Razlučivanje međugorskih zavrzlama
Na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa i biskupa Ratka Perića, upriličenu u Sjemeništu u Splitu 24. listopada 2024. prof. dr. don Nediljko Ante Ančić održao je sljedeće izlaganje.
Mons. Ratko Perić mostarsko-duvanjski biskup u miru nedavno je objavio je knjigu pod naslovom Djevice premudra. O Međugorju iz ljubavi prema istini. Biskup Perić je od 1993. do 2020. bio pastir Mostarsko-duvanjske biskupije naslijedivši na biskupskoj stolici svoga prethodnika mons. Pavla Žanića (1980.–1993.)
Zadarski nadbiskup u miru mons. Želimir Puljić zamolio me je da sudjelujem u predstavljanju ove knjige i osvrnem se na neka poglavlja u njoj što ću rado i učiniti.
Radi boljega razumijevanja publikacije koja je pred nama i nakane njezina autora da ju upravo sada objavi najprije ću ukazati na aktualni crkveni kontekst odnosno sadašnji trenutak objavljivanja knjige.
Nove Norme u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena
Dikasterij za nauk vjere (prije se zvao Kongregacija za nauk vjere) u Vatikanu objavio je 19. svibnja 2024. Norme za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena.[1] To je revidiran i znatno preuređen tekst Normi koje su bile na snazi od 1978. kada ih je odobrio papa Pavao VI. i kojima se Crkva vodila u prosuđivanju fenomena u Međugorju.
Dakle prije tek nekoliko mjeseci na snagu su stupile nove Norme za postupanje u rasuđivanju neobičnih i čudnih crkvenih događanja. O tome zbog čega je učinjena revizija spomenutih Normi i koje su novosti u njima ako se usporede s dotadašnjima (1978.–1924.), doznajemo iz teksta predstavljanja Normi koji je sastavni dio toga dokumenta.
Prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernández tamo veli kako je uočeno „da su odluke zahtijevale vrlo dugo vrijeme, čak i nekoliko desetljeća te da se na taj način do potrebnoga crkvenoga razlučivanja dolazi prekasno“. To je zacijelo bio glavni razlog temeljne prerade dosadašnjih Normi iz godine 1978.
U nastavku kardinal Fernández navodi i još nekoliko važnih razloga i novih okolnosti za promjenu u ispitivanju i vrjednovanju crkvenih fenomena koje ću ovdje navesti.
(1) Prefekt spomenutoga dikasterija spominje da su dosadašnje Norme u komunikaciji između dijecezanskoga biskupa i ovog Dikasterija s obzirom na odobrenje štovanja odnosno potvrdu autentičnosti navodnih ukazanja izazivale popriličnu zbrku.
(2) U prethodnim Normama konačni crkveni sud mogao je glasiti samo da su određena ukazanja i poruke događaji nadnaravnoga karaktera ili da to nisu sukladno latinskoj formulaciji: constat de supernaturalitate ili non constat de supernaturalitate. Zato je u takvim predmetima bilo vrlo teško, gotovo nemoguće, donijeti odluke u razumnom roku. Izjava ondašnje Biskupske konferencije o Međugorju iz 1991. u Zadru sročena je po tom obrascu: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.“ Tome se dodaje: Međutim, budući da se tamo okuplja veći broj vjernika potrebna je pozornost i pastoralna skrb.[2]
(3) Fenomeni navodnih ukazanja ne događaju se više izolirano na jednom mjestu, u jednom gradu, biskupiji i samoj državu. Danas u umreženom svijetu i vremenu brzih komunikacija u takvim pojavama sudjeluju vjernici iz raznih biskupija, zemalja i regija što dodatno zahtijeva jasne i pravovremene pastoralne smjernice.
(4) Zbog dugotrajnosti postupaka razlučivanja i očekivane izjave o nadnaravnosti u posljednjih 70 godina službeno je riješeno samo šest predmeta. A fenomeni su rasli bez jasnih smjernica i primjerene pastoralne skrbi.
