Što i kako vjerovati? – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (B)

Što i kako vjerovati? – razmišljanje uz 21. nedjelju kroz godinu (B)

3


Postalo je gotovo poslovično osvrtati se ili pozivati na činjenicu da u Republici Hrvatskoj živi, prema posljednjem popisu, gotovo 90% vjernika katolika, dok u stvarnom životu vjernici nemaju utjecaj proporcionalan broju. Uzrok tome nije samo da su vjernici pasivna i šutljiva većina, kako se često zna reći, dok glasna manjina postiže sve što želi, već je mnogo značajniji uzrok što svi vjernici ne vjeruju na identičan način i ne zastupaju iste stavove. Izjasniti se vjernikom nije istovjetno svakome onom tko je to rekao, te ne podrazumijeva svakome u isto vrijeme, što je proturječno, i stajati na svim pozicijama vjere i Crkve. Mnogi se tako nazivaju liberalnim katolicima, a bez daljnjega ima i onih kojima bi dobro pristajao i naziv nemoralni katolici. I kad čovjek susretne u osobnim doticajima ili vidi putem medija ljude koji uporno ponavlja da je on vjernik katolik, ali ne vjeruje niti zastupa sve ono što vjeruje i zastupa Crkva Katolička, neminovno se nameće pitanje odakle nekome pravo na takav raskorak između prakse i vjerničkih načela. Ili pak, odakle nekima snaga za nedosljednost koja se očituje u tome da zastupati načela suprotna Katoličkoj Crkvi, njenom nauku i stavovima, istinama i dogmama, a u isto vrijeme se izjašnjavati vjernicima? I u konačnici postavlja se temeljno pitanje, što uopće nekome znači vjerovati, kad vidimo takvu lepezu stavova u mnogim bitnim sadržajima i istinama vjere. A doista nije ključno pitanje koliki je postotak vjernika u društvu, već kako vjeruju oni koji vjeruju i koji se nazivaju vjernicima. Svaki koji vjeruje treba se upitati je li uopće svjestan što znači vjerovati i što je to vjera. Kad vjernici kažu da vjeruju, bilo bi dobro da zavire u dušu i provjere jesu li samo izgovorili religioznu formulu ili su stvarno uspostavili izravni odnos s Bogom. Vrijedno bi bilo kad bi provjerili prihvaćaju li vjeru kao neizmjerni i nezamjenjivi Božji dar, ili je poimaju kao sposobnost vlastitog mišljenja o određenim temama i sadržajima, svodeći je na periodičko zadovoljenje nekih religioznih obreda.

Zato se ne bi smjelo uopće postavljati pitanje postotka, već pitanje kakvoće i snage vjere u onih koji vjeruju, te svjesno raditi na tome da se odgoji što je moguće više uvjerenih vjernika kojima pitanje vjere nije sporedno ili suvišno pitanje, već bitno zadire u svaku poru bića i oblikuje životne stavove. Crkva bi danas trebala neophodno ići u tom smjeru, jer je i sam Gospodin išao tim putem. Vara se doista svatko tko misli da je vjerovati lako i da vjera, dok s jedne strane daje jasnoću i tolike odgovore, s druge strane ne rađa tolikim upitima. I premda je Isus, utjelovivši se, u odnosu na Stari zavjet nebo približio zemlji, objavio slavu Očevo i njegovo lice, ipak niti nakon njega nije ostalo ništa lakše vjerovati. Jer i sam je postavio zahtjeve da se vjeruje u njega da je Bog i jedno s Ocem, da se vjeruje u snagu njegove žrtve i njegove prisutnosti u euharistijskom otajstvu kojim hrani svoje vjernike za život vječni. I sam Isus je, dok je naviještao kraljevstvo Božje i iznosio novu uzvišenu nauku, svjesno vodi učenike prema zahtjevnom i tvrdom govoru, pa i pod cijenu da ga jedan dio učenika napusti, kao što se i dogodilo. Nikad nije radio na tome da skupi mase radi broja, već je želio da oni koji idu za njim idu u punoj svijesti onoga što čine. Uvijek je očekivao samo to da oni koji se odluče slijediti ga, to čine razlučujući oštroumno i opredjeljujući se korjenito za njega. Zato svaki onaj tko želi ići za Isusom treba najprije sebi postaviti pitanje vjere jasno, duboko i temeljito, kao najbitniju životnu stvarnost. Isus radije dopušta da ga napuste oni koji to ne znaju, nego da idu za njim klateći se kao polovičnjaci, bez stvarnog uvjerenja.

