Međugorska „ukazanja“ i crkvena hijerarhija 1982.–1991.
Prenosi se drugo poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 27–43.
Potkraj lipnja 1981. senzacija o „Gospinim ukazanjima“ djeci u Međugorju (Vicki, Mirjani, Ivanu, Mariji, Ivanki i Jakovu) stala se širiti medijima. Nakon razgovora vođenih s tzv. vidiocima u Međugorju 21. srpnja 1981.,[1] polovicom kolovoza iste godine u prvoj Izjavi mostarsko-duvanjski biskup msgr. Pavao Žanić, otvoren tumačenju događaja, ističe da ipak ostaje najteže pitanje je li to „subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno?“[2] Iako je tijekom 1981.[3] više puta informirao Papu i Svetu Stolicu o raznim međugorskim glasinama kao što su: poruke, proroštva, znamenja, ozdravljenja, obraćenja, biskup je smatrao uputnim ustanoviti dijecezansku komisiju za ispitivanje tih pojava.
I. Biskupski ordinarijat u Mostaru
Odredbama o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava, koje je Sveta kongregacija za nauk vjere sastavila godine 1978.,[4] a odobrio ih papa Pavao VI., propisano je, između ostaloga:
„II. O načinu postupanja mjerodavne crkvene vlasti. 1. Kada prigodom navodnoga nadnaravnoga događaja kao samo od sebe počne štovanje ili neka pobožnost vjernika, ozbiljna je dužnost mjerodavne crkvene vlasti bez odgode se s tim upoznati i marno nad tim bdjeti.
III. O vlasti koja se mjerodavna umiješati. 1. Dužnost da bdije i da djeluje pripada poglavito mjesnomu ordinariju.“
Stoga je mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić bio ustanovio povjerenstvo, koje je kasnije prošireno, i koje je djelovalo od 1982. do 1986. godine.[5]
Prva crkvena komisija
Prvu je komisiju biskup Žanić osnovao 11. siječnja 1982. Djelovala je do 1984.[6] Članovi, svećenici: msgr. dr. Ante Brajko (1936.–2020.), Mostar; dr. Želimir Puljić (1947.), Sarajevo; dr. Mato Zovkić (1937.), Sarajevo, i dr. fra Ivan Dugandžić (1943.), Humac. U dekretima imenovanja Biskup piše kako se „osjetila potreba da se imenuje Komisija koja bi prikupila i ispitala događaje i podatke o svemu što se tiče ‘ukazanja’ u Međugorju.“ Stoga moli članove da svojim znanjem pomognu u „Crkvi u Hercegovini u ovom delikatnom pitanju“.[7]
Prvo zasjedanje komisije bilo je u Mostaru 5. ožujka 1982. „Radu Komisije predsjedao je biskup mons. Pavao Žanić, a sudjelovali su svi imenovani članovi. Popodne su članovi komisije išli u župu Međugorje da vide samu župnu crkvu u kojoj se skupljaju hodočasnici te porazgovaraju sa svećenicima koji pastoriziraju tu župu“. Prvi je stupanj komisijskog rada „prikupljanje izjava djece, koja kažu da im se ukazala i još uvijek ukazuje Gospa, te izvještajâ ozbiljnih očevidaca“.[8]
Biskupove nove spoznaje. Komisija se nije bila još ni sastala, a već se 14. siječnja 1982. događa nešto što presudno utječe na stajalište biskupa Žanića i naznačuje njegovu prekretnicu i trajnu odrednicu. Toga dana dolaze „vidioci“ Vicka, Marija i Jakov u Mostar s „Gospinom“ porukom da se biskup u „hercegovačkom slučaju“ prenaglio.[9] Biskup, koji je bio otvoren prema doživljajima „vidjelaca“, koji bi se radovao da se na njegovu pastirskom terenu događaju prava ukazanja, koji je u svome životu Gospu častio brojnim propovijedima, pobožnostima i hodočašćima, kada je čuo da ga „ukazanje“ iz Međugorja okrivljuje za neredovnički nered oko župa, da ne prepoznaje vjernoga sina Crkve i Gospe, Majke Crkve, kojoj je godinu dana prije toga, 1980. posvećena mostarska katedrala, gdje je sâm sudjelovao i nakon devetogodišnje službe koadjutora preuzeo punu upravu Crkve u Hercegovini, a pojava štiti nepokorne redovnike koji se bore protiv funkcioniranja te katedrale, stavio je u ozbiljnu sumnju „poruke“ i „ukazanja“ u Međugorju. Unatoč svemu, pošlo se na komisijski posao.
Prvi razgovor Komisije. Svršetkom 1981. i početkom 1982. raznosila se senzacionalna priča samih „vidjelaca“ o „velikom znaku“ koji će se dogoditi i dokazati istinitost ukazanja. Stoga je biskup, tražeći razgovijetnu istinu, inzistirao da se od „vidjelaca“ zahtijeva da napišu: o kakvu se znaku radi, kada će se, kako i gdje dogoditi? Neka se taj prikaz stavi u jednu omotnicu, zapečati i ostavi na Ordinarijatu, a kopija toga neka ostane u omotnici kod „vidjelaca“. Kada se znak dogodi, neka se omotnice otvore i napisano pročita. Ako se bude podudarao iskaz i znak, eto prave istine, štoviše proročke istine. Članovi Brajko i Dugandžić to su trebali provesti s „vidiocima“ u Međugorju početkom svibnja 1982., ali su se vratili neobavljena posla. Prema Brajkovoj izjavi dr. Dugandžić rekao je fra Tomislavu Vlašiću, međugorskom kapelanu i samozvanu duhovnom voditelju „vidjelaca“, da će doći članovi Komisije i tražiti od djece da opišu znak. Ovaj je to prenio Vicki, Ivanki, Mariji i Jakovu, koji nisu htjeli ništa pisati, kao da im to navodna Gospa navodno zabranjuje!
