Svećenička braća – svećeničke obitelji – svećenička sela
Ima ih, i među nama, pa ne vole, da po dijecezama, među svećenicima, bude puno bratskih parova, ni puno ljudi s istim imenima i prezimenima. Da im se, u šematizmima, mora iza imena dodavati: »stariji« i »mlađi«, ili »Petrov« i »Pavlov«. Ne vole, ni da se u katoličkoj javnosti prečesto slušaju »dueti«, a pogotovu ne »terceti« i »kvarteti«, iz usta svećeničkih imenjaka. Ne vole, ni da po dijecezi bude puno »svećeničkih sela«. Da se negdje, na mladoj misi, na godu, na jubileju, odjednom nađe oko oltara po pet, po deset, pa i po dvadeset, svećenika iz jednoga mjesta. Boje se u Crkvi »klanova«, »dinastija«, »lokalnog patriotizma«. Strah ih je, da se od »imenjaka« i »roda« brzo ne stvore i klike, koje će se međusobno ispomagati i gurati na položaje, kao jedna vrst nepotističkih aktiva. Da dijeceza ne postane nasljedna kneževina ili nešto kao obiteljski i rodbinski »feudum«, lensko dobro. Ne žele u novozavjetnoj Crkvi ni »aronita« ni »levita«, od loze i naslijeđa.
Umiju to i duhovito dokumentirati i ilustrirati. Zna se, vele, šta su takvi »aroniti« iz raznih rimskih plemićkih obitelji znali po koji put kroz historiju srednjega vijeka napraviti od papinstva i što je, uglavnom, stvorilo »crno plemstvo« u Italiji. A zna se, da ni ona zlobna Matavuljeva persiflaža na »svetu lozu«, u njegovu romanu: »Bakonja fra Brne«, nije baš bila bez svakoga temelja u činjenicama. U pokojem našem historijskom kraju ili mjestu sva je, više manje, mjesna trgovačka i »gazdinska« aristokracija vukla lozu od obitelji, koje su, nekada, imale u rodu puno »gospara« ili »ujaka« na »dobrim« župama. A nijesu ta »tradicionalna« zvanja uvijek bila, ni s druge strane, idealna zvanja. Povukao bi tkogod za sobom, u svetište i brata, i rođaka, koji nije bio pozvan. Otišao bi tkogod u sjemenište i na nagovor, i na presiju, oca i matere: »Bit će dobro i tebi i nama!«. Bilo je, tih »tradicionalnih zvanja«, pa su se i tragično završavala. Za svećenika, a katkada i za Crkvu.
Sve to stoji. Ali i sve je to samo jedna strana medalje. Ima problem i drugu stranu. Ne smijemo od toga nepovjerenja prema nepotizmu i lokalizmu napraviti princip. Učinili bismo nepravdu mnogim najboljima. Zanijekali bismo vrijednost tradicije i postojanje elite u kršćanstvu. Začepili bismo, često najizdašnija i najpouzdanija, vrela zvanja. Ignorirali bismo psihologiju čovjeka i religije.
A na svaki način na Gospodina se i na Evanđelje ne bismo mogli pozvati. Ni kad je govor o svećeničkoj braći i rođacima; ni kad je govor o krajevima, koji su »rasadnici« i »rudnici« zvanja. U Isusovoj apostolskoj i učeničkoj okolini bilo je, razmjerno, vrlo mnogo i Isusovih rođaka, i bratskih parova. Petra i Andriju i sinove Zebedejeve, Ivana i Jakova, direktno je pozvao sam Gospodin, da pođu za njim, u poznatom prizoru sa Galilejskog jezera: »Pođite za mnom, i učinit ču vas ribarima ljudi!« (Mat 4, 19.; Mark 1, 17.). A izrijekom, pa možda i značajno, ističe Evanđelje, da su to, u oba slučaja, bila »dva brata« (Mat 4, 18. 21.; Mark 1, 16. 19.; Luk 5, 10). A bio je, i osim njih, među apostolima barem još jedan, treći, bratski par: Jakov mlađi i Juda Tadej (Gal 1, 19.; Jud 1, 1.). Ta su dvojica bila Isusu i rođaci (Mat 13, 55.; 27, 56.; Mark 6 3.; 15, 40.; 16, 1.; Luk 24, 10.). A zemljaci su mu, Galilejci, bili svi (Dj Ap 2, 7.), osim kasnijeg izdajice, Jude iz Kariota. A najmanje trojica bila su i iz istoga galilejskoga mjesta, iz Betsaide (Iv 1, 44.). Galileja je, eto, očito bila preferirani i privilegovani kraj u Isusovu izboru. I u prvoj Crkvi, na taj način. A nije Isus tako birao bez razloga i slučajno od oka. Kasniji događaji dali su mu pravo. Galilejski je svijet bio puno prirodniji i duhovno zdraviji od onoga iz Judeje. Nosio je u sebi nešto generozno i borbeno; bio je širega srca; manje je robovao predrasudama, bolesnoj umišljensti, sitničavom formalizmu.
Bog, uostalom, ne da sebi nikada oduzeti slobode, da među ljudima, pa i među obiteljima, bira po svojoj volji: »ut secundum electionem propositum Dei maneret; non ex operibus, sed ex vocante« (Rim 9, 11. 12. 14—23.). A s druge strane duše, i ljudske psihologije, imaju svoje afinitete: i naravne, i nadnaravne. Teško im je ući u kraj. Lakše ih je uočiti nego definirati i podvrgnuti ljudskoj kontroli. Treba računati s činjenicama. A jedna je od tih činjenica i nasljednost; i stvaranje habitusa, dobrih i zlih; i njihovo prenošenje i baštinjenje; i zakon asimilacije i asocijacije; i recipročnost utjecaja. Ne prenose se samo krv i »geni« s oca na sina, sa matere na kćer. Prenosi se i pravda i vjera (2 Tim 1, 5.). Prenose se i karakteri i temperamenti. Prenose se i mentaliteti i simpatije. Prenose se i tradicije i navike. Brat na brata spontano djeluje i povlači ga za sobom. Stvaraju se, s vremenom, i u socijalnim ambijentima, duhovne oaze. I na lokalnoj bazi. Stvara se i klima u dušama.
