Među ljudskim bijednicima
Ljudi su na zemlji uvijek duhovne sirote i bijednici. Bili su to, i bit će. Plakali su, i plakat će. Uzdisali su, i uzdisat će. Uvijek su bezbrojne ljudske oči zalivene suzama; uvijek su tolika ljudska srca utučena, žalosna i sjetna. Sva kojiput. Sva često. Nije Evanđelje prvo postavilo te teze. Nju su postavili mislioci i mudraci svih naroda, od iskona. Začudnom jednodušnošću; bez razlike na periode, rase, sisteme i kulture. Filozofska je, nije religiozna, poslovica ono francusko: »Tout passe, tout lasse, tout casse« — Sve prolazi, sve zamara, sve ranjava i boli! Treba biti ili vrlo mlad i neiskusan ili vrlo površan i neiskren, da čovjek to zaniječe. Kulise su života kojiput lijepe, ali život iza njih nije. Ulica je, s ovu stranu fasada, mnogo puta bučna, raspuštena i vesela, kuće nijesu. U njima uvijek ima bolesnika i patnika; u njima se uvijek ljudi i žene svađaju i tuku; u njima svaki dan netko umire. Ako je centrum, a i on samo naoko, sjajan, periferija je uvijek blatna i prljava. Ljudi se dive sunčanim izlazima i zalazima na moru, ali more kroz stoljeća bjesni u olujama i guta brodove i ljude. Svaka je lijepa i mirna rijeka već toliko puta iznenada izišla iz korita i poplavila ljudski trud i njive hranilice. Nijedan grad nije ni časa siguran, da ga potres ne će u tren oka srušiti, kao Lisabon, San Francisko, Messinu, Tokio, Agadir. Nijedan ti avion ne može dati sigurne garancije, da ćeš iz njega izaći živ. A ako ne izađeš, izgorjet ćeš u njemu, još strašnije nego na sredovječnoj lomači. Zimi se ljudi mrznu, ljeti znoje i umiru od sunčanice. Sve nas boli glava, i svi sto puta padnemo u postelju od pošlice. Teško se živi, a još se teže umire. Nema lijeka ni od starosti ni od smrti. Malo je bogatih i sitih, a puno siromašnih i gladnih. Nema nikoga, tko bi imao sve, što mu srce želi. Život kao da se jedino i sastoji od neispunjenih želja i razočaranih nada. Prolazi, gasi se, strašnom brzinom i okrutnom neumoljivošću. Teški smo sami sebi i jedni drugima. »Homo homini lupus« — Čovjek je čovjeku vuk. Nikoga svi ne vole. Ljudska zloba i mržnja uživa u otvaranju rana, u laganom, sadističkom, mučenju tuđih duša. Kopamo jedni drugima oči i grizemo srce. Vode se ratovi, mali i veliki. Među pojedincima, među narodima, među rasama i klasama. Sva je ljudska povijest puna krvi i bitaka. Nije bila samo jedna bitka kod Kane, ni kod Trapezunta, ni kod Lepanta, ni kod Leipziga, ni kod Solferina, ni kod Ćušime, ni kod Verduna, ni kod Kurska i Staljingrada, ni kod Bien Fu-a. Nije samo jedamput ljudska okrutnost slavila krvave orgije: nije bio samo jedan Dachau, i jedan Katin, i jedna Hirošima u historiji. I usred materijalnog obilja i luksusa, i usred sjetilne pomame, i u jeku savremene civilizacije i hiperkulture, ljudi su nesretni; ostaje im srce prazno, duša neizdovoljena, život besmislen. Uvijek nešto traže, a ne znaju, što traže. Uvijek nešto traže, a nikada da to nešto nađu. Pritište ih neka čudna mora, neka neobjašnjiva neizvjesnost i strah, neki težak osjećaj odgovornosti, krivnje, gađenja nad samim sobom. Zemlje najvišega standarda i najrafiniranije kulture, — eno Švedska, — pa su rekorderke u pijanstvu od očaja, u samoubojstvima, u negaciji života.
Badava: bol je zakon života. Čovjek je patnik i grješnik. To je jedina stvarnost; sve su ostalo fraze i iluzije. Tko hoće da s čovječanstvom razgovara, mora ga tretirati kao bolesnika. S najvećom štednjom, s najvećom blagošću. Tko hoće da čovječanstvo duhovno osvoji, mora mu najprije riješiti problem boli. Tko hoće da svijetu pomogne, mora mu donijeti utjehu i navijestiti neku, zemlji nepoznatu, veliku dobrotu i veliku sreću.