Zovkić i Puljić trebali su tražiti sličan opis znaka od Mirjane u Sarajevu, ali nisu uspjeli da im „vidjelica“ pozitivno odgovori. Isti su članovi 9. svibnja 1982. otišli u franjevačko sjemenište u Visoko iskati prikaz znaka od „vidioca“ Ivana, hercegovačkoga sjemeništarca. U Visokom kućni telefon slučajno nije radio, pa nije moglo biti dogovora između „vidioca“ Ivana i duho-voditelja Vlašića. Članovi su pitali Ivana: je li im „Gospa“ zabranila da opišu znak? Ivan je jasno rekao da nije. Hoćeš li ti napisati? Hoću. I on je napisao.[10] Iz toga je kasnije, 1985., pred članovima Druge dijecezanske komisije izišla velika buka i bruka. Ivan je nijekao da je išta pisao. Kada je omotnica otvorena, ustanovljeno je da je riječ o laži koja je bila dovoljna da se obustavi svaka daljnja istraga.[11] Znak se nikada nije dogodio – prošlo je već više od 40 godina od tada – a samo praznovjerni i dalje vjeruju praznovjernim pričama „vidjelaca“ o praznovjernu znaku.
Druga sjednica Komisije održana je u Mostaru 8. svibnja 1982. „Kako saznajemo, sa sjednice nije dano nikakvo saopćenje za javnost, ali iz razgovora sa pojedinim članovima Komisije zaključili smo da im u radu smetaju nekontrolirane izjave i akcije pojedinih svećenika, crkvenih dostojanstvenika i katoličkih novinara“.[12]
Drugi razgovor Komisije s „vidiocima“. Članovi dr. don Ante Brajko i dr. fra Ivan Dugandžić, iako nisu uspjeli sa „znakom“, uspjeli su ipak voditi zajednički razgovor s trima „vidiocima“ – Vickom, Jakovom i Marijom – u Međugorju, 10. svibnja 1982. Iz toga razgovora preuzimamo prikaz njihova viđenja raja, čistilišta i pakla. Priča „vidjelice“ Vicke glasi:
Taman je bilo pred Blagovijest… Kaže meni Jakiša: „Evo Gospe“. Odjednom on pade, samo se spusti. Gospa dođe i kaže nama: „Sada ćete ići sa mnom“. Kaže Jakiša: „Ja neću nigdje ići… nek ide Vida, njih ima osmero. Ja sam sâm.“ Pa sam ja rekla: „Ako neće ni on, neću ni ja…“. Gospa je došla i uhvatila nas za ruke kad smo stajali mi u kući i ništa se ovako digošmo, nigdje ni plafona ni ciglâ, nigdje ništa, i samo smo mi trepnuli okom na izvanu, odmah prid raj. Ona nama kaže: „Sad ćemo otići u raj, u čistilište i u pakao.“
Raj
I najprije nas je uvela u raj. I tu su jedna drvena vrata kuda se ulazi. I mi smo ušli i tamo pet metara. Naroda ima. Narod pričao kao što i mi sada. I mi tamo dođemo bliže, a ne možeš nikog poznati, sve mlado gori. Nema da mogu reći: ‘e oni je star umro pa sada star gori ili nešto da je debel. Ja sam mislila da gori ima debelih. A mi dođemo gori, niti ima debelih, sve jednaki. Na nekom bjelo, na nekom malo žućkasto. Duge haljine. A na lijevoj strani ima jedan veliki svetac. Raširio ruke. Mi ne pitamo ni tko je, ni šta je. Mi ga pogledašmo, a i on gleda. I sve mi prođemo, a on stoji kod vrata. I mi, kad smo unišli, ona je nama pokazala tamo, ima ići – mi smo bili samo pet metara – ima tamo ići koliko god hoćeš. I mi smo tu bili.
Čistilište
I ona nam je rekla: „Jeste li vidjeli? Idemo sada malo u čistilište.“ I mi smo samo prišli. I ušli smo tamo u čistilište. I to je tako posuto, isto oni pepeo od cigara. I niti se vide glave, ni išta. Samo se vidi nešto: trza se doli. Muče se. I ona je nama rekla: „Vidite, kako se ovdje muče! Ovo je čistilište.“ Da se treba za njih što više moliti.
Pakao
I otole nam je kazala: Iđemo sada u pakâ. I mi smo došli u pakâ. Imaju isto vrata. I mi smo samo tamo ušli. I ima puno naroda. I na sredini jedna vatra. I nije to ona vatra da se zapali u šparetu pa da je mala. Ima duga vatra. Kako god ono jedno skače, tako i drugo. Nije to, oni ljudi, obično, sada da smo došli u pakâ, da smo mi taki. Imaju rogove, repove. Pravi đavli. Crne se kȏ ugalj. Tako kȏ to vaše to“ (pokazuje na crnu reverendu dr. Brajka).[13]
Osvrt. To je izvorna priča o viđenju posmrtnih stanja. „Vidioci“ ulaze u raj na drvena vrata. Čuj, drvena! Zalaze u raj jedno pet metara dubine. U njemu Vicka i Jakov nikoga ne prepoznaju, jedino vide da je sve mlado, nema stara, nema debela. Jedni su u bijelim, drugi u žućkastim, svi u dugim haljinama. Na lijevoj je strani veliki svetac raširenih ruku, ukipio se, valjda i on drven kao i vrata: šuti, gleda ih kao kakva sfinga. U čistilištu je pod kao od duhanskoga pepela, ispod poda nešto se trza, muči, ali se glave ne vide. Konačno dolaze u „pakâ“. Puno naroda. Po dječjem čuđenju kao da ga je više tu nego u raju. Duga vatra, nije kȏ u peći. Krampusi skaču jedan preko drugoga, s repovima i rogovima, crni kȏ Brajkov talar!
Dojam je kao da se u sva tri onostrana stanja dogodilo uskrsnuće tijela. I sada bi vjernici trebali drhtati pred ovakvim sanjarijama: kako Gospa silom uzima za ruke dvoje malodobne djece, vuče ih u raj, čistilište i pakao, a ona se otimaju i to nevoljko prihvaćaju. I sada bi teolozi trebali predavati eshatologiju po ovim bulažnjenjima. I sada bi Crkva trebala ustanoviti još jednu Komisiju da ispita maštovite izmišljotine „vidjelice“ koja nam prenosi priču kojom seoske babe plaše malu djecu da ne idu daleko od kuće.
