Gdje ste? Evo nas! – Svi na groblju!
Gdje ste? Evo nas! Svi na groblju! Tako mi odgovara moja sestra uz smijeh. Dušni dan i dani prije i poslije obilježeni su odlaskom na groblje. Ove godine moja sestra je preuzela moju ulogu i strpljivo vodi majku od groblja do groblja. To je vrlo meditativan čin. Jer naša majka (90 joj je godina tek!) drugačije doživljava vrijeme. Sada, a osobito u ove dane, ima vremena za sjećanja i nikuda ne žuri. Vidjela je ‘sinove svojih sinova’, a ‘kćeri njezinih kćeri’ imaju svoju djecu. Dok zajedno hodamo rukom pod ruku ona često zastane. Nije mi jasno oslanja li se ona na moju ruku zato što je to njezina biološka ili psihološka potreba. Zastane pa govori: „Evo vidiš, ovaj čovjek je rekao… Vidiš, ova žena je unatoč svome teškom životu…“ I slušam ja te životne priče iz godine u godinu. Nekada mi se čini kako poznam sve te ljude… Makar po nekoj upečatljivoj rečenici, po nekom događaju izvučenom iz sjećanja moje majke. Istini za volju, sve je više onih koje sam i sama poznavala, a sada im čitam imena na groblju. I svako sjećanje završi molitvom za tu osobu. Priznajem, nekada sam bila toliko umorna i toliko nervozna da sam jedva čekala da dođemo do obiteljske grobnice, pomolimo se i požurimo u svakodnevicu jer toliko obveza čeka i treba sve stići. Ona, ne. Ona ne žuri. Svako ime i prezime ima svoju životnu priču. Iza svakog imena stoji sjećanje, iza svakog života se nešto može naučiti. Ili kako treba živjeti ili kako ne treba živjeti. Sve je učenje. Dakako, za svakoga se treba pomoliti.
Nikada majka nije bila od puno svijeća, a niti cvijeća. Jedna plastična svijeća je dosta. Tek kada je njezin muž preminuo, cvijeće je dobilo na važnosti. I to ono, koje je ona doma uzgojila, u proljeće zasadila, ljeti zalijevala… E to cvijeće je prikladno za groblje. Ne kupovno! Niti znaš tko ga je sadio, ni tko ga je njegovao, a tko zna i odakle je doputovalo. Ovogodišnji novitet i početak promišljanja o plastičnom otpadu koji ostane nakon blagdana na grobljima njoj je već ustaljeni način ponašanja. Ova žena ne prati trendove, a točno je usklađena s najnovijim saznanjima! Čula je za društvene mreže, ali za nju je to „gubitak vremena i očinjeg vida“. Kao da svaki dan proučava enciklike Crkve, a kavu pije s eminentnim znanstvenicima koji potiču ekološko obraćenje i kratak lanac opskrbe. Ipak, molitva uvijek i za svakoga!
I tako ove godine nazovem sestru i pitam gdje su, na kojem groblju, jesu li se smrzle, kako je majka. A sestra uz smijeh odgovara: Evo nas, svi smo na groblju! Shvatila sam, susreli su unučad i djecu nekoga od poznanika i druže se.
Nikada kao ovih dana toliko zagrljaja i susreta na groblju. Nikada toliko smijeha i glasnog razgovara. Pred ulaznim vratima u groblje izmjenjuju se brojevi mobitela i obećavaju susreti. Radost pršti na sve strane!
Mislite li da se raduju samo oni koji su posjetili groblje? Ne. Nekako slutim, raduju se i oni za koje mislimo da su mrtvi, oni nad čijom sudbinom žalimo i oni za koje mislimo kako su prerano otišli. Raduju se, jer evo svih nas, konačno, na groblju. Zaustavili smo vrijeme. Makar samo na par dana: jučer, danas i sutra. Raduju se svi našim susretima, toplinom griju naša srca dok s ljubavlju promatramo jedni druge, dok učimo svoju djecu i unučad neprolaznim vrijednostima. Slave život u svoj njegovoj raskoši! Vesele se susretu s nama već sada, na groblju.
Kažu kako naši pokojnici nisu s nama. Kako to mislite nisu s nama? Pa ljubav nadilazi granicu smrti! Ljubav ne prolazi… Ljubav koju osjećamo jedni za druge ne prestaje smrću. Dakako da su s nama. Stalo im je do nas. Možda sada još više nego kada su našim očima bili vidljivi i rukama opipljivi. Sada svjesni u potpunosti svega, s potpunom spoznajom važnoga i nevažnoga, u zajedništvu sa Stvoriteljem kojeg gledaju licem u lice, sada još snažnije vole nas, brinu o nama i žele da i mi dođemo jednom do punine života. Čekaju nas. Čekaju naš trenutak prijelaza i raduju se što ćemo ih moći vidjeti, susresti i uživati u zajedništvu.
Svi smo na groblju. Dok grlite drage ljude koje susrećete od godine do godine na istom groblju, dok slušate o njihovim životima, dok nosite svijeće i cvijeće, dajte osjetite, dopustite se osjećati voljeno, zagrljeno i očekivano od dragih ljudi, onih koje volimo nazivati pokojnima. Osjetite ljubav još čišću i veću kojom nas prate. Kada pogledate ta draga imena na drvenim križevima, kamenim spomenicima, skupo ili manje skupo uklesana, osjetite što vam njihovi životi danas kažu, na što vas potiču i čemu vas žele poučiti. Zaustavite vrijeme! Osjećajte ruku koja se naslanja na vas, nije sigurno je li zbog biološke ili psihološke potrebe. Osjetite koliko je život veličanstven i vječan! Slavite Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga! Dopustite si udahnuti još vremena, još mogućnosti donijeti prave odluke, osjetite kako vam je darovano još vremena popraviti svoje odnose s ljudima, s Bogom. Učiniti ono što se učiniti mora. Iskoristite vrijeme! Naši pokojnici i tome nas žele naučiti… Učite od njihovih života!
Nema veze koliko je vremena iza vas ili ispred vas! U školi života svi smo učenici! Gledajte i učite! Dok još ima vremena!
