Pucanje na groblju


Unatoč svim društvenim mrežama, kada je nešto bitno ipak se prenosi usmenim putem. Rekoše mi da je preminuo muž i otac u dragoj obitelji. Željeh provjeriti tužnu vijest na društvenim mrežama – a tamo tišina, ni traga. Nitko od mlađih pripadnika obitelji ništa nije napisao, ništa objavio. Ni provjera na web portalima specijaliziranim za ukope i osmrtnice nije dala rezultata. Valjalo je telefonirati drugoj prijateljici koja je potvrdila tužnu vijest. Istim putem je stigla i vijest o vremenu i mjestu ukopa.

Snijeg nas dugo nije ovako razveselio, ali i zabrinuo. Sve vijesti govore o kataklizmičkoj hladnoći, o strašnom nevremenu, o polarnoj hladnoći. Ipak, svi mi, nešto stariji, sjećamo se ovakvih temperatura i ovakvog snijega kao normalne pojave u zimsko vrijeme. Nitko se nije ljutio na snijeg, a nije mislio niti da je to nešto strašno i katastrofalno.

Znala sam da je brižan otac, nježan brat i snažan muž. Prepričavali smo dogodovštine iz ranih faza odrastanja i odgoja njihove djece. Radovali se svakom novog članu obitelji i s osmjehom primali nove doživljaje. Najčešće smo se smijali. Osmjesi ohrabrenja, smijeh radosti, osmjesi potpore, osmjesi razumijevanja…; i nekidan susreli smo dio obitelji – osmjeh nam je svima ozario lica. Osmjeh je ono što je konstanta naših susretanja.

I onda šok. Preminuo je. Naglo. U ovaj snježni dan okupljali smo se na groblju. Iznenadila sam se vidjevši hrvatsku zastavu kojom je prekriven lijes. Bio je i branitelj. To nisam znala.

Sve češće mi se događa dolaziti na groblje ispratiti tijelo znanca, prijatelja i onda zapazim hrvatsku zastavu kojom je prekriven lijes. Branitelji su bili tako obične osobe, tako drage osobe. Poznam svoje prijatelje s kojima sam odrastala, za njih točno znam i gdje su ratovali. Ipak, neke ljude upoznala sam nakon završetka rata i prepoznajem ih kao odane supruge, brižne očeve, vrijedne ljude na svom poslu. I onda, tek na sprovodu, iznenađenje: on je i hrvatski branitelj.

Dok je trajala pogrebna povorka, razmišljala sam kako je sasvim logično što je ovako dobar suprug i brižan otac ujedno i hrvatski branitelj. Nekako se uklapa u moju sliku ljudi koji su u ključnom trenutku imali hrabrosti stati i braniti svoju zemlju. Kada je rat prošao, vratili su se svojim obiteljima, svojim poslovima, svojim prijateljima, stjecali nove poznanike i prijatelje, hrabro živjeli. Ta hrvatska zastava je tako lijepa i tako bolna na lijesu. Vojnici su brižno savili zastavu, jedan od njih pristupio je obitelji i predao zastavu rekavši: „U ime Republike Hrvatske primite ovu zastavu kao znak vječne zahvalnosti.“ Rekao je to dovoljno glasno da ga čuje obitelj, a pretiho da ga čuju svi okupljeni na pokopu. Znam da su te riječi upućene obitelji, znam da su ih oni dobro čuli, znam da su dobro razumjeli taj dugi pogled u oči, znam…, ali i ja sam dio Republike Hrvatske. I ja trebam čuti te riječi koje i mene obvezuju. Mene obvezuje ta zastava položena na lijes. Obvezuje sve nas! Živjeti za Hrvatsku, kao što je i on živio. Obvezuje nas da budemo ponosni na svoju Domovinu. Da sredimo ovu našu Domovinu Hrvatsku, obranimo je od sadašnjih zala, da u njoj možemo živjeti normalno i fino, dobro i pošteno.

Danas je otišao još jedan dobar čovjek. Nedostajat će svojoj obitelji. Nedostajati će poznanicima i prijateljima. U poduzeću će uskoro pronaći zamjenu za njega. Otišao je još jedan branitelj.

Tiho nam odlaze branitelji. Pretiho. Odviše samozatajno. Živio je dobrim obiteljskim životom i ono čemu se radovao bili su umirovljenički dani i kuhanje nečega u kotliću i okupljanje poznanika i prijatelja. Takvi su muškarci branili Domovinu! Muškarci na koje se u redovitom i svakodnevnom životu možete osloniti, koji ulažu puno truda u obrazovanje svoje djece, koji su stabilni i odmjereni. Muškarci u miru, ratnici u ratu.

Hvala ti, dobri čovječe, što si u meni, a vjerujem i u drugima, probudio ponos ratnih dana, odanost svojoj Domovini u miru. Hvala ti, što si me svojim svakodnevnim životom utvrđivao u povjerenju sinovima hrvatskog roda da će odgojiti pametnu i mudru djecu koja će znati cijeniti vrijednosti za koje si ti bio spreman umrijeti. Hvala ti za Domovinu koju si ostavio nama da je ispunimo mudrošću, znanjem, poštenjem i odgovornošću.

Odlaze nam branitelji, samozatajni ljudi, koji nisu isticali tko su i što su bili u ratu, nego su svojim životom pokazivali tko su: stabilni i sigurni muževi, zahtjevni i brižni očevi, marljivi i pošteni djelatnici na svom poslu.

Odlaze nam branitelji samozatajno i tiho – pretiho. Tek pucanj počasnog plotuna označi njihovu snagu i veličinu.