Biskupova intervencija. Biskup je Žanić, preslušavši snimak razgovara s „vidiocima“, uputio pismo članovima Komisije, upozoravajući da je pogrješno to „što se sve troje djece pitalo zajedno“. Traži da svaki ispitanik „položi zakletvu“. Inzistira da se ponovo strogo zahtijeva da djeca „napišu kada će biti znak i kakav. Oni su kazali da to skoro svi znaju. Neka im se prethodno reče da Komisija neće uzeti kovertu zapečaćenu, nego da će je zapečaćenu dati svakome od njih s obavezom da je moraju čuvati i kada bude znak – pokazati.“ Konačno treba ih „poučiti da biskupu odnosno njegovoj Komisiji duguju apsolutni posluh, jer će u protivnom samo sebi i općem dobru i interesu vjere škoditi“.[14]
Treća sjednica i treći razgovor Komisije s „vidiocima“. Svršetkom srpnja 1982. biskup je Žanić pozvao međugorskoga župnika dr. fra Tomislava Pervana[15] da doprati djecu – „vidioce“ u Mostar, a obavijestio je i dr. fra Ivana Dugandžića, člana Komisije, da će 2. kolovoza 1982. biti ispitivanje djece na Biskupskom ordinarijatu.[16] Biskup je tom prigodom tražio pojedinačno i odvojeno od svakoga „vidioca“ da opiše znak, naznači datum, stavi samo u jednu omotnicu, zapečati žigom Ordinarijata i neka svatko od njih nosi kući, bez ostavljanja kopije kod biskupa. Kada se dogodi „znak“, otvorit će se sve omotnice i vidjet će se odgovaraju li riječi djelima. Ali „vidioci“ ni to nisu htjeli učiniti. Biskup je pitao Ivana: je li ga Gospa prekorila što je opisao znak? On je odgovorio da nije!
Djeca nisu više nikada pisala o znaku pred članovima Komisije, niti su se do sada proslavila „Gospinim znakom“.
Putovi Komisije i izvan Komisije. Mimo ustanovljene Komisije, čak i ne spominjući uopće Komisiju, župni ured u Međugorju udario je svojim putom: smatrao je uputnim slati „cijenjenim prijateljima“ razne radove pojedinih franjevaca o „ukazanjima“. Tako im je najprije poslan kratak pregled i kronika međugorskih događaja, prikaz takozvanih ukazanja, navodnih vidjelaca, policijskih postupaka, ponašanja pastoralnoga osoblja u prva dva mjeseca događanja iz pera dr. fra Ivana Dugandžića[17] s popratnim razmišljanjem kapelana fra Tomislava Vlašića. Zatim im je poslan, uz popratno pismo u rujnu 1982.,[18] prikaz skupine na psihološko-pedagoškoj razini[19] od dr. fra Slavka Barbarića, i teološko razmišljanje o viđenjima, ukazanjima i objavama od spomenutoga Dugandžića.[20]
Manipulacije. U jesen 1982. dvojica članova Komisije, dr. Puljić i dr. Zovkić, uputili su biskupu Žaniću pismo s pet točaka. Pišu da su događaji u Međugorju podijelili već razdijeljenu Crkvu u Hercegovini; da „ukazanja“ još traju te da bi donošenje suda bez svršetka „ukazanja“ značilo predrasudu; da je očita manipulacija sa „znakom“: Ivan je napisao i potpisao tekst o znaku, a drugo petero tvrdi da im je „Gospa zabranila o tome pisati“; i da se član Komisije dr. fra Ivan Dugandžić, kako se čini, već pozitivno u svojim spisima izražava o međugorskim „ukazanjima“, što komisiju čini suvišnom. Stoga potpisnici, zauzeti obvezama u bogosloviji a svjesni da bi trebali stalno osobno kontaktirati sa svim „vidiocima“, nude biskupu ostavku.[21] Biskup nije uvažio njihove razloge niti ostavku.
Dugandžić – Žanić. U više pisama član Komisije dr. Dugandžić, više u polemičnu nego u pomirljivu tonu piše biskupu Žaniću. Najprije je objavio spomenuti članak o kronologiji događaja. Zatim piše biskupu u ožujku 1983.[22] Potom u rujnu 1983. prosuđuje ovako: „Od komisije kakva jest teško je očekivati ikakav odgovoran sud, jer ona zapravo ništa ozbiljno nije ni radila“.[23] Konačno mu piše u veljači 1984. Tu kaže: „Vi ste od prvog časa događaje u Međugorju shvatili neozbiljno i to Vam se sada osvećuje. Već kod prvog susreta članova Komisije u Mostaru kod mene je ostao mučan dojam da Vama stvarno nije stalo do prave istine o onom što se u Međugorju zbiva, nego do traženja načina i puta kako to proglasiti sumnjivim i osuditi“.[24] Biskup mu je Žanić odgovorio da je već odlučio proširiti komisiju.[25]
Odgovor Svetoj Stolici. U studenome 1983. Kongregacija za nauk vjere pita biskupa je li Komisija došla i do kakvih rezultata.[26] Na upit biskup je Žanić napisao malu studiju o međugorskom i hercegovačkom slučaju i poslao kardinalu Josephu Ratzingeru, prefektu Kongregacije. U zaključku biskup se pita o međugorskim pojavama:
Jesu li od Boga? Odgovara: Međugorska „Gospa“ unijela je još više nereda i nesloge nego što je prije bilo! Stoga ne vidi kako može prihvatiti da je sve to od Boga.
Je li od vraga? Teško prihvaća i tu hipotezu, iako mu dolazi na pamet i ta misao.
Je li to neka parapsihološka pojava? Teško je ustvrditi i to, ali je atmosfera puna „čudesa“, „viđenja“, „ekstaza“, „transa“…
Je li prijevara ili zla namjera? Odgovor: Od početka su se kod djece mogle primijetiti laži. U nekim trenucima jasno je da govore ono što čuju od franjevaca, posebno s obzirom na „hercegovački slučaj“. Biskup zaključno priopćuje da ne pridaje nikakvu važnost događajima i porukama što proistječu iz navodnih ukazanja u Međugorju. Čeka da prestane „viđenje” i da Komisija iznese svoje mišljenje.[27]
Biskup je čekao 16 godina (umro je 11. siječnja 2000.), i prije je mogao ugledati Blaženu Gospu na nebesima, nego dočekati da prestanu „viđenja“ u Međugorju.