(5) Kako se ne bi više odugovlačilo s rješenjem konkretnoga slučaja papi je u nacrtu ovih normi predloženo, što je on i prihvatio, da se relevantno razlučivanje ne zaključuje izjavom o nadnaravnosti nego s Nihil obstat (ništa ne priječi).
Neke značajke novih Normi
Nove Norme donose drukčiji postupak sa šest mogućih zaključaka – odluka. Time se daje mogućnost mjesnom biskupu da pastoralno skrbi i primjereno upravlja problemima oko navodnih ukazanja. Od sada će se odluke donositi u razboritom roku.
Odustaje se od izjave o nadnaravnosti nekoga fenomena i takva se izjava zamjenjuje s Nihil obstat. Privatne objave, ako su i autentične, ne obvezuju vjernike da ih prihvate, a na tim mjestima se dopušta i omogućuje pastoralna skrb vjernika. Nove Norme daju mogućnost da Papa može intervenirati i objavom o nadnaravnosti događaja (što se rijetko događa) ili pak izjavom o nenadnaravnosti ako se otkriju jasni znakovi manipulacije i laži kod navodnih ukazanja.
Na kraju uvodnoga teksta prefekt Dikasterija za nauk vjere napominje da većina današnjih svetišta povlaštenih mjesta pobožnosti vjernika nikada nisu imala izjavu o nadnaravnoj naravi događaja koji su doveli do te pobožnosti. Premda nije donijela izjavu o nadnaravnosti, Crkva svojom duhovnom intuicijom – osjećajem vjere vjernika – prepoznaje da u takvim događanjima postoji djelovanje Duha Svetoga i da to duhovno iskustvo pozitivno utječe na život vjernika. Dakako pod uvjetom da nema ozbiljnijih prigovora i kritičkih pitanja koja bi zahtijevale intervenciju pastira.
Nihil obstat (nema zaprjeke) znači da pastiri mogu sudjelovati „bez sumnje i oklijevanja“ na hodočašćima i slavljima u tim svetištima. Norme napominju da je u nekim slučajevima potrebno pojasniti i pročistiti događanja da bi se ona mogla ispravo vrjednovati. Razlučivanje ostaje zadaća dijecezanskoga biskupa koji to obavlja u suradnji i konzultacijama sa Dikasterijem za nauk vjere.
Nota o Međugorju
Točno četiri mjeseca nakon toga, 19. rujna 2024. Dikasterij za nauk vjere objavio je drugi važan dokument vrjednovanja i ocjene duhovnih fenomena u Međugorju pod naslovom „Kraljica mira“. Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje. Tekst Note ima 42 broja i podijeljen je u pet poglavlja.[3]
Prvo poglavlje (1–2) naslovljeno Prethodne napomene počinje riječima: „Stigao je trenutak da se zaključi duga i složena povijest duhovnih fenomena u Međugorju.“
Slijedi poglavlje s naslovom Plodovi (3–5) u kojemu se nabrajaju pozitivne stvari u okviru događanja u Međugorju između ostalih: veliki broj hodočasnika iz raznih zemalja, mnoga obraćenja, brojna duhovna zvanja koja su tu nastala, mnogi su vjernici u Međugorju otkrili i prihvatili važnost redovite sakramentalne i molitvene prakse, doživjeli produbljenje svoga vjerničkog života itd.
Treće i najopširnije poglavlje Note zove se Središnji vidovi poruka (6–26). U njemu su doslovno citirane brojne navodne poruke te prema njihovim značajkama tematski svrstane u desetak različitih vidova iz kojih se očituje duhovni i teološki profil onoga što vidioci i vidjelice svjedoče da su čuli: Naslov za onu koja se ukazuje – Kraljica mira, Poziv na predanje Bogu i susret s Bogom, Kristocentričnost, Djelovanje Duha Svetoga, Poziv na obraćenje, Teret zla i grijeha, Molitva, Misa kao središte, Radost i zahvalnost, Želja za vječnim životom.