Vjerovati u Isusa značilo je vjerovati u njegovo božanstvo, premda se je to činilo nespojivim s vjerom u jednoga Boga. Vjerovati u Isusa značilo je potom vjerovati i u njegovo čovještvo, to jest da se on kao Bog utjelovio u ljudskom liku, a nije uzeo samo neko prividno tijelo. I doista, nitko ne može reći da je vjerovati u Isusa tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, već je potreban dužni napor, a povrh svega dar Duha Svetoga.

Svijet u kojemu živimo, sa svim znanstvenim otkrićima, nameće nam toliko pitanja o smislu i besmislu, mogućnosti i nemogućnosti vjere. Rado i često iznosi podatke, otkrića i činjenice koje suprotstavlja datostima vjere želeći poljuljati i uzdrmati vjeru onih koji prihvatiše vjerovati u Boga koji se objavio i djeluje u povijesti spasenja. Čak ide dotle da želi osporiti nedvojbene povijesne činjenice kao što je Isusovo postojanje. I nije loše da svijet ide do krajnjih granica i pitanja, jer nas vjernika izaziva dati utemeljen, razumski, ali i Duhom nadahnut odgovor, pobjeđujući svaku sumnju i nedoumicu. Uostalom, to na što nas danas obvezuje i prisiljava svijet nije nikakva novost. Krist je od samoga početka obvezivao svoje učenike tražeći da vjeruju u njega i njegovo utjelovljenje, pa i kad im se činilo neshvatljivim. I nije im bilo lako razumijevati, a morali su ići do kraj, temeljito i dosljedno, propitivati i tražiti, pitati i razumijevati. Isus nikad nije predstavljao kao nešto lako i lagodno vjerovati u njega, ali je zato samo prokušana vjera mogla biti nesalomiva i pružiti valjane odgovore svakom čovjeku koji traži Boga. Štoviše, Isus je smatrao vrlo zahtjevnim i teškim vjerovati. Toliko je bio svjestan poteškoće i nevjerojatnih zahtjeva da je jasno i javno govorio kako spoznaja da je on Bog može doći samo kao dar Božje milosti ukoliko Otac nekoga nadahne i privuče. Primjer za to bila je Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove, nakon čega ga je Isus nazvao blaženim jer mu nije ljudska narav objavila da je Isus Sin Božji, već sam Otac s neba.

Stoga nas današnje Evanđelje uči da vjerovati ne znači izjašnjavati se ili imati samo svoje mišljenje o određenim stavkama, sadržajima i istinama, već vjerovati znači imati neophodan odnos prema osobi Isusa Krista i navještaju koji je izišao iz njegovih usta. Ako netko ne vjeruje da je Isus Bog i ne održava s njime živi odnos i ne njeguje zajedništvu kao sa živućim Sinom Božjim, onda nema razloga niti vjerovati nijednu istinu koju je on izgovorio objavljujući je čovječanstvu, ma kako mogla kao ideja biti lijepa i privlačna. Ali ukoliko na temelju svjedočanstva i dara Očeva vjernik vjeruje u njega prihvaćajući njegovo božanstvo i čovještvo, onda na tragu njegova autoriteta vjeruje i sve druge objavljene istine u zajednici vjernika u kojoj je on Glava. Ni nama nema drugoga puta nego s poniznošću moliti Oca nebeskoga da i nama udijeli neizmjerni dar vjere, da nas tim darom privuče u zajedništvo sa svojim Sinom, našim utjelovljenim Gospodinom, Svecem Božjim, koji jedini ima riječi života vječnoga.