Druga, proširena Komisija (1984.–1986.)
Budući da su četvorica članova bila malen broj, a međugorska se „ukazanja“ i „poruke“ iz dana u dan množile i širile izvan župe i zemlje, biskup je Žanić odlučio proširiti Prvu komisiju drugim članovima. Obratio se svim katoličkim teološkim učilištima na području tadašnje države i tražio dopuštenje od poglavara pojedinih redovnika za njihovo članstvo.
Članovi Druge komisije. Uz već spomenutu četvoricu članova iz Prve komisije imenovana su osmorica svećenika: mr. fra Petar Krasić (1935.), Mostar; dr. fra Ljubo Lucić (1931.–1995.), Sarajevo; dr. Nikola Dogan (1944.–2007.), Đakovo; dr. Josip Kribl (1924.–1994.), Zagreb; dr. Rudolf Brajičić, SJ (2018.–2007.), Zagreb; dr. France Oražem (1930.), Ljubljana; dr. fra Srećko Badurina, TOR (1930.–1996.), Rijeka; mr. Nikola Bulat (1931.–1990.), Split; dr. fra Šime Samac (1946.–2015.), Makarska,[28] kojima su kasnije priključeni i medicinski stručnjaci: dr. Ivan Sisek (1935.), Zagreb; dr. Neda Hrčko (1927.–2004.), Zagreb, i dr. Jadranka Odak.
Prvo zasjedanje Komisije. Biskup piše:
„Duhovi su podijeljeni i uznemireni obzirom na Međugorje. Bit će potrebno članove Komisije i stranke koje će nastupati pred Komisijom zakleti o čuvanju tajne što je tko govorio na sjednici“.[29]
Članovi Komisije sastali su se u Mostaru, 23. i 24. ožujka 1984. Iz priopćenja uočljivo je ovo upozorenje:
„Komisija ne odobrava što neki svećenici i katolički laici dovode organizirana hodočašća u Međugorje, ili organiziraju javne nastupe ‘vidjelaca’ prije nego je izrekla svoj sud o autentičnosti ukazanja“.[30]
Drugo zasjedanje Komisije u Mostaru, 10. i 11. listopada 1984. Iz priopćenja se čita: Komisija i dalje radi „premda već sada uočava neke poteškoće disciplinske i teološke naravi u međugorskim porukama“.[31]
Treće zasjedanje Komisije u Mostaru, 7. i 8. ožujka 1985. Iz priopćenja izdvajamo:
„Komisija smatra najtežim pitanjem… crkveni neposluh dvojice bivših kapelana iz Mostara, koji su odbili premještaj pozivajući se na poruke iz Međugorja“.[32] Jednako skandalozan bijaše odgovor „vidioca“ Ivana trojici članova Komisije da je papir u omotnici – prazan, papir kô papir.
Zapisnik od 8. ožujka 1985. o komisijskom otvaranju pisma Ivana Dragićevića, pohranjena u Arhivu Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, donosi dva pitanja i dva odgovora:
„1. Kada će Gospa dati znak? – Gospa je rekla da će ostaviti znak taj znak ja vam kazujem i povjeravam vama znak je: da će biti veliko svetište u Međugorju u čast moga ukazivanja i to svetište mome Liku“.
„2. Kada će se znak dogoditi? – Znak će se dogoditi u 6 mjesecu. Datum davanja izjave: Visoko, 9.05. 1982. god. Potpis vidioca: Dragićević Ivan“.
Četvrto zasjedanje Komisije, Mostar, 30. i 31. svibnja 1985. Priopćenje kaže da su saslušani izvještaji stručnjaka o ovim temama:
„usporedba pojma obraćenja u Evanđelju i međugorskim pojavama, disciplinske poteškoće u vezi s dvojicom bivših mostarskih kapelana koji se pozivaju na međugorske poruke, teološka problematičnost nekih međugorskih poruka, nedostatna dokumentacija o navodnim čudesnim ozdravljenjima“.[33]
Peto zasjedanje komisije u Mostaru, 26. i 27. rujna 1985. Priopćeno je kratko izvješće.
Šesto zasjedanje Komisije, Mostar, 29. i 30. studenoga 1985. Nije bilo priopćenja.
Na Sedmom zasjedanju u Mostaru, 1. i 2. svibnja 1986. dijecezanska je Komisija završila posao. Članovi su glasovali za formulu: Ne rezultira nadnaravnost ukazanja, odnosno: Non constat de supernaturalitate (11 za, 2 protiv, 1 „in nucleo“, 1 suzdržan). Komisija je priredila nacrt „Deklaracije mostarskog biskupa o događajima u župi Međugorje“. Sedam stranica. Dan objavljenja trebao je biti: „19. svibnja 1986. na blagdan Marije Majke Crkve“. U toj su deklaraciji nanizane „neprihvatljive tvrdnje“ i „bizarne izjave“, koje se pripisuju zagonetnoj pojavi.
