Infiltracija reprezentativnosti
Možda crkveni život ni u jednoj točki nije bio, tokom vjekova, toliko infiltriran svjetskim utjecajima, koliko u točki titula i reprezentacije. Čovjek i nesvjesno zastane, kad u Evanđelju naiđe na one Isusove, onako uporne i energične, pouke učenicima o kršćanskoj jednostavnosti i bratstvu (Mat 20, 25—28.; 23, 5—12.; Mark 9, 34, 35.; 10, 42—45.; Luk 22, 24—26.), na ono njegovo: »A vi se ne zovite rabi, jer je jedan vaš učitelj, a vi ste svi braća!« (Mat 23, 8.), a onda pomisli na sav onaj sjaj i pompu, što je, osobito u izvjesnim periodama, bila preplavila crkveni život: i izvan liturgije; i u privatnom i konvencionalnom životu. A pogotovu, kad se sjeti, koliko se je i u kako širokim razmjerima na toj pompi visjelo i insistiralo; koliko se je do nje držalo; koliko joj se je pridavalo pažnje i značenja. I do kakvih je sve pretjeranosti, pa i neukusnosti, dovodio taj mentalitet reprezentativnosti u Crkvi.
Nije, dakako, sve s toga područja infiltrat iz svijeta. Bilo je u tom i spontanih iživljavanja religioznog oduševljenja i entuzijazma; progovorilo je kroz to i iskreno strahopočitanje, i nehinjena ljubav, prema nosiocima crkvenog auktoriteta. Auktoriteta, koji je bio shvaćan više neosobno i oficiozno, nego osobno i subjektivno. Živa je vjera puka, — ne može o tome biti sumnje, — prva, svoga biskupa i svećenika, od milja i od povjerenja, nazvala »ocem« i počela ga ljubiti u ruku i zvati »časnim« i »poštovanim«. Nije smatrala, da tim dolazi u koliziju s Isusovim učenjem o jednome »Ocu« i jednome »Učitelju«. To je Kristovo očinstvo i učiteljstvo ona i častila u svećeniku: uvijek potpuno svjesna duboke razlike između dva oca i dva učitelja: onoga s neba i onoga sa zemlje. To je njoj bio dio obrednog kulta. Kulta, bez kojega nema religije i u koji je ona psihološkom nuždom uokvirena. No, s druge strane, samo vrlo naivan čovjek, — čovjek bez ikakve intuicije, — mogao bi ozbiljno tvrditi, da je sav onaj kasniji reprezentativni naplav u crkvenom životu došao bez aktivne i nametljive suradnje ljudske taštine, slavičnosti i naivnosti. Nikada to nije vuklo korijenja ni od iskrenih religioznih inspiracija, — i ako se je njima, s više ili manje uvjerljivosti, maskiralo, — ni od uistinu velikih kršćanskih duhova. Najviše je toga stvoreno u doba nazatka pravoga crkvenog života, u vrijeme renesanse i »dvorskog kršćanstva«, kojemu su davali ton knezovi i grofovi na biskupskim stolicama. Najviše su tome robovale i popuštale male duše: male katkada i pameću, ali još više male evanđeoskom i kršćanskom produbljenošću. Sveci nijesu nikada bili ni izumitelji, ni propagatori, ni poklonici titula i pompe. Imali su prečih briga; bolje su shvaćali Gospodina od svojih suvremenika. Kod njih je pompa nailazila samo na reakciju i na retuše. Sveti se Pavao zgranjuje, kad pogani u Listri hoće da pred njega kleknu (Dj Ap 14, 10—17.); njemu je bilo draže, da mu panu oko vrata i da ga grle, i njegove biskupske kolege i mala »braća« iz puka (Dj Ap 20, 37.); plemeniti i dalekovidni otac kršćanskog srednjovjekovlja, Grgur Veliki, učinio je papu »slugom sluga Božjih«; sveti je Franjo Asiški i najvećega papu historije, Inocenta III., titulirao samo kao »gospodina papu«; sv. Piju X. bio je dvorski ceremonijal nešto kao mučeništvo. »Stremenske« i prestižne afere nastajale su u drugim vremenima; od vrpca su i naklona pravili pitanje oni, koji nijesu unišli ni u historiju, ni u katalog svetaca. Oni, na koje je više djelovao »duh vremena« i čar svijeta, nego što su ih fascinirale ideje Evanđelja. Malih se je duša ta psihoza najviše i primala; superiorniji duhovi uvijek su u toj pojavi gledali zamaskirano provaljivanje ljudske mizerije u svetište i komentirali je dobrom dozom, oštrije ili blaže, ironije. Manzoni na primjer, kad, kroz usta svoga Don Abbondija, sa dobroćudnim smiješkom, tumači, zašto crkveni tituli nezadrživo rastu od stoljeća do stoljeća. Pod pritiskom je to onih odozdol, što ih uzurpiraju i preotimaju onima ispred sebe i guraju tako čitavu spregu uvijek na više. A i bezimena klerikalna duhovitost persifilirala je već sto puta tu svoju staru stalešku bolest: »mytriasis inflammatoria«.