Četvrto poglavlje je naslovljeno Potrebna pojašnjenja (27–37). U njemu se napominje da treba biti oprezan i razborit u tumačenju i širenju navodnih poruka. Ukazuje se na određene zbunjujuće i pogrješne elemente u navodnim porukama te kako se prema njima odnositi. Primjerice: u porukama se često nalaze prijekori i prijetnje, ima i neprimjerenih poruka Međugorskoj župi, prisutno je prenaglašeno inzistiranje na slušanju poruka, zatim Gospino „samouzdizanje“ i dr. Međutim Nota na kraju toga poglavlja citira neke druge pozitivne poruke kao da time želi ispraviti spomenute zbunjujuće elemente u nekim od navodnih poruka.
Peto poglavlje (38–42) donosi Zaključke. Nota daje međugorskomu duhovnomu fenomenu prvi od šest mogućih zaključaka: Nihil obstat (nema zaprjeke, ništa ne priječi).
U dokumentu (br. 38) se veli: „Iako ovo ne podrazumijeva izjavu o nadnaravnom karakteru fenomena o kojem je riječ, i podsjeća da vjernici nisu obvezni vjerovati u njega, Nihil obstat upućuje da potonji mogu primiti pozitivan poticaj za svoj kršćanski život preko ovog duhovnog prijedloga i dopušta se javno štovanje.“ Još jednom se ističe da ova procjena ljepote i pozitivnosti plodova „ne podrazumijeva proglašenje navodnih nadnaravnih događaja autentičnima, već se samo ističe da ‘usred’ ovog duhovnog fenomena Međugorja Duh Sveti plodonosno djeluje za dobro vjernika.“
U odnosu na autentičnost samih poruka Nota se ograđuje i veli da vrijedi pravilo: Kad se u ovom fenomenu spominju Gospine poruke mora se uvijek razumjeti kao navodne poruke.
Poruke i plodovi
Odluka da Međugorje dobiva status Nihil obstat (ništa ne priječi), da su zapravo priznati plodovi djelovanja Duha u tamošnjim događanjima te da se dopuštaju i potiču crkvena hodočašća i pobožnosti u tom svetištu, svakako je razveselila mnoge vjernike. Posebno se to odnosi na one koji su tamo hodočastili, one koji u svetištu pastoralno djeluju i koji su u Međugorju doživjeli pozitivna duhovna iskustva, jačanja u vjeri, duhovna obraćenja, prosvjetljenja ili neka druga nadahnuća.
Međutim nakon ova dva dokumenta Dikasterija za nauk vjere ostaje i dalje određena teološka nejasnoća i stanovita dvoznačnost. Kako prenose neki katolički portali na tu je nedorečenost ukazao talijanski liturgičar Andrea Grillo u časopisu Munera pod naslovom: Messaggi presunti e frutti senza radice (Pretpostavljene poruke i plodovi bez korijena).[4] On zapravo veli: Vatikan priznaje Marijino štovanje u Međugorju, a nije siguran u ukazanja. Pita se: Mogu li se ta dva aspekta tako međusobno odvajati? Javno štovanje i plodovi na koje se oslanja Nihil obstat temelji se na porukama, a autentičnost poruka je pod znakom pitanja. Razdvajanje jednoga od drugoga Grillo smatra prilično grubom metodskom pogrješkom i pita se da li se trebamo naviknuti na takvo promišljanje.
Knjiga mons. Ratka Perića Djevice premudra na ovome je tragu i postavlja slična pitanja kao i liturgičar Gillo. Biskup dr. Ratko Perić neko je vrijeme predavao između ostalo i kolegij mariologije u Sarajevu, 28 godina bio je biskup u Mostaru, objavio među brojnim nekoliko knjiga marijansko-marioloških članaka i propovijedi uzimljući naslove za svoje publikacije iz Lauretanskih litanija (Prijestolje mudrosti, Ogledalo pravde i dr.). U obrazloženju naslova ove svoje knjige biskup Perić veli da je odabrao ovaj višestoljetni naslov za Gospu: Djevice premudra – Virgo Prudentisima da u tom svjetlu promotri međugorski fenomen (str. 7). On želi međugorske događaje, poruke, viđenja, ukazanja usporediti s razboritošću prave Gospe te vidjeti „koliko se sve to podudara ili odudara od razboritosti Blažene Djevice Marije (str. 10). To je za autora temeljni kriterij autentičnosti ukazanja i poruka.