„Došavši do ovih i drugih negativnih elemenata u ponašanju vidjelaca i pobornika te u porukama koje oni razglašavaju kao Gospine, komisija je na svom zasjedanju 29. i 30. studenoga 1985. konstatirala da joj nije potrebno daljnje istraživanje, jer i ove poteškoće, zajedno uzete, dovoljno govore protiv nadnaravnosti međugorskih poruka. Na posljednjem zasjedanju 2. svibnja 1986. izjasnila se da nije potrebno daljnje istraživanje i odgađanje službenog crkvenog suda“.[34]
Umjesto da službeno objavi tu Deklaraciju kojoj je nacrt izradila Komisija, biskup je Žanić želio najprije obavijestiti Biskupsku konferenciju u Zagrebu i pojedine urede Svete Stolice u Rimu o tim rezultatima, što je učinio u svibnju 1986. O tome su tih dana pisale talijanske novine,[35] a biskup je Žanić o tome izvijestio javnost u propovijedi u Međugorju tek u srpnju 1987.[36]
Nacrt knjige o Međugorju
Članovi Komisije izradili su plan, tj. sadržaj bez daljnje razradbe, za publikaciju Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, a do izdavanja knjige nije došlo. Plan je izgledao ovako:
I. – Župa Međugorje u hercegovačkoj Crkvi
II. – Kronološki pregled doživljaja djece i ostalih događaja u Međugorju
III. – Pozitivni elementi
IV. – Problematični elementi
1) Gospine poruke potiču na neposluh biskupu i provincijalu
2) Nepouzdanost dokumentacije o događajima u Međugorju
3) Neispunjena obećanja
4) Teološke poteškoće u izjavama koje prenose „vidioci“
5) Kritičari nisu dobro primljeni u Međugorju
V. – Umjesto zaključka.
Prvo javno negativno stajalište biskupa Žanića. Biskup je 30. listopada 1984. na talijanskom iznio (neslužbeno) stajalište Biskupskog ordinarijata prikazujući u 15 točaka negativne pojave i činjenice koje su vezane uz međugorske fenomene.[37]
Drugo javno negativno stajalište biskupovo izneseno je u Međugorju, na svetkovinu sv. Jakova Starijega, zaštitnika župe, prigodom podjele sv. krizme 25. srpnja 1987. Biskup Žanić izražava svoju zahvalnost Gospi koja se nije nijednom ukazala moleći je da posreduje „za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto, za ovu župu, gdje se bezbroj puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji. Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine“.[38]
Treće javno negativno stajalište biskupovo, 1990. Iz Mostara s Ordinarijata razaslan je na Biskupske ordinarijate BK dopis o „hodočašćima“ u Međugorje. Navode se službena tumačenja i upute Crkve, koje ne dopuštaju nikakva hodočašća koja se poduzimaju u svrhu potvrđivanja vrhunaravnoga karaktera ukazanja.[39]
Četvrto javno negativno stajalište biskupovo, svibanj 1990. Biskup je Žanić pod naslov Istina o Međugorju sažeo svoje stajalište u 28 točaka koje dokazuju neistinitost nadnaravnih ukazanja, a mnoge vjernike sablažnjavaju s obzirom na međugorske pojave.[40]
Biskupa je Žanića 24. srpnja 1993. naslijedio koadjutor koji nastavlja utrtim putom.
II. Biskupska konferencija Jugoslavije
Prva intervencija BK. Biskupi 12. listopada 1984. pozivaju da se o pojavama u Međugorju čekaju ocjene crkvenih vlasti koje će se donijeti nakon temeljitih ispitivanja. Neka se ne organiziraju hodočašća kao da je „Crkva o tim događajima već donijela pozitivan sud“.[41]
Druga intervencija BK od 18. travnja 1985.: „Zbivanja u Međugorju u Hercegovini biskupi i nadalje prate s dužnom pažnjom. Oni su i na ovom saboru potvrdili svoje ranije upute i odluke u vezi s ovim pitanjem“.[42]
Treća intervencija BK. Od 1987. BK preuzima komisijsko ispitivanje slučaja.
Treća komisija (1987.–1990.)
Osnivanje komisije. Spomenutim Odredbama o načinu postupanja pri prosuđivanju navodnih ukazanja i objava, koje je Sveta kongregacija za nauk vjere utvrdila godine 1978., propisano je, između ostaloga: „III. O vlasti koja se mjerodavna umiješati. 2. Biskupska konferencija može se umiješati: a) ako joj se obrati mjesni ordinarij, nakon što je obavio svoj dio posla, kako bi se stvar sigurnije prosudila; b) ako stvar već pripada državnomu ili krajevnomu okruženju, ali uvijek s prethodnim pristankom mjesnoga ordinarija.“ U siječnju 1987. na sugestiju Kongregacije za nauk vjere izašlo je priopćenje kardinala Kuharića i biskupa Žanića koji najavljuju Komisiju i upozoravaju pastire i vjernike: „Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima“.[43]
Članovi Treće komisije: 11 svećenika (šest redovničkih i pet biskupijskih), četiri psihijatra i časna sestra tajnica. – Dr. Marin Srakić (1937.), Đakovo; dr. Franjo Topić (1953.), Sarajevo; dr. Miljenko Belić, SJ (1921.–2008.), Zagreb; dr. Mihály Szentmártoni, SJ (1945.), Rim; dr. fra Josip Marcelić, TOR (1929.–2018.), Split; dr. fra Albin Novak, OFM (1945.–2019.), Zagreb; dr. fra Jakov Mamić, OCD (1944.), Zagreb; dr. Alojz Pirnat (1947.), Maribor; dr. Marijan Valković (1927.–2000.), Zagreb; dr. Petar Šolić (1948.–1992.), Split; dr. fra Hadrijan Borak, OFM Cap. (1915.–1993.), Zagreb; medicinski tim: dr. Ante Korljan (1925.–1992.), Split; dr. Branimir Šubić (1927.–2011.), Zagreb; dr. Josip Palić (1937.–2018.), Osijek; dr. Vladeta Jerotić (1924.–2018.), Beograd; s. Magna Borovac (1946.), tajnica, Zagreb.
Komisija je održala 23 zasjedanja, sve u Zagrebu u Tajništvu Biskupske konferencije.
Prvo zasjedanje Komisije u Zagrebu 9. travnja 1987.
Drugo zasjedanje Komisije u Zagrebu 6. svibnja 1987.
Treće zasjedanje Komisije u Zagrebu 16. lipnja 1987.
Četvrto (izvanredno) zasjedanje u Zagrebu 17. kolovoza 1987.
Peto zasjedanje Komisije u Zagrebu 25. rujna 1987.
Šesto zasjedanje Komisije, Zagreb, 12.–13. studenoga 1987.
Sedmo zasjedanje Komisije u Zagrebu 29.–30. siječnja 1988.
Osmo zasjedanje Komisije u Zagrebu 11.–12. ožujka 1988.
