Slamanje čovjeka i čovještva!? – razmišljanje uz Veliki petak


Nakon što nam još u ušima odjekuju riječi muke Gospodnje iz pera svetoga Ivana (Iv 18, 1 – 19, 42), možemo uočiti kako su se u cijelom tom procesu protiv Isusa, te na kraju u izrečenoj osudi, dogodile nezamislive nepravde upravo od onih koji su trebali jamčiti pravičnost ispravnim primjenjivanjem zakona. Uzrok svemu tome je bio strah svećeničkih glavara i starješina da Isus ne ugrozi njihov ugled i da ne raskrinka njihovo sitno politikantstvo, kao i interese koje su imali i povlastice koje su uživali na položaju na kojem su bili. No svoje opake namjere skrivali su navodnom skrbi za narod, te otud Kajfina izjava: Bolje da jedan čovjek umre za narod. Osim što nisu vjerovali da je Isus Sin Božji, očito nisu znali niti koliko je velik čovjek. A oni koji ljude prebrojavaju samo kao brojke, ne boje se ni Boga, jer da su ga se bojali ne bi čovjeka na brojku sveli.

A kad je krivo postavljen temelj, to jest donesena kriva politička odluka, dalje je išlo sve samo od sebe: napravili su montirani proces; dovodili lažne svjedoke; služili se lažima i prisilama; podjarivali svjetinu; pridobili za sebe javno mnijenje, na brzinu i pod okriljem noći, te prije nego je itko mogao dobro shvatiti što se događa i zašto osuđuju jednoga čovjeka, oni su već imali odobrenje da izvrše što su naumili. Kao vlastodršci donijeli su neutemeljenu odluku, te kad su kasnije na raznim mjestima Isusa saslušavali, činili su to da zadovolje proceduru, a ne da otkriju istinu o njemu, njegovu nauku i djelovanje. Cilj svega toga bio im je slomiti Isusa i prisiliti ga da im prizna ono što su oni htjeli čuti. No on kao Božji Sin i pravi čovjek bio je spreman i smrt podnijeti, te je primio i mnoštvo udaraca, no nije mogao ne reći istinu i zamijeniti je lažju, kako pred velikim svećenikom tako i pred Pilatom.

Premda njihova bezočnost nije imala uspjeha pred Isusom kojega nisu uspjeli slomiti pa niti korištenjem prisilnih sredstava, ipak je imala učinka utoliko što su uspjeli slomiti Pilata svojim pritiscima i ucjenama. Premda je nakon što je ispitao Isusa došao sa zaključkom da ne nalazi na njemu nikakve krivice, te nakon što je za Isusa izjavio: “Evo čovjeka”, nije se uspio othrvati pritisku. Premda moćnik bio je preslab, jer nije imao snagu duha, te je ipak dopustio da u njemu slome čovjeka. Imao je vlast, a i dužnost donijeti ispravnu presudu, no imao je i slabu točku: nije bio siguran što će se dogoditi ako ga Židovi prijave u Rim – centar moći. Strah za vlastitu karijeru i fotelju bio je jači od glasa savjesti i od istine, pa se odlučio i on za onu Kajfinu logiku: Bolje da umre neki nepoznati židovski učitelj, nego da on izgubi svoj položaj upravitelja. Dopustio je da slome čovjeka u njemu, jer mu je očito bila draža fotelja nego čovještvo, to jest karijera od poštene presude i nepomućen društveni red od jednog nevinog čovjeka.

Takvi scenariji slamanja čovjeka događaju se i danas u našem suvremenom društvu svaki put kad ne držimo do vrijednosti čovjeka i čovještva, to jest kad ne prihvatimo istinu koja o njemu postoji, te čovjeka svedemo na predmet nečijeg interesa, na puki broj koji se prebrojava na ovaj ili onaj način, a ne otkrivamo njegovu neizmjernu vrijednost koja se iščitava u pozivu na vječni život. No mi smo pozvani biti neslomivi navjestitelji istine o čovjeku, te uvijek znati da je Kajfina logika neprihvatljiva za svakoga tko ima savjesti i tko osjeća Božju prisutnost. U ovom slučaju, svijetli nam Gospodinov primjer: bio je spreman ići u smrt, ali se nije odrekao svoga biti čovjek! Dok je Pilat ostao još neko vrijeme živjeti na zemlji, ali je u biti umro u trenutku kad se odrekao svoga poštenja donoseći nepravednu presudu. Umro je kao čovjek i samome sebi kad je donosio odluke protiv istine o Čovjeku koji je stajao pred njim, kao što je tim činom umro i pred Bogom koji mu je dao sposobnost razuma da spozna istinu, pa i onda kad nema dar vjere.

Da se nama ne bi dogodilo da poput Pilata podlegnemo i da umjesto spasitelja i zaštitnika čovjeka i čovječnosti postanemo tužitelji i suci, Isus nas i večeras snaži svojim križem. Zato ga je i nosio jer se nije dao slomiti. Ujedno je i čudo napravio kad je to isto drvo, za koje su htjeli da bude znakom njihove pobjede i njihova uspjeha na kojem su ga htjeli potpuno slomiti i dotući, on pretvorio u znak svoje pobjede i svoje uspravnosti. Štoviše, pretvorio ga je u sredstvo našega očovječenja iz kojeg nam dolazi božanska snaga koja nam jamči da ćemo kao ljudi biti neslomivi. Držimo se tog svetog sredstva spasenja i budimo čvrsti u svojoj ljudskosti poput našega Gospodina koji umire da bi nama dao čvrstoću i da bi zaštitio našu ljudskost u svim zemaljskim izazovima. Usvojimo u svoj život sveti križ Gospodinov da nikada ne padnemo u iskušenje pogaziti i lomiti čovjeka, već da uspravni i ponosni na dar vjere koji nam dolazi od našega Gospodina, možemo svakog posrnuloga čovjeka pridizati i privoditi spasenju i životu vječnome.