Infiltracija reprezentativnosti. I danas nas se ona pomalo drži: svejedno što joj, za razliku od prijašnjih vremena, ukus društva nije više sklon. Po logici konzervativnosti i tradicionalizma, koji je za kršćanstvo, kao za vjeru trajnih vrijednosti, uvijek bio karakterističan, mi smo ostali »posljednji Mohikanci« titula. U svijetu nema više ni »blagorodnih«, ni »visokoblagorodnih«, ni »poglavitih«, ni »veleučenih«, ni »velemožnih«, — istisnuli su ih »Monsieur«, »Mon general«, »Mon cher«, »Mister«, »My dear«, — postali su svi samo »drugovi« ili »gospoda«. A mi se još uvijek pažljivo kategoriziramo i tituliramo. I uživamo u titulima, bar ovdje ondje. A ljudi nam se pomalo smiju, a pomalo se na nama i sablažnjuju. Poučavaju nas, kako je u religiji samo Bog velik i dobar. Pokazuju nam na Krista na magarcu.
Da nas krivo ne razumiju! Nijesmo husiti. Ne ustajemo protiv hijerarhije. Nije nam ideal trivijalnost ni rustika. Ne moramo u vreće. Ne pledira ovaj članak ni za naglost ni za revolucionarne metode. Ne želimo biti »fraticelli«. Crkva se uvijek, s pravom, ponosi svojim »Festina lente!« Kad dođe vrijeme, kad prilike sazriju, — a čini se, nije od toga daleko, — bit će i na tom polju radikalnijih reformi. Početnih ima već i danas.
Drugo je nešto, na što ne treba čekati. Sto nam je svima dužnost i prije formalnih promjena. Što je vjekovni imperativ Evanđelja.
Ne smiju nam tituli nikada postati pasijom. Ne smijemo im robovati. Moramo i prema njima, kao i prema svemu, što je svjetsko, očuvati nutarnju slobodu. Ne smijemo se njima razmetati; ne smijemo ih ni od koga zahtijevati; ne smijemo se za njima jagmiti. Pravom apostolu i slugi Kristovu mora biti posve svejedno, nazivaju li ga vjernici »velečasni« ili »presvijetli«. On je brat svima, i svi su njemu braća. U drugomu je, puno višemu, njegov ponos, njegova ambicija, njegova veličina. »Nego se radujte, što su vaša imena ispisana na nebesima!« (Luk 10, 20.).
Ne smiju tituli razbijati naše svećeničke solidarnosti ni ljubavi. Svatko od nas mora drugome svećeničkom bratu biti pristupačan i blizu, i dobrotom, i povjerenjem. Ne smije biti, kad se radi o svećeničkoj solidarnosti i pastoralnoj suradnji, nikakvih »veličina« ni »ponora«. Evanđelje poznaje samo »braću«. Apostoli govore samo o jednome »kleru« (1. Petr 5, 3.); ne spominju »višega« ni »nižega«. Kršćanstvo je po svojoj biti demokratska, pučka, vjera. Crkva je Crkva duhovnog služenja i »male braće«. Apostolat je institucija apsolutne solidarnosti: i bez Petra, i bez Pavla, i bez Apolona (1 Kor 1, 12—13.; 3, 4. 5. 6. 22. 23.).
Moramo u tilulima svi jesno ići linijom pojednostavljivanja. I moramo se što više vraćati na originalne i specifično crkvene forme. »Duhovni otac«, to je najljepše i najslađe, što nam mogu kazati. »Gospodin« je došao iz svijeta. A njegova su pozajmica i drugi prenapeti tituli. Iz vremena »njihovih milosti« »svijetlih knezova« i »tajnih savjetnika«. U liturgiji je i danas biskup jedini »prečasni«, »pater reverendisimus«; svi su drugi samo »patres reverendi«. A u ispovjedaonici je i biskup jedino »duhovni otac«. Zašto i mi, svjetovni svećenici, ne bismo opet postali »oci«, kao u Engleskoj, Americi, Irskoj, Francuskoj, i na čitavu kršćanskom istoku? Bili bismo odmah bliže Isusu i Evanđelju. A bliže bismo bili i ljudima. Što je gdje manje titula, to je uvijek više povjerenja, intimnosti i ljubavi. Oca se, majke i braće nikada ne titulira; njih se voli. Bili bismo onda svi samo »oci«, »braća« i »sestre«, pa makar i »časni oci« i »časna braća«, kao u papinskim enciklikama. Feudalizam je mrtav u svijetu; neka što prije umre i u kršćanskim običajima. Ceremonioznost je briga dokonih; u velikim vremenima treba da njezino mjesto zauzmu važnije stvari. Valja forsirati simboliku, koja će biti što više religiozna i evanđeoska, a što manje pompozna i feudalna.
Nego, nijesu, sigurno, kršćanska poniznost i bratstvo primarno stvar titula. I na »sella gestatoria«, i pod grimizom i hermelinom, bezbrojni su crkveni ljudi bili »duše od čovjeka«, demokratični, ponizni i puni ljubavi. Duh je glavno. »Spiritus est, qui vivificat!« (Iv 6, 63.).
S titulima ili bez titula svaki je crkveni položaj samo služba Bogu i braći. Mora biti. Tu je Krist apodiktičan; tu je Evanđelje jasno (Luk 22, 25. 26.; Mark 10, 45.; Mat 23, 8. 9.).
»Neque ut dominantes in cleris!« (1 Petr 5, 3.), to je princip, ideal i parola!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 78-81. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