Deveto zasjedanje Komisije u Zagrebu 13.–14. svibnja 1988.
Deseto (izvanredno) zasjedanje, Zagreb, 15. lipnja 1988.
Jedanaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 9.–10. rujna 1988.
Dvanaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 18.–19. studenoga 1988.
Trinaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 22. veljače 1989.
Četrnaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 10.–11. ožujka 1989.
Petnaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 29. travnja 1989.
Šesnaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 27.–28. rujna 1989.
Sedamnaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 12.–13. prosinca 1989.
Osamnaesto zajedanje Komisije u Zagrebu 23.–24. veljače 1990.
Devetnaesto zasjedanje Komisije u Zagrebu 7.–8. ožujka 1990.
Dvadeseto zasjedanje Komisije u Zagrebu 29.–30. ožujka 1990.
Dvadeset i prvo zasjedanje Komisije u Zagrebu 25. travnja 1990.
Dvadeset i drugo zasjedanje Komisije u Zagrebu 25. lipnja 1990.
Dvadeset i treće zasjedanje Komisije u Zagrebu 20. rujna 1990.
Značajka Treće komisije jest njezin rad na temelju podataka i rezultata dotadašnje Komisije i ex novo. Sve se odvijalo pod zakletvom i nije se izlazilo s priopćenjima u javnost. Više su puta pojedini članovi posjetili Međugorje, razgovarali s „vidiocima“ i franjevcima u župi i s biskupom Žanićem. Svoje su rezultate gotovo četverogodišnjega rada izložili pred članovima Biskupske konferencije u Zagrebu.
Rasprava na Biskupskoj konferenciji o međugorskim pojavama vođena je više puta: na redovitim zasjedanjima 25. travnja i 9. listopada 1990. te na izvanrednom zasjedanju 27. studenoga 1990. Na posljednjem je zasjedanju sastavljena i izglasana Izjava o Međugorju, ali nije bila tada objavljena. Tek na redovitom proljetnom zasjedanju u Zadru 10. travnja 1991. članovi su BKJ izdali završni tekst deklaracije. Raspravljalo se dakle na četiri uzastopna zasjedanja.
Izjava BKJ
Dne 10. travnja 1991. Izjava ondašnje Biskupske konferencije, na temelju rezultata njezine Komisije donosi sud s doktrinarnom tvrdnjom da se ne može ustvrditi da se u Međugorju radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama, te izdaje preporuke o pastoralnom i liturgijskom životu u župi. Izjava u cijelosti glasi:
„Na redovnom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zadru, 9.–11. travnja 1991, usvojena je slijedeća
I z j a v a
Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijecezanskog biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.
U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju.
Biskupi Jugoslavije
Zadar, 10. travnja 1991.“[44]
Agresija
Potom je izbila agresija na Hrvatsku i BiH. Formiranjem novih država formirane su s vremenom i nove biskupske konferencije. Unatoč Izjavi BKJ Non constat de supernaturalitate, tj. da nije riječ o nadnaravnim ukazanjima u Međugorju, pristaše tih fenomena i dalje uporno tvrde da se „Gospa ukazuje“. Biskupski ordinarijat u Mostaru i od tada je u više navrata upozoravao da se ne može ni tvrditi ni u crkvama govoriti o ukazanjima kao nadnaravnima. Niti su dopuštena ikakva hodočašća u Međugorje, koja bi pretpostavljala takva „ukazanja“ i „poruke“.[45]
Naivne poruke mira
U jednom intervjuu 1993. u jeku rata, „vidjelac“ Jakov Čolo, u Globusu ističe:
„Gospa me i danas, kao i svaki dan posljednjih dvanaest godina, tražila da se molim za mir u bivšoj Jugoslaviji. Djevica me uvjerila da mogu zaustaviti rat svojim molitvama...“[46]
Osvrt. Kada to ne bi bilo posve naivno, onda bi se normalan vjernik pitao: Ako je Jakiša svojim molitvama mogao zaustaviti rat u bivšoj Jugoslaviji – kako mu je njegova „Gospa“ govorila – kakav je to on „neprijatelj“ naših ljudi, naroda i narodnosti pa se nije molio i taj nesretni rat otklonio? Ne, nego on svojim molitvenim propustom omogućio da nam rat raseli oko dva milijuna ljudi, da pogine, nestane ili bude ranjeno na desetke tisuća osoba, da nam se razruši više stotina crkava i nekoliko stotina tisuća kuća, da nam se nametne Dayton! I na kraju dopustio da šest godina poslije, 1999., NATO satre Srbiju od Srijemske do Kosovske Mitrovice!
Što bismo mi ostali vjernici, svećenici, biskupi, pokraj jasna suda Crkve? Da naivno i drhtavo vjerujemo međugorskim „vidiocima“ koji svoje sanjarije nude kao „Gospine poruke“, a svojim maštarijama zanose lakovjerne duše željne jeftinih fizičkih ozdravljenja i psihičkih ushićenja?
III. Intervencije Svete Stolice
Poluslužbeni dnevnik Svete Stolice L’Osservatore Romano 12. svibnja 1984. prenio je priopćenje prvoga zasjedanja Druge dijecezanske komisije, održana u Mostaru, 23.–24. ožujka 1984.[47]
Jednako je list donio 14. veljače 1987. osnivanje Komisije BKJ.[48]
I onda bilježimo četiri istupa dvojice tajnika Kongregacije za nauk vjere i jedan značajan intervent kardinala Josepha Ratzingera.
1) Najprije nadbiskup Alberto Bovone 23. svibnja 1985. upozorava tajnika Talijanske biskupske konferencije da se ne organiziraju službena hodočašća u Međugorje.[49]
2) Jednako to ponavlja tajnik Tarcisio Bertone, 23. ožujka 1995. francuskomu biskupu Langresa msgr. Léonu Taverdetu (1923.–2013.), koji se zanimao za stajalište Svete Stolice prema Međugorju.
3) Isti tajnik isto ponavlja 4. srpnja 1996. nadbiskupu Besançona msgr. Lucienu Dalozu (1930.–2012.).
