Stol ljubavi Božje – razmišljanje uz Veliki četvrtak

Giotto, Posljednja večera


Započinjući slavlje Vazmenog trodnevlja Misom večere Gospodnje dirljivo je promatrati Isusovu ljubav i skrb za učenike. Gospodin je živio vrlo zahtjevnim  ritmom života, kako inače, tako i prigodama kad je vrijeme provodio u Jeruzalemu. Bili su to trenutci molitve i propovijedanja u Hramu, poučavanja i liječenja na jeruzalemskim trgovima i ulicama. No kao što je inače znao ići u osamu kako bi se duhovno okrijepili, tako je i o blagdanu Pashe predvidio sa svojim učenicima trenutke mira i zajedništva u kojima će se obnoviti i nasititi potrebe svoje duše. U tom smislu izabrao je slavlje pashalne večere i sjećanja izlaska izraelskog naroda iz Egipta kako bi ih u prisnom zajedništvu na izuzetan način okrijepio svojim životom i predao im svu svoju ljubav. Okupio ih je da im u neposrednosti bratskog i obiteljskog stola iskaže ljubav i uputi posljednje riječi pouke za život, nakon čega je iz ljudske patnje po križu imao prijeći u Očevu slavu.

Znajući što se sve ima dogoditi, te da nakon toga više ništa neće biti isto, jer neće provoditi zajedničkog života s njima na tjelesan način, Isus pomno i brižno priprema ovo pashalno blagovanje prostirući pred njih stol ljubavi Božje. Ta večer kad se židovski narod sjećao izlaska iz Egipta blagovanjem pashalnog janjeta bila je za apostole po mnogo čemu posebna jer im je on predao sebe kao istinskog Jaganjca koji oslobađa Izrael. Zato će ta večera biti posljednji trenutak intenzivnog ljudskog zajedništva s njima, pri čemu je Isus u plodove zemlje koji su se obredno blagovali utisnuo dodatno otajstveno značenje. Napravio je to uzevši u ruke kruh i govoreći: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. A isto tako i čašu vina govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

No pozivajući ih da blaguju njegovo tijelo i krv, to jest da čine njemu na spomen, nagovijestio im je da on neće više s njima blagovati do onoga dana kad će je nanovo, u punini, blagovati u kraljevstvu nebeskome. Svjestan da ih neće više u svijetu susretati na način na koji je to činio do tada, a ne želeći ih prepustiti na milost i nemilost svijetu, jer ih je iz svijeta izdvojio kako bi ih sačuvao za novi svijet, htio ih je tim blagovanjem osposobiti za izazove koji će biti pred njima. Nije ih mogao stoga poslati u svijet nezaštićene, premda im je sam rekao da ih šalje kao ovce među vukove. Nije ih mogao poslati neosposobljene, premda im je rekao da ne nose ni štapa ni kese ni obuće. Premda im je rekao da se zadovolje onim što će im se ponuditi gdje dođu, ipak ih nije poslao gladne i žedne. Naprotiv, njih je zadužio da daju jesti gladnome čovječanstvu, pri čemu odzvanja ona njegova: Dajte im vi jesti!

Čitajući večerašnji evanđeoski odlomak shvaćamo da ih Isus nije poslao u svijet bez pripreme. Ponajprije, poslao ih je u svijet čiste i oprane svojom poniznošću i osnažene uzvišenim primjerom ljubavi. Očistio ih je svojim životom i služenjem, kako bi im pokazao da i njihova međusobna ljubav doseže vrhunce samo onda kad su spremni posluživati jedni drugima. Osim toga pokazao im je da je njihovo najbolje oruđe i najveća snaga u naviještanju radosne vijesti upravo čistoća duše i nevinost srca. Nadalje, dajući im zaduženje da obnavljaju sjećanje na nj blagujući sveti kruh i vino, zadužio ih je da čistim rukama svim ljudima prenose Božju ljubav u euharistijskom otajstvu. Tako je Božja vječna ljubav po ovom svetom otajstvu pronašla načina da se u punini očituje u vremenu za spas i hranu ne samo dvanaestorice apostola, nego i svakom čovjeku gladnom i žednom Boga.

Hraneći ljude svojim tijelom i pojeći ih svojom krvlju, Isus zasićuje njihovu glad i žeđ za Bogom, te ujedno izlazi ususret jednoj od temeljnih ljudskih potreba da zdravi živi, čega nema bez kvalitetne prehrane. Većina ljudi danas, na žalost, sebi jednostrano priskrbljuju samo zemaljsku hranu i njezine užitke, a da nikad na pravi način ne okuse slast duhovne hrane i istinske okrjepe koju daje našem životu. Uživajući isključivo u hrani zemaljskog obilja, u konačnici se hrane propadljivom hranom ljudske gladi koja ne daje pravi život. Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni. Tako je za duhovnu neuhranjenost današnjeg čovjeka kriva loša prehrana, to jest loš izbor namirnica, jer ne vodi računa o onome što zasićuje dušu, nego samo o tome kako namirit zemaljske potrebe. Ili pak kad unose u organizam duhovne sastojke prema svojem nahođenju, onda se najčešće radi o robi sumnjive kakvoće, proizvedene na umjetan način u laboratorijima ljudske duhovnosti, čime truju, umjesto da liječe vlastito biće.

Mi koji vjerujemo u živoga Krista koji nam je ostavio na posljednjoj večeri otajstvo svoga tijela i krvi nemamo ni razloga ni opravdanja niti za lošu niti za krivu prehranu. Po Kristovu tijelu nama je dana najizvrsnija hrana ljubavi Božje, to jest najizvornije jelo iz Božje ruke za čije nam božansko porijeklo jamče apostoli koji su je prvi kušali. Mi koji duhovno živimo od ovog Kruha nebeskoga pozvani smo navijestiti ljudima da nam je Bog dao sebe za hranu, te da je to jedina hrana koja može zadovoljiti stvarne ljudske potrebe za životom. Pozovimo ih da ne zapostavljaju dar s Očeva stola i iz njegove ruke, jer ih ljudska propadljiva hrana ne može zasititi. Potaknimo ih svojim primjerom da se ne opredjeljuju za oskudnu hranu ljudskoga duha i uma, umjesto da blaguju obilje Božje okrjepe. Potrudimo se mi našem naraštaju dati ovu božansku hranu, da ne bude gladan pored punog stola ljubavi Božje. Dopustimo stoga da nas Kristovo služenje očisti, a ljubav ispuni, kako bismo čistim rukama i nevinošću bića natopljenog njegovom ljubavlju mogli svijetu pružiti božansku okrjepu s Očeva stola.