A bolesnik je uvijek osjetljiv. Tko hoće da ga liječi, mora biti dobar i strpljiv. Mora mu prilaziti sa srcem i s ljubavlju.
Kristu nitko ne može prigovoriti, da to nije i shvatio i učinio. Da nije k ranjenome i uplakanome čovječanstvu pristupio s razumijevanjem i s jednom božanski ustrpljivom i samilosnom ljubavlju. »Ipse infirmitates nostras accepit, et aegrotationes nostras portavit!« (Mat 8, 17.; Iz 53, 4.). On je jedini pogodio pravu riječ i savršenu gestu. Njegova je poruka čovječanstvu bila sva u tom stilu. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti! Uzmite jaram moj na sebe i učite se ođ mene, jer sam ja krotak i ponizan srcem, pa ćete naći pokoj dušama svojim; — jer je jaram moj sladak, i breme je moje lako!« (Mat 11, 28—30.).
Strategija Kristova strategija je dobrote; njegova je propovijed propovijed utjehe i pokoja; njegov je lijek ljudskoj nesreći oplemenjenje i dobrota srdaca. On je blag, dobar i ponizan, i hoće blagost, dobrotu i poniznost. To je njegov put u sreću; put njegova Otkupljenja. Po stvorenoj dobroti u nestvorenu Dobrotu; kroz bratski shvaćenu i ublaženu nesreću zemlje u vječnu, radosnu, sreću Boga i Neba. Njegova je vjera vjera u braću i u Oca; vjera velikoga razumijevanja, velike ljubavi, velike sreće.
Srca Krist najprije liječi, a onda usrećuje. On se je sav okrenuo k ljudskoj bijedi i k ljudskim suzama. K siromašnima duhom, k onima, koji trpe, k onima, koji su progonjeni i koji nose križ. On je s njima postao siromašan; on s njima trpi; on s njima umire na križu; on je sa svima njima fin i obziran. On i propovijeda i vrši milosrđe. On je liječnik tjelesne bijede: »et omnnes male habentes cunavit« (Mat 8, 16.), ali i liječnik duševne bijede: »Noli flere!« (Luk 7, 13.), »Confide, fili, remittuntur tibi peccata tua!« (Mat 9, 2.); »prijatelj carinika i grješnika« (Mat 11, 19.). »Gle, sluga moj, koga sam izabrao, ljubazni moj, koji je po volji duši mojoj! Metnut ću duh svoj na njega, i sud će javiti neznabošcima. Ne će se svađati ni vikati, niti će tko čuti po ulicama glasa njegova; stučene trske ne će prelomiti, ni stijenja, što se dimi, ne će ugasiti, dok pravda ne održi pobjede; i u ime njegovo uzdat će se narodi!« (Mat 12, 18—21.; Iz 42, 1. sq).
Od dobrote Isusove moramo i mi svećenici živjeti. I od njegova milosrđa. I u svojim suzama, i u svojim sjetama, i u svojim razočaranjima, i u svojim ranama, i u svojim posrtajima, i u svojim grijesima. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti!«
Dobrotu Kristovu moramo i mi svećenici nasljedovati. Moramo ljudima, blagom rukom, trti suze, liječiti duše, podizati srca, navješćivati i donositi sreću, propovijedati radost djetinjstva Božjeg i kršćanske nade. Slatko i lako breme Božje ljubavi, pokoj dušama. Uvijek vedri i dobri, uvijek ljudski optimistični i veseli. Nikada tmurni, ledeni, pesimistični, nasilni, kruti. Ljudi su oko nas nesretni; ljudi su oko nas i gladni i žedni dobrote i utjehe. Dobrotom im se može jedino pristupiti. Dobrotom ih se može jedino razoružati i osvojiti. Dobrotom ih se može jedino izliječiti i oplemeniti. »Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti!«
Dosta je, i previše, grješne nevolje u svijetu. Dosta je, i previše, suza i smrti. Mi smo poslani, da mu donosimo život; i da mu ga donosimo u izobilju. »Ut vitam habeant, et abundantius habeant« (Iv 10, 10.).
»Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!« »Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, Srce Isusovo, strpljivo i mnogoga milosrđa, Srce Isusovo, izvore sve utjehe, smiluj nam se!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 6/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 28-31. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