4) I konačno 25. svibnja 1998. piše isti tajnik biskupu Reuniona msgr. Gilbertu Aubryju (1942.). U svim tim dopisima ističe se da hodočašća nisu dopuštena ako pretpostavljaju autentičnost ukazanja, jer bi to proturječilo izjavi BKJ.
5) Ratzingerov „frei erfunden“. Kada je ljeti 1998. jedan Nijemac pokupio desetak stranica raznih izjava koje se pripisuju Papi i kardinalu Ratzingeru i poslao ih u Vatikan u formi memoranduma, Kardinal mu je 22. srpnja 1998. napismeno odgovorio: „Ja mogu na to samo reći da izjave o Međugorju pripisane Svetomu Ocu i meni jesu puke izmišljotine” – frei erfunden.[50]
Zaključak
Ne samo da su izjave, pripisane Svetomu Ocu i kardinalu Ratzingeru, „puke izmišljotine“, nego se može reći da su i tolike međugorske poruke, pripisane Gospi, puke umišljotine. Ako je naša vjera obsequium rationabile – razumna služba Bogu, duhovno istinsko i zdravo bogoštovlje, a jest (Rim 12,1), onda ne može ona biti plod ničije privatne fantazije i priviđenja.[51] To nam može mjerodavno reći Crkva. Ona je, nakon što je u njezino ime 30 izabranih svećenika i liječnika, koji su u trima komisijama, 10 godina savjesno i stručno u više od 30 zasjedanja ispitivali međugorska zbivanja, donijela svoj sud. I to ne jedan nego 20 biskupa odgovorno su izjavili da se ne radi o nadnaravnim ukazanjima u Međugorju. Vjernik, koji poštuje oba načela: ratio et fides, drži se toga stajališta, uvjeren da ga Crkva ne vara.
S obzirom na Međugorje postoji realna opasnost da se i Gospa i Crkva privatiziraju. Da ljudi zamišljaju i Gospu i Crkvu po svome ukusu, sluhu i neposluhu: da ne podlažu svoj vjernički razum službenoj hijerarhijskoj Crkvi, nego da službenu vodstvenu Crkvu nagone da slijedi i priznaje njihove mašte. Onomu koji nekritički prihvaća međugorske fenomene, koji se ne vodi logikom vjere nego fanatizmom osjećaja, ništa mu ne znači nikakav sud ni prve ni druge ni treće komisije, ni mjesnoga biskupa, ni Biskupske konferencije, pa ni same Svete Stolice. Za njega je vjera emocionalan nadražaj, a ne egzistencijalan sadržaj nošenja dnevnoga križa gdje god se nalazio. Takav fanatik ushićen stoji pred desetcima „tajni“ o kojima se govori već desetljećima, napet pred stotinama „poruka“ koje su inače preuzete iz pučke pobožnosti ili iz nedjeljnih propovijedi, a nude se kao najsvježije „ukazanje“, zadivljen pred tisućama dnevnih posjeta prikaze bez ikakve novosti, pred desetcima tisuća gotovo programiranih „ukazanja“ samim „vidiocima“ na raznim mjestima kamo oni dopiru. On je uzbuđen pred polovicom „vidjelaca“ koji tvrde da još uvijek imaju svakodnevna „ukazanja“, a druga polovica ima privilegij samo jednom godišnje, raspoređeno po godišnjem dobu: na Božić, u ožujku i u lipnju na obljetnicu tzv. ukazanja. Zanimljivo: fanatiku štogod nešto nevjerojatnije, to mu je vjerodostojnije!
Naivni i lakomisleni vjernici, žedni vidljivih znakova i karizmatskih senzacija, napustit će zdence žive sakramentne milosti u svojim župama i vozariti u Međugorje ili slijediti „vidioce“ koji su kroz čitav radni vijek svojih putujućih „ukazanja“ posjetili tisuće mjesta po svijetu, gdje im se jednako njihova pojava ukazuje i poruke upućuje kao i u Međugorju. Vidiš li da su ta „ukazanja“ vezana uz njih, a ne uz Međugorje!
Neki su „vidioci“ bili pošli u duhovna zvanja, ali nije išlo. Pa su se uglavnom svi dosta dobro obiteljski udomili, okućili i osovili na vlastite noge. Bogu hvala.
Ima u svijetu fanatičnih vjernika, svećenika i biskupa koji se više zanimaju je li se nešto prikazalo na hercegovačkom kamenjaru, u grmu, na brdu ili u podbrdu, nego što o svemu tome misli, drži i poručuje mjerodavna crkvena vlast. Da nije to taj međugorski „znak“ i „tajna“?!
Neka nam svima pomogne nebeske Gospe kod Boga zagovor i Gospodinov blagoslov!
[1] Biskup Žanić o Međugorju, 2021., str. 32–45.
[2] Glas Koncila, 16. kolovoza 1981., str. 1; Crkva na kamenu, br. 7–8/1981., str. 24; Ogledalo Pravde, str. 192; Biskup Žanić o Međugorju, str. 64.
[3] Biskup Žanić o Međugorju, str. 66–69 (od 19. kolovoza 1981.), str. 76 (6. rujna 1981.), str. 80–81 (4. prosinca 1981.).
[4] Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2012., str. 124–125.
[5] O djelovanju i vrjednovanju podataka vezanih uz Komisije Biskupskoga ordinarijata vidi članak: „Zovkićeva prosudba međugorskih zbivanja“, U Službi riječi i Božjega naroda, Zovkićev zbornik, Sarajevo, 2007., str. 721–745.
[6] Ogledalo Pravde, str. 43.
[7] Arhiv Biskupskoga ordinarijata u Mostaru (=ABOM), Imenovanje članova 11. siječnja 1982., Brajko: br. 33/82; Puljić: 34/82; Zovkić: 35/82; Dugandžić: 36/82.
[8] „Komisija za Međugorje otpočela s radom“, Crkva na kamenu, br. 3/1982., str. 16.
[9] P. Žanić, La posizione…, 30. listopada 1984., str. 3: Biskup Žanić o Međugorju, str. 100.
