Srijeda 6. vazmenog tjedna: Sada ne možete nositi

Meditacija uz Evanđelje: Iv 16,12-15

Djeca neke stvari ne mogu shvatiti niti razabrati. Onda malo-pomalo počinju sve više razumijevati i svijet i ljudske međuodnose i moralne vrijednosti, jednako kao i prisutnost Boga u njihovim životima. Roditelji i odgajatelji dobro znaju da je važno poštovati dječju dob i tu postupnost, svjesni da mala djeca neke stvari jednostavno ne mogu razumjeti, upravo zato što su – djeca.

Isusu je tako bilo s njegovim učenicima. Bili su tri godine s njim, sve su vidjeli, sve su čuli, ali jednostavno još nisu bili kadri razumjeti značenje i smisao Kristova poslanja. Oni su očekivali da će Isus uspostaviti Božje kraljevstvu u tome smislu da će osloboditi njihovu domovinu od Rimljana, da bi osnovao čvrsto ovozemno židovsko kraljevstvo. Jednostavno nisu mogli pojmiti da bi njihov Učitelj bio osuđen i ubijen. Pa i kad je uskrsnuo, pomalo su razočarano uvidjeli kako i dalje ništa nije bilo od snažne židovske države. Oni u to vrijeme jednostavno nisu bili kadri podići svoje oči i svoje pameti iznad ove zemlje. Zato Isus, pun strpljivosti i ljubavi, govori svojim učenicima: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu.“

Apostoli tada još nisu bili kadri spoznati istinu. Upravo zato im Isus šalje svojega Duha, da ih prosvijetli, da im otvori oči srca, da spoznaju i upoznaju da Bog spašava svakoga čovjeka smrću i uskrsnućem svoga Sina. Po tome istome Duhu apostoli će kasnije zadobiti snagu da to što su spoznali i navješćuju, tako da po njima Kristovo spasenje doprije sve „do krajeva zemlje“.

I mi smo poput apostola. Kojiput ne vidimo, ne razumijemo, kojiput kao da smo izgubljeni u magli. Upravo zbog toga uvijek iznova molimo Gospodina da nam pošalje svoga Duha da nas prosvijetli, tako da nas ne zabljesne blještavilo ovoga svijeta, nego da u Duhu Svetome spoznajemo što je za naše spasenje i za spasenje svijeta. Nadalje, mi smo kojiput i malodušni i slabi, tako da ne činimo ono što bismo stvarno trebali činiti. I opet molimo Gospodina da nam po istome Duhu udijeli snage da činimo ono na što smo pozvani, da budemo živa slika Kristova. I Pavao je jednako osjećao i svoju ljudsku ograničenost, ali je unatoč životnim nedaćama vedro napisao: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,12-13). Neka Gospodin i nas ispuni takvim pouzdanjem i takvom vedrinom.