Sve je to, i na vjersko-crkvenom području, uvjetovalo pojavu »udvostručenih« i »ponovljenih« slučajeva, — u fizičkom svijetu odavna je poznat zagonetni fenomen: »Duplizitat der Falle«, — pa među njima i lokalizaciju i okupljanje zvanja. I prvorazrednih zvanja. Čitava je crkvena historija puna braće-svetaca, braće-crkvenih otaca i učitelja, braće biskupa i kardinala od reputacije, braće uglednih teologa i filozofa, braće-apostola, misionara, boraca. Na svim meridijanima; u svim nacijama. A dijeceze i redovi, muški i ženski, ne mogu naprosto ni registrirati braće i sestara u svojim katalozima: toliko ih je. I mnogo su puta to, sve od reda, najbolji svećenici, najbolji redovnici i redovnice. I najsretniji. Vidi ih se i na slikama; i po katoličkim časopisima. I po pet, i po deset, iz jedne kuće. A uvijek je bilo i krajeva, i zemalja, koje su se smatrale rudnicima i izvoznicima zvanja; njihovim neiscrpivim rezervama. Nije bila samo jedna Irska. Svaki je skoro kršćanski i katolički narod imao svoju Bretanju.
Zašto da naše vrijeme i naša zemlja budu iznimke? Zašto da se mi iskopčavamo iz toga općega procesa i njegovih zakonitosti? Zahvaljujmo Bogu, ako i kod nas iz jedne obitelji izađe i više svećenika: ako brat brata vuče za sobom u svetište, sestra sestru u samostan! Pomagat će jedno drugo. Čuvat će jedno drugo. Budimo sretni, dok još i kod nas ima župa i sela gdje se svećeništvo i danas visoko cijeni: gdje se u njemu gleda viša poziv, idealan i častan! Znak je to, da još među nama nijesu posve izumrle uzorne kršćanske, katoličke obitelji; da u našoj zemlji još ima oaza, u kojima kršćanski puk nije zaražen ni zatrovan modernom nevjerom i materijalističkim mentalitetom: gdje se još na život gleda očima vjere i Evanđelja. Zar se ne moramo i ponositi i veseljeti, što će i ovog ljeta u jednom kutku naše kršne Hercegovine uporedo biti šest mladih misa?
Treba, sigurno, i danas, pomno paziti na osobne kvalitete aspiranata na duhovna zvanja. Treba, i danas, provoditi razumnu selekciju. Nema svatko pravoga poziva, ni ako se je rodio od uzorna katoličkog oca ili matere. Zvanje je milost i Božji izbor. Masovnost i broj ne smiju nam nikada u toj stvari postati glavni, a kamo li jedini, kriterij. A pogotovu valja spriječiti svaku presiju na mlade ljude, pa i onu naoko najdobronamjerniju. I roditeljsku. I bratsku. I, svaku materijalnu spekulaciju. Nju prije svega.
Samo, nama se čini, da danas nemamo mnogo razloga, da se toga odviše plašimo. Ne predstavlja više svećenički poziv nikakav materijalni ni karijerom Eldorado: ni u očima puka, ni u očima omladine. O subjektivno dobrim namjerama onih, koji se danas javljaju u sjemenište, — pogotovu kod nas, gdje svećeničko, pa i redovničko, i samostansko, školovanje počinje istom iza puberteta, — teško je i posumnjati. Dosta je pripaziti, — prije primitka u sjemenište, pa i u vrijeme studija, — na objektivne kvalifikacije kandidata: intelektualne i moralno-psihičke. A odgovornost za to ne leži toliko na omladini, koliko na Crkvi: na svećenstvu iz pastve i na sjemenišnim upravama i sjemenišnom odgojnom sistemu.
Praktično je problem u tome, a nije u strahu od nepotizma, lokalizma, i hiperprodukcije.
Nema hiperprodukcije. Ne će je nikada ni biti. Naprotiv: prijeti nam, već sutra, suša. Sistem jedinaca i jedinica ne favorizuje zvanja. Ne favorizuju ih ni »planirane obitelji«, pa ni one »katoličke«. Ne favorizuje ih ni visoki standard. Možda će nam brzo, te sve rjeđe, „svećeničke obitelji” i „svete loze“ biti jedino vrelo zvanja i posljednja nada u preporod crkvenog života. Bilo bi kratkovidno, pa i tragično, susretati ih sa skepsom i tretirati ih s rigorizmom. Ako hoćemo da budemo prosvijetljeni i dalekovidni, čuvat ćemo ih i podržavati, sa svom ljubavlju, kao oko u glavi. A pojave nepotizma i lokalizma, ako se gdje pokažu, tako je onemogućiti, a još im je lakše, unaprijed, parirati.
Dar nam je s neba svaka obitelj i svako selo, koje nudi svoje sinove i kćeri Gospodinu u službu. Ako ih Gospodin zove, kao Petra i Andriju: „Pođite za mnom!” (Mat 4. 19.), mi im se samo moramo obradovati. Ako Gospodinu nijesu smetala braća i zemljaci oko njega, ne smiju ni nama smetati. Mjesto toga molimo se mi samo, svaki dan i od svega srca, Gospodinu: »Mitte, quem missurus es!« (Izl 4, 13.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 46-50. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