Podnaslov knjige O Međugorju iz ljubavi prema istini otkriva glavni motiv njegovih razmišljanja o međugorskom fenomenu koji već peto desetljeće privlači pozornost i izaziva nedoumice i svrstavanja među vjernicima. Dakle ono što ga pokreće jest: da se u razlučivanju svih zavrzlama i složenosti događanja pronađe prava istina i samo istina izražena u ljubavi.
Knjiga u petnaestak tematskih poglavlja obrađuje međugorski fenomen (navodna ukazanja, viđenja, poruke, mariofonije, nadahnuća). Neka pitanja iz toga predmeta samo sažimlje i daje pregled događanja, a neka druga podrobno i brižno analizira, rasvjetljuje i kritizira u nakani da se razotkriju manipulacije, neistine i laži te dođe do prave istine. Biskup Perić donosi detaljno i dokumentirano, brojne izjave mjesnoga biskupa i Ordinarijata u Mostaru, navodne Gospine poruke priopćene vidiocima/vidjelicama, pisma Franjevačke provincije, brojne zapise iz kronike Međugorskih župnika, zapise sa susreta s vidiocima, osvrte i reakcije komisija i teologa, dopise sa Svetom Stolicom itd.
Neki su materijali preuzeti iz prijašnjih izdanja autorovih knjiga, drugi su dopunjeni, ili su ovdje prvi put objavljeni. U opisu i iznošenju tijeka događaja autor svoje poglede i tvrdnje uredno dokumentira pozivajući se u brojnim bilješkama na relevantne izvore. Na kraju svakoga poglavlja biskup Perić donosi zaključak u kojemu na temelju zdravoga razuma, provjerenih činjenica i svoga teološkoga i crkvenoga autoriteta kao učitelj vjere ukazuje na ono što je u određenom dijelu navodnih ukazanja krivo, sumnjivo, neistinito ili se ne podudara s temeljnim istinama kršćanske vjere.
Evo samo nekoliko zanimljivih tematskih poglavalja.
Pod naslovom Međugorska „ukazanja“ i crkvena hijerarhija (1982.–1991.) autor daje pregled aktivnosti i izjava nekoliko dijecezanskih komisija za Međugorje i potom nekoliko osnovanih Komisije ondašnje BK Jugoslavije za Međugorje (str. 27–43).
Godine 2009. tadašnji papa Benedikt XVI. zadužio je Kongregaciju za nauk vjere da osnuje Međunarodno teološko povjerenstvo (kardinala, biskupa, stručnjaka i teologa) da istraži fenomen u Međugorju. Naš autor u posebnom poglavlju Svetostolička komisija za Međugorje 2010.–2014. (44–69) donosi sastav te komisije i iznosi svoje kritičke primjedbe na njezin rad. Pritom navodi i nekoliko izjava pape Franje o Međugorju.