[10] „Manipulacija sa ‘znakom’: međugorski župnik T. Vlašić govori da većina vidjelaca znaju sadržaj i datum budućeg ‘znaka’. Komisija je zatražila da djeca opišu sadržaj i datum ‘znaka’, a njihove bismo potpisane izjave, zapečaćene pred njima, predali Ordinariju na čuvanje do dana ispunjenja. Međutim, jedini je Ivan Dragićević dao takvu izjavu, a ostali vidioci tvrde da im je Gospa zabranila išta pisati, unatoč našem obećanju o čuvanju tajne“. ABOM, dopis Ž. Puljića i M. Zovkića biskupu Žaniću od 10. studenoga 1982.
[11] Ogledalo Pravde, str. 102–108.
[12] „Vijesti“, Crkva na kamenu, br. 5–6/1982., str. 24.
[13] ABOM, Razgovor članova Komisije s vidiocima, 10. svibnja 1982., str. 4. Prijepis s kasete. Kratak sažetak u Kronici ukazanja, 19. studenoga 1981., 21. srpnja 1982. i 25. srpnja 1982.
[14] P. Žanić članovima Komisije, ABOM, br. 437/1982 od 12. svibnja 1982.
[15] P. Žanić župniku fra Tomislavu Pervanu, ABOM, br. 709/1982 od 27. srpnja 1982.
[16] P. Žanić I. Dugandžiću, ABOM; br. 710/1982 od 27. srpnja 1982.
[17] I. Dugandžić, Kronologija međugorskih događaja kroz dva prva mjeseca, tipkopis, 39 stranica, bez naznake datuma. Na str. 8. stoji: „Taj dan smo fra Tomislav Pervan i ja (fra Ivan Dugandžić)…“.
[18] Pismo (popratno uz materijale) iz župnoga ureda Međugorje, bez potpisa, od 16. rujna 1982.
[19] S. Barbarić, Psihološko-pedagoški pristup grupi vidjelaca iz Bijakovića-Međugorja, 27 stranica.
[20] I. Dugandžić. Ukazanja, viđenja, objave. Teološka mogućnost i značenje tih nesvakidašnjih pojava, tipkopis, 22 stranice. U popratnom pismu biskupu Žaniću, od 16. rujna 1982. autor se ne poziva na svoje članstvo u Komisiji, nego člankom želi „potaknuti teološku diskusiju“.
[21] Ž. Puljić i M. Zovkić biskupu Žaniću, Sarajevo, 10. studenoga 1982.
[22] I. Dugandžić biskupu Žaniću, Humac, 20. ožujka 1983.
[23] I. Dugandžić biskupu Žaniću, Humac, 7. rujna 1983.
[24] I. Dugandžić biskupu Žaniću, Humac, 17. veljače 1984. (u izvorniku stoji: 1983).
[25] P. Žanić I. Dugandžiću, 24. veljače 1984.
[26] Dopis Kongregacije za nauk vjere, br. 154/1981 od 3. studenoga 1983.
[27] P. Žanić kard. J. Ratzingeru, 21. studenoga 1983., ABOM, br. 1152/1983. Le informazioni sulle presunte apparizioni a Međugorje, 19 stranica.
[28] Biskup Žanić navodi članove Druge komisije, ABOM, br. 311/1984 od 17. ožujka 1984.
[29] P. Žanić don Nikoli Bulatu, ABOM, br. 241/1984 od 28. veljače 1984.
[30] Ogledalo Pravde, str. 193.
[31] Ogledalo Pravde, str. 193.
[32] Ogledalo Pravde, str. 194.
[33] „Priopćenje sa dvodnevnog zasjedanje Komisije za ispitivanje događaja u župi Međugorje 30. i 31. 05. 1985.“, Službeni vjesnik, br. 2/1985., str. 56.
[34] ABOM, Fond Međugorje, Nacrt deklaracije, str. 4.
[35] Orazio Petrosillo, „Sulle visioni di Medjugorje…“, Il Tempo, 15. svibnja 1986., str. 26; Ogledalo Pravde, str. 195.
[36] Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 134–137.
[37] Ogledalo Pravde, str. 193–194. Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 98–117.
[38] Ogledalo Pravde, str. 50; Biskup Žanić o Međugorju, str. 137.
[39] Biskupski ordinarijat, Hodočašća u Međugorje, 5. listopada 1990., 4 tipkane stranice.
[40] Biskup Žanić o Međugorju, 2021., str. 139–162.
[41] Glas Koncila, 21. listopada 1984., str. 2; Crkva na kamenu, br. 11/1984., str. 2; Ogledalo Pravde, str. 193; Biskup Žanić o Međugorju, str. 110.
[42] Glas Koncila, 28. travnja 1985., str. 3; Ogledalo Pravde, str. 194.
[43] Glas Koncila, 18. siječnja 1987., str. 1; Službeni vjesnik, br. 1/1987., str. 17; Crkva na kamenu, br. 2/1981., str. 1; L’Osservatore Romano, 14. veljače 1987., str. 2; Istina oslobađa, 1992., str. 295–297; Ogledalo Pravde, str. 196; Biskup Žanić o Međugorju, str. 130.
[44] Glas Koncila, 5. svibnja 1991., str. 1; Crkva na kamenu, br. 5/1991., str. 1; Ogledalo Pravde, str. 197; Biskup Žanić o Međugorju, str. 163.
[45] Ogledalo Pravde, str. 197; Biskup Žanić o Međugorju, str. 164–165; Crkva na kamenu, br. 7/1991., str. 2; Glas Koncila, 12. lipnja 1994., str. 5; 10. srpnja 1994., str. 6; 7. kolovoza 1994., str. 10; 25. rujna 1994., str. 2; Slobodna Dalmacija, 11. siječnja 1995., str. 9; 6. veljače 1994., str. 12.
[46] Globus (Zagreb), 8. listopada 1993., str. 41; Ogledalo Pravde, str. 37.
[47] Ogledalo Pravde, str. 193.
[48] Ogledalo Pravde, str. 195–196.
[49] La Civiltà Cattolica, 19 ottobre 1985, str. 173; Ogledalo Pravde, str. 194–195.
[50] Ogledalo Pravde, str. 283.
[51] Ogledalo Pravde, str. 84.