Utorak, 5 srpnja

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (C)

Duccio, Isus dječak u hramu


Lk 2,41-52


Obitelj je gotovo nerazmrsiva mreža odnosa između muža i žene, njihova odnosa sa djecom, njihovim roditeljima tj. djedama i baka. Kada se tome dodaju još pojedinačni i unakrsni odnosi te međusobni utjecaj pojedinih odnosa dobiva se veoma složen sistem. Problem ozdravljenja i obnove obitelji neki uspoređuju sa dilemom što je starije – koka ili jaje, treba li krenuti od djece ili od roditelja? Ipak, postoji točka na kojoj se jasno vidi gdje, kada i tko je na redu. Naime, nisu djeca oni koji oforme obitelj pa onda u nju primaju svoje roditelje, uče ih životu pa i životu u obitelji, zar ne? Naprotiv, roditelji prave ambijent, oni su prvi domaćini i prvi lik svijeta kojeg će ugledati njihovo dijete. Oni su kroz nekoliko godina djetetov jedini svijet kojeg ono ima. Iako je obitelj gotovo nepregledna mreža suodnosa, jasno je tko je prvi na potezu, tko ima i priliku i dužnost davati ton u kući. Ako ovome dodamo zahtjev da iz obitelji treba izići ne samo zdrav i odnjegovan ljudski organizam nego puno više – skladna i zrela ljudska osoba – onda je jasno kolika je zadaća svake, a napose kršćanske obitelji. Velika i prevelika. Ako su doista prije svega roditelji odgovorni za napredak obitelji, treba se upitati: kako će se nositi s tako zahtjevnom zadaćom?

Jasno je da sa svim ovim problemima roditelji ne mogu izići na kraj. No, upravo ovdje krije se ključni moment. Naime, postoje dvije vrste roditeljske nemoći. Jedna će uroditi neuspjehom (roditelji su sve probali, ali nisu uspjeli), a druga će uroditi uspjehom. Zašto roditelji, iako nemoćni, ipak mogu uspjeti, pokazuje primjer svete Obitelji. Marija je, govoreći o Josipu, Isusu rekla tvoj otac. Ne, govori on, ja sam sada u kući Oca mojega – moj je Otac na nebesima! Marija i Josip ne razumješe riječi koju im reče. Zašto ne razumiju? Zato jer su se u njihovim ušima bolno sudarili ono Marijino otac tvoj i Isusovo kuća Oca moga-na nebesima! Taj sudar prenio se u srce. Ne mogu u prvi čas shvatiti. Pojavljuje se tjeskoba jer pred njima izranja spoznaja: naše dijete zapravo nije naše! Kako živjeti za ono što nemaš i nije tvoje?

Poput, svake druge, i sveta Obitelj ulazi u krizu i patnje koje iz nje proizlaze. Kriza je, dakle, neizbježan kruh svagdašnji na stolu svake obitelji. No, u ponašanju sv. Obitelji vidimo i koji je put prema uspjehu, kako čovjek može i ono što ne može. Ključne riječi rješenja su njegova majka ovo brižno čuvaše u svom srcu, prebirala je po tim riječima želeći ući u njihovu istinu. I ušla je. Upravo ovdje je naišla na onu zlatnu nit koja će se jednom razmotati u životu njezina sina i onda će obasjati i objasniti sve njegove pojedinosti. Za sada je bilo dovoljno da je počne slijediti i živjeti u skladu s njom, koliko god ona bila teška jer tražila je od roditelja – imati i nemati! Da, djeca su budući ljudi koji imaju svoj vlastiti životni put kojeg trebaju ostvariti, pripadaju sebi, svojim snovima i ljubavima, svijetu kojeg će izgrađivati…

Drugu presudnu lekciju vidimo iz Isusovog ponašanja. Iako ga roditelji nisu odmah razumjeli, on im se vraća i ostaje s njima. Poslušan je onima koji ga ne razumiju! Iako je svjestan svoje autonomije, i dalje je s njima, odlučuje biti u sredini koja ga ne shvaća, u njoj voditi dijalog, trpjeti njezine nesporazume i ograničenosti… Time pokazuje da je to jedini put na kojem čovjek može rasti i sazrijevati. Njegova obitelj je sveta iako proživljava krizne trenutke. On je prihvaća i voli. U njoj raste u mudrosti, dobi i milosti. Dakle, može se rasti i sazrijevati iako smo neshvaćeni i podložni drugima u njihovoj ograničenosti.

Zašto je to tako? Tu smo na pragu Božjih tajni… Svatko od naših bližnjih puno je više od svojih problema, puno više od onoga što on ili ona shvaća ili ne shvaća. Otac, majka, brat i sestra, djed i baka nisu samo zbroj njihovih ili njezinih ograničenosti. Puno su više. U njemu i njoj je ono nešto neobjašnjivo, neizrecivo što ne mogu umanjiti svi njegovi/njezini defekti i ograničenosti. I kada se susreću dvije osobe koje su svjesne tog neizrecivog svjetla Božjeg koje je u njima i prepoznaju ga, onda svi drugi problemi padaju u drugi plan. Onda čovjek ne samo da ih može nositi, nego može usprkos njima i rasti. I neće jedan drugome biti ni vuk niti pakao. Naprotiv, bit će osvježenje jer svjetlo Božje koje dolazi iz druge osobe ima drugačiju boju nego moje, ono obogaćuje i osvježava!

Kad dvije osobe jedna u drugoj počnu tražiti ono Božje, doživjet će da je Božje svjetlo veće od mana drugog čovjeka. Onda postaje moguće prihvaćati jedan drugog, dopustiti da se razvija onako kako ga Bog poziva u život i kako se on želi odazvati, a to je već pitanje intimnog dijaloga svake osobe s Bogom. Tome bi dijete trebalo biti učeno od svojih roditelja. Ako ga roditelji tome budu poučavali od malih nogu, obitelj će ispuniti svoj zadatak. Život u takvoj kući postat će moguć. Gospodin je u svojoj mudrosti tako stvari uredio da se prema punini života može ići jedino s poštovanjem, tražeći Njegovo svjetlo u sebi i u drugome.

Ljudi bježe iz velikih i iz malih kuća. Iz doma se nikad ne bježi. Ako se iz njega i mora otići, uvijek mu se vraća. Pa i kad zgrade jednom više nema, kad roditelji odu s ovog svijeta, ostat će dom u duši njihovog djeteta – ostaje ono biti čovjek koje je naučilo od svojih roditelja, braće i sestara. A biti čovjek po Božju, to nije stvar samo zemaljskog doma – tu već počinje predvorje nebeskog doma!