Jedno poglavlje nosi naslov Međugorski paradoksi (78–84). U njemu su opisane nejasnoće oko nekih ključnih stvari u tom fenomenu. Ostaje nejasnoća oko podjele ukazanja na dvije faze i samih mjesta navodnih ukazanja, zatim pitanje velikoga znaka što ga je navodno Gospa obećala dati – hoće li se dogoditi ili ne će. U usporedbi s vidiocima/vidjelicama kod ukazanja u Lourdesu ili Fatimi, uočavamo veliku razliku između njih. Djeca koja su u tim mjestima doživjela ukazanja, odabrala su duhovna zvanja a neka su proglašena blaženima ili svetima, dok međugorski vidioci i vidjelice zadovoljno žive kao laici u braku i svjetovnim zvanjima. Nejasno je također kako je došlo do naslova Kraljica mira za koji se i u Noti tvrdi da se Gospa tako predstavila. Posebno je pitanje duljina vremenskoga razdoblja i samoga broja navodnih ukazanja. Međugorje u tom pogledu posve iskače i odudara od onoga što se događalo u drugim poznatim marijanskim svetištima. U Fatimi je bilo šest ukazanja tijekom tri mjeseca a u Lourdesu 16 ukazanja za vrijeme otprilike istoga razdoblja. U ovoj knjizi biskup Perić donosi tablicu (str. 88–89) iz koje vidimo da je šestero vidioca/vidjelica do kraja lipnja 2024. imalo sveukupno 55.880 ukazanja.
U poglavlju Međugorske stranputice (98–107) autor navodi kao primjer neistine međugorskoga fenomena desetak upitnih „poruka“ koje su u Kronici ukazanja zabilježili fra Tomislav Vlašić i fra Slavko Barbarić. U jednoj poruci Gospa navodno veli da vidioci ne trebaju moliti za sebe, neka mole za druge. U jednom drugom viđenju s Gospom se ukazuje i fra Jozo Zovko (koji je tada bio u zatvoru). Gospa je navodno rekla da se za nj ne brinu, jer on je svetac. Vidioci tvrde da ih je u jednom ukazanju Gospa provela kroz raj, čistilište i pakao te na pomalo smiješan i čudan način opisuju ta stanja. Čudna su i neumjesna teološka pitanja koja Gospi postavljaju vidioci i odgovori koje na njih dobivaju: Jesu li se religije iste? Jesu li Crkve iste?
U zaključku (str. 107) toga poglavlja biskup Perić veli da ovo dostatno pokazuje da se međugorska ukazanja ne može smatrati nadnaravnom pojavom što je uostalom i stajalište Crkve. Ove poruke, veli on, ne smiju se pripisivati Blaženoj Djevici Mariji, mudroj i razboritoj.
Duhovnim voditeljima u Međugorju u knjizi je posvećeno po jedno poglavlje. Kako je poznato odnosi između dijecezanskoga biskupa u Mostaru i Hercegovačke franjevačke provincije te njezinih članova župnika i župnih vikara dugo su bili napeti, a dijelom su to i danas, zbog neriješenoga tzv. Hercegovačkoga slučaja. Te crkvene napetosti i neposluh zakonitim crkvenim poglavarima odražavale su se i na događanja oko međugorskoga fenomena.
Fra Tomislav Vlašić – duhovni voditelj međugorskih vidjelaca (108–117). Fra Tomislav Vlašić (rođen u Sovićima 1942.) član Hercegovačke franjevačke provincije, zaređen za svećenika 1969. u Frohnleitenu pokraj Graza u Austriji. Djelovao je na nekoliko župa dok nije 17. kolovoza 1981. prešao u Međugorje na svoju ruku, bez potrebna obavještenja i biskupova odobrenja. Provincijalat je tek godinu dana poslije, 19. srpnja 1982. zakonito predložio o. Vlašića za duhovnoga pomoćnika u Međugorju što je tadašnji biskup Žanić svojim dekretom i potvrdio. U Međugorju će ostati do 1984. U knjizi mons. Perić se kritički osvrće na njegov pastoralni rad duhovnoga vođe vidjelaca i na nepravilnosti u tome: previše je kanalizirao tzv. ukazanja, kazivao djeci što treba pričati narodu i na neki ih način zavodio, sebe glorificirao i krivo se kleo, nastupao kao mistifikator i karizmatički mag, zabranio davati izjave bez znanja njega ili fra Slavka, itd.
Fra Tomislav Vlašić je 2009. zbog optužbi za krivovjerje i bludničenje laiziran. Skrasio se u Italiji i još više skrenuo u krivovjerje te je odlukom Kongregacije za nauk vjere 15. srpnja 2020. izopćen iz Katoličke Crkve.
