoći da ponovo otkrijemo, cijenimo i, zašto ne, vratimo u naše crkve i svetišta – ako biskupi, župnici i upravitelji crkava dopuste – to neusporedivo blago Rimskoga obreda.
Vlastitost prve korizmene nedjelje veličanstveno je preplitanje Psalma 91, a sve je usredotočeno na Božju zaštitu – preko anđela – onih koji se u Njega uzdaju i zazivaju Ga s punim povjerenjem. Riječ je o jedinstvenom inzistiranju, koje se može razumjeti samo imajući na umu da je to nedjelja napastovanja Gospodina, praoblik kušnji svakoga kršćanina. A u napastima je temeljno raspoloženje koje treba prihvatiti – neprestana i pouzdana molitva i utješno sjećanje na božansku zaštitu.
No, svaki tekst različito odjekuje, nudeći bogatu egzegezu, ovisno o različitoj glazbenoj „boji“. Stalno ponavljanje istih tekstova prati postupak meditacije, što je drugi korak lectio divina (božanskoga čitanja), koji se poglavito sastoji od ponavljanja bez kojega je nemoguće stapanje, shvaćanje i prihvaćanje Božje riječi. Iz toga jasno proistječe kako grgurovsko pjevanje nije bilo kakvo pjevanje, odabrano prema subjektivnim mjerilima, nego je istinsko i vlastito čitanje, tumačeće i zadubljujuće, svetoga teksta u liturgijskom okruženju, zbog čega jedino ono zavrjeđuje naziv pjevanja vlastita Rimskomu obredu.
Ulazak (može se slušati ovdje) počinje riječima Psalma 91 koje je izravno izgovorio Bog:
„Invocábit me, et ego exáudiam eum: erípiam eum, et glorificábo eum: longitúdine diérum adimplébo eum. – Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti: izbavit ću ga i proslaviti, i napunit ću ga dužinom danâ.“
Korizma je tako započeta ne samo obećanjem Božje pomoći onima koji su tek prihvatili tipično oružje duhovne borbe ovoga razdoblja – post i nemrs, moljenje, milodarstvo – nego još više s jasnim kristološkim naglaskom, jer u tim riječima Otac govori utjelovljenomu Sinu, podvrgnutu napasti. Dakle, u Sinu doživljavamo kušnju, ali u Sinu možemo čuti i Otčev glas.
Maestro Fulvio Rampi dobro je istaknuo da, s melodijskoga (i ritmičkoga) gledišta, već u ovom ulasku na neki način odjekuje uskrsna pobjeda. Glazbena stanica koja se odnosi na slogove cá-bo (u riječi glorificábo) preduhitruje one iz slavospjevâ uskrsnoga bdijenja, osobito Mojsijev hvalospjev [Izlazak 15, 1–18; Ponovljeni zakon 32, 1–43], koji slavi pobjedu nad faraonom i Egipćanima; kao i dostizanje vrhunca oktave preko koje se proteže cijelo djelo (mi-mi), točno na riječi koja označava proslavljenje Sina. Ponovo se čini da izbor osmoga grgurovskoga modusa nije slučajan; znamo da je osam (7+1) broj uskrsnuća, ulaska stvorenja (7) u vječnost (1). Osmi dan, ογδοάς/ogdoás grčkih otaca, vječni je dan koji nikada ne zalazi i koji sažima cjelokupno stvaranje. Zbog toga se broj osam odnosi i na krštenje (otud i osmerokutne krstionice), a krštenje je usko povezano s Uskrsom, a posebno s uskrsnim bdijenjem.
Polazeći čak i samo od ovih jednostavnih isticanja, može se naslutiti kako je grgurovski proprij strukturno povezano s bogoslužjem i Božjom riječju, tkajući čudesnu mrežu uputnica, podsjetnika, simbolizma; njegovo izostavljanje uzrokuje neumoljiv (i nenadoknadiv) gubitak tih liturgijskih bogatstava, koja inače ne bi bila utisnuta u vjernike opojmljivanjem (konceptualizacijom), nego kanalom koji najviše priziva i oblikuje ljudsko biće: pjevanjem.
Gradual (ovdje) pripada drugomu modusu, najkarakterističnijem za ovaj dio proprija. On neobično izvještava o riječima psalma koje, u Evanđelju dana, đavao upućuje Gospodinu, da ga napastvuje na ispraznu slavu:
„Angelis suis mandávit de te in ómnibus viis tuis. In mánibus portábunt te, ne unquam offéndas ad lápidem pedem. – Anđelima je svojim zapovjedio da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na rukama će te nositi, da se ne spotakneš nogom o koji kamen.“
I nije slučajno što se ovaj tekst javlja prije pjevanja evanđelja, kako bi se naznačilo njegovo pravo glazbeno tumačenje, potpuno suprotno onomu koje daje Zli. Tako ovdje imamo uputnicu na anđele koji nas nose da ne posrnemo i padnemo, što bi u Sotoninoj logici trebalo potaknuti uvjerenje da smo neka vrsta junačina, s Gospodinom svedenim na slugu naših želja, a što je u Gradualu vraćeno na puni osjećaj ponizne i samouvjerene napuštenosti, obilježene melizmom na slogu -ta riječi portábunt, gotovo kao da melodijom uspavljuje vjernika, koga štite anđeli Božji i kada je vođen u visine i kada pada u dubine (produžetak sol-fa).
Najduži Tractus liturgijske godine (Zavlaka zamjenjuje Aleluju od Sedamdesetnice do Svetoga trodnevlja), koji se odlikuje ispreplitanjem kićenih [melodijski raskošno razrađenih, s puno kajdi na jednom slogu] i polukićenih oblika (ovdje), donosi Psalam 91 u cijelosti; njegovo izvođenje traje petnaestak minuta, manje-više prosjek nedjeljnih propovijedi! Crkva već stoljećima bez poteškoća svake godine vjernicima predlaže slušanje ovoga dugoga bogoslužnoga pjeva. Dapače, u obliku drevnoga rimskoga pjevanja, s melodijama koje nas približavaju bizantskomu pjevanju, izvedba je još duža i složenija, zahtijeva, kao i u grgurovskoj inačici, pripremu zbora ili solista. Očito je stoljećima postojalo vrlo različito shvaćanje aktivnoga sudjelovanja vjernika u bogoslužju i smatralo ih se dostojnima postupna upoznavanja, odgoja i naobrazbe u bogatstvu grgurovskoga pjevanja.
[1] Prevoditeljska napomena: proprium znači vlastiti. U bogoslužju on označava one tekstove koji su osobiti, jedinstveni, vlastiti pojedinomu blagdanu, za razliku od onih tekstova koji su zajednički. Tako prema Rimskom misalu svaka sv. Misa ima vlastitu ulaznu i pričesnu pjesmu, zbornu, prikaznu (darovnu) i popričesnu molitvu, a nekada i predslovlje. Prema Lekcionaru ima i vlastita čitanja, dok su ostali misni tekstovi isti. Osim toga, poneki blagdani imaju još po koju vlastitost, kao posljednicu ili svečani blagoslov.
