Utorak, 11 svibnja

Odluči već jednom!

Razmišljanje sa šetnje po groblju na Dušni dan!



Groblje poznato. Crveni lampioni i ove godine na svojim mjestima. Poznata imena na svom mjestu, uklesana u kamen, utisnuta u drvo. Svi su tu. I nekoliko ‘novih’, svježih, tek prešlih iz vremena u vječnost. Na njihovim grobovima više svijeća, više cvijeća, očito je bol najbližih svježija, krivnja jača, a crnina na dohvat ruke.

I dok trgovci svijećama i cvijećem zbrajaju i oduzimaju zaradu, pogled treba uputiti dalje, još dalje od prvih stvari koje na groblju upadaju u oči. Treba vidjeti više, treba podignuti pogled s grobova prema nebu. Uvijek je tako nekako ovih dana: ujutro magla, a poslije sunce. Uvijek je tako nekako sa smrti: prvo šok, pa razmišljanje.

Što je s onima koje volimo? Za neke mirno možemo reći kako uživaju diku i slavu nebesku. Sama pomisao na neke ljude odmah donosi osmijeh na naše lice. Gotovo zavidimo jer prijeđoše granicu smrti i dostigoše cilj! Radujemo se zbog njih! U svojim molitvama izražavamo nadu kako ćemo i mi stići, kada se ispuni naše vrijeme, tamo gdje su oni sada. Nadamo se i već se unaprijed radujemo susretu!

Pa ipak, kod nekih imena zastanemo. Zbog nekih je imena potrebno čvrsto sklopiti ruke. Neki životi, makar kako smo ih mi vidjeli, traže našu molitvu. Oni koji nisu bili zli, ali su neka njihova djela bila loša, neki njihovi postupci bili su nepromišljeni i nanosili su bol drugim ljudima. Neki od nas još i danas nose rane zadobivene zbog pogrešnih postupaka ili riječi ljudi koji su preminuli, umrli, otišli iz ovog svijeta i vremena u vječnost. Ne znamo što bi s njima. Nisu nam jasni njihovi životni putevi. Imamo dojam kako su u svom životu bili neodlučni.

Svaka šetnja grobljem trebala bi biti i zaustavljeno vrijeme, meditacija o nama i ljudima s kojima nas život povezivao. Koliko i kako možemo pomoći ljudima koji su otišli prije nas? Pošteno gledajući, osim molitve ne baš mnogo više! Donijeti cvijeće, zapaliti svijeću, to je samo lijep čin kojim pokazujemo drugima koliko nam je stalo do naših pokojnika. Ali to je samo površno promatranje života.

Raj, čistilište i pakao nisu negdje daleko i ne događaju se drugima. Prije ili kasnije, ovdje ili tamo događaju se nama. Tamo davno u djetinjstvu, učili su nas moliti za duše u čistilištu. Puno kasnije sam shvatila kako bi tamo, prema mojem sudu, moglo biti mnoštvo mojih rođaka, poznanika. Bijahu to prosječni ljudi. U granicama onoga što nazivamo normalnim. Čini se kako ih je ta prosječnost upravo i dovela u čistilište. Čini se kako su bili neodlučni.

Naš Učitelj, Isus Krist je radikalan lik. Nema u njega sive zone. Očekuje odgovor ili DA ili NE. Zahtjevi su visoki i vrlo skupi. Pa ipak znao je za našu ljudskost. Znao je kako smo neodlučni, kako se ne bi zamjerili i Njemu i sebi, a još manje ljudima oko nas. I eto nam čistilišta. Evo nam još jedne šanse odlučiti se. To stanje negdje između raja i pakla, to stanje u kojem nam je očistiti svoje motive i razloge zadnja nam je šansa. Dana nam je i poveznica između svjetova – molitva.

I dok na Dušni dan šušti lišće na seoskom groblju, dok sunce obasjava lice, a plamen crvenih lampiona veselo poskakuje, sklapam ruke i upućujem molitvu gledajući imena na kamenu, pločicama, drvetu… Daj se već jednom odluči! Dosta je čekanja i provjeravanja! Shvati kome pripadaš, kome ideš i što ti je činiti! Odluči se! Ne pati se više u svojoj neodlučnosti!

Dok želim pokojnicima što bržu odluku, misao jedna bljesne i ostane svježa… – kome ja to želim…, pokojnicima ili sebi?