Fra Slavko Barbarić – duhovni voditelj (166–185). Fra Slavko (rođen u Čerinu 1946.) član Hercegovačke franjevačke provincije, zaređen za svećenika u Reutteu u Austriji. U Grazu magistrirao, a poslije u Freiburgu doktorirao iz religiozne pedagogije. Djelovao je u Čapljini i župama u Mostaru. Nakon doktorata 1982. bio je s dekretom zadužen za vjeronauk mladima i studentima u Mostaru. Međutim on je mimo dekreta zapravo uglavnom djelovao u Međugorju s hodočasnicima kao duhovni voditelj vidioca/vidjelica. Tek 1984. (do 1985.) službeno je imenovan župnim vikarom u Međugorju. Kad je nakon godinu dana trebao biti premješten navodno se vidiocima javila Gospa koja želi da fra Slavko ostane u Međugorju kao voditelj i kroničar.
Mons. Perić ga kritizira kao neposlušna, nedisciplinirana i neistinoljubiva koji manipulira navodnim ukazanjima. Premda je na papiru službeno premješten u Blagaj te poslije u Humac on se samovoljno vratio u Međugorje, piše knjige i izdaje molitvenike, vrši egzorcizme bez crkvenoga odobrenja. Ne sluša ni svojega provincijala ni dijecezanskog biskupa i djeluje nelegalno pa je kažnjen oduzimanjem ispovjedne ovlasti i kanonske misije. Umro je na Križevcu (u Međugorju) 2000. dok je predvodio pobožnost križnoga puta.
Završni osvrt
Nadam se da sam barem malo ocrtao nakanu i poruku ove knjige i njezina autora biskupa Perića u svjetlu dvaju spomenutih dokumenata Dikasterija za nauk vjere vezanih za fenomen Međugorja. Završit ću s njegovim riječima iz zaključaka na kraju knjige (222):
„Crkva sebe smatra mjerodavnom u pitanjima vjere, ćudoređa i naravnoga zakona. (…) Neupitno je da su djeca koja su prozvana ‘međugorskim vidiocima’ doživljavala nešto neobično. Stručnjaci za paranormalno, medicinu, ponašanje i stanja ljudskog uma pokušali su dati svoje odgovore i nisu postigli suglasje. (…) Povjerenstva sastavljena od teologa, psihologa i psihijatara, koja su to proučavala na biskupijsko i biskupsko-konferencijskoj razini, dala su jednoznačno niječan odgovor, da se u Međugorju Gospa nije ukazala.“
Izvješće Vatikanskoga povjerenstva za Međugorje Kongregaciji za nauk vjere (2014.) do danas nije verificirano, „niti je Sveti Otac proglasio njegov pravorijek“. „U međuvremenu se infrastruktura u Međugorju pod vodstvom posebnoga Papina ovlaštenika za tu župu nastoji usredotočiti na dušobrižništvo stanovnika, pridošlica i posjetitelja, razdvajajući pitanje autentičnosti ukazanja od pastoralne skrbi.“
prof. dr. don Nediljko Ante Ančić
[1] Vidi hrvatski prijevod Normi na portalu Hrvatske biskupske konferencije: Crkveni dokumenti Kategorija: Dikasteriji – dokumenti
[2] Usp. Portal Međugorje: Izjava Biskupske konferencije bivše Jugoslavije o Međugorju, Medjugorje | Vodič > Zadarska Izjava
[3] Vidi Portal Dikasterija za nauk vjere: „Kraljica Mira”. Nota o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje (19. rujna 2024.).
[4] Usp. Andrea Grillo, Messaggi presunti e frutti senza radice. La Nota su Medjugorje e i suoi problemi, u: Munera. Rivista europea di cultura (22. IX. 2024). Glavne prigovore Dikasteriju iz toga teksta prenio je njemački portal: katholisch.de, a mogu se naći i u drugim medijima.
