3. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju

3. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Obični, mali i siromašni ljudi skloni su vjerovati kako oni veliki na njih uopće i ne obraćaju pozornost, niti ih zanimaju životi malih ljudi. Možda se i nama koji put učini kao da nas je Bog, ne baš zaboravio, nego nekako ostavio po strani, da se sami mučimo i trudimo oko naših poteškoća i nevolja. A, evo, danas nam evanđelje govori o tome kako se Isus pobrinuo da njegovi učenici – zdvojni i zbunjeni – imaju što doručkovati (Iv 21, 1-19). Vidimo kako ih sokoli i ponovno u njima budi staru vatru i novu nadu. Mi znamo i vjerujemo da je Gospodin s nama i da i nama danas priređuje evo ovu euharistijsku gozbu. Zamolimo ga da nam djelovanjem svojega Duha pomogne da njegovu riječ i njegovu blizinu i prepoznamo i prihvatimo.

  • Gospodine, ti si svoj izabrani narod u pustinji hranio čudesnim kruhom s neba. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svoje apostole hranio zemaljskim i nebeskim kruhom. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i danas svoje vjerne hraniš svojom riječju i svojim jelom. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Zanimljiva talijanska riječ koristi se u slikarstvu. To su “pentimenti”. Sama riječ znači “pokajanja”. Naime, to je slučaj kada slikar preko već naslikanoga naslika nešto drugo, jer mu se ono prvo ipak nije svidjelo. Dakle, prvo je nešto naslikao, pa onda prebojio i – ništa se ne primijeti. Tek današnjom modernom tehnikom mogu se otkriti takva “pokajanja”. Reklo bi se: Lako slikarima! Oni jednostavno preboje ono što nije dobro uspjelo i onda idu dalje kao da ništa nije ni bilo. E, kad bi se tako moglo u životu! Prebojiti ili prebrisati neke dijelove života, neke događaje, neke naše gluposti… Kao da su takva nekakva pokajanja zahvatila i apostole nakon Isusova uskrsnuća.


Idem ribariti


Isus je uskrsnuo, ukazao se nekoliko puta apostolima, ali oni su još uvijek bili zbunjeni. Naime, još nisu bili primili Duha Svetoga i još nisu razumjeli što se to zbilo. Isus je bio propovijedao o Kraljevstvu Božjem koje ima doći, a apostoli su se nadali da će oni u tome – očigledno zemaljskom! – kraljevstvu imati značajnu ulogu. Međutim, sve je krenulo naopako. Narodni vladari su Isusa odbacili, Rimljani su ga osudili na smrt i pogubili, a narod se raspršio. Izgledalo je da je svekoliko djelo propalo. A onda, kada je Isus uskrsnuo, oni su se obradovali, ali su njihova zbunjenost i nedoumica ostali. Isus im se poslije svoga uskrsnuća ukazao i rekao da se i dalje drže zajedno. I ništa se nije događalo. Što sada? Narod se raspršio i razočarao. Postojala je mogućnost da se osveta židovskih glavara sruči i na apostole, pogotovo ako bi se usudili nastaviti propovijedati Isusovu nauku. Konačno, nastaviti propovijedati umjesto Isusa apostoli jednostavno nisu ni znali ni mogli. Razići se nekako nisu mogli. Što onda? Ništa, vratiti se starome poslu. Veli Šimun Petar: “Idemo ribariti.” I onda su i drugi pošli s njime. Očigledno, malo po malo htjeli su se vratiti starome poslu – ribarenju. Bili su s Isusom tri godine, bilo je i lijepo i krasno, ali na koncu je izgledalo: gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa! Dakle, valja nastaviti tamo gdje su prestali prije tri godine. Bilo je lijepo, ali od toga se ne živi…


Bacite mreže!


I povijest se ponavlja. Te noći nisu ništa ulovili, baš kao i one noći prije tri godine, nakon koje ih je Isus bio pozvao da budu njegovi učenici. Promrzli, zlovoljni, gladni i umorni veslaju prema kraju. I vide neznanca koji ih prvo pita za ulov, a onda im veli neka slobodno bace mreže na desnu stranu lađe. Onako iz očaja bace mreže i ulove veoma mnogo velikih riba. Evanđelist Ivan ih je čak prebrojio: njih sto pedeset i tri. Evo kako se odjednom u njima ražaruje stara vatra, evo kako je u njihovim očima zasjala stara svjetlost! Doista, nije moglo sve završiti na životarenju. Ponovno bogat i prebogat ulov riba, ponovno Gospodin, ponovno se počinju događati velike stvari. Ništa nije bilo uzaludno.

Petar, hitar i nagao kakav već bijaše, odmah shvaća da je to Isus. Nije mogao dočekati da lađom polagano doveslaju do obale, nego skače u vodu i pliva do kraja. I evo gotovo sretnog završetka. Na obali je Isus već pripravio žeravicu, sve je bilo spremno da se riba pripravi za jelo. Razdijelio im je tako kruh i ribu, pa su doručkovali.


Pasi ovce moje!


Nakon doručka Isus pita Petra ljubi li ga više nego oni drugi i povjerava mu pastirsku službu u budućoj zajednici. Očigledno, ono što se zbilo nisu pentimenti”, nisu pokajanja, ne radi se o tome da se kao spužvom obriše sve ono što se zbivalo kroz tri godine Isusova djelovanja, pogotovo nema govora da se obriše Kristova smrt i uskrsnuće po kojima smo spašeni. Tek sada započinje ono pravo. Tek poslije Isusove smrti i uskrsnuća – pogotovo nakon što na apostole siđe Duh Sveti – započinje pravo poslanje apostola.

I mi se nalazimo danas na gozbi koju nam Isus priređuje. Možda se i nama ovih dana čini da nije vrijedilo truditi se oko evanđelja i da je uzaludno. Prisjetimo se. U korizmi smo donijeli neke čvrste odluke i u tome smislu radosno smo proslavili Uskrs. Uvjerili smo se kako je moguće nešto promijeniti i kako Bog u nama djeluje. Međutim, evo već dva tjedna nakon Uskrsa, oduševljenje je nekako splasnulo. Kao da smo ponovno pali u stare slabosti i nedosljednosti, pa čak i u stare grijehe. I onda smo u napasti da pomislimo kako se nije vrijedilo ni truditi. Nije se, eto, vrijedilo potruditi oko vlastitog jezika, oko vlastite strpljivosti, nije vrijedilo truda oprostiti i pružiti ruku, nije se vrijedilo boriti protiv nekih mana i grijeha. Ionako je sada opet sve po starom. Ali ne! Gospodin je sada s nama. Slušamo njegovu riječ, sudjelujemo na njegovoj gozbi! Korizmene i uskrsne odluke i uspjesi, tek su početak. Gospodin nas prati svojom pažnjom i svojom ljubavlju. I baš kao što je Petru dao zadatak da se brine oko Crkve Božje, tako i nama daje naše životne zadatke, da budemo vjerni svome poslanju, svome pozivu i svome zvanju.

Prisjetimo se. Kad su ono pedeset dana nakon Isusova uskrsnuća apostoli primili Duha Svetoga, bili su to drugi ljudi. Krenuli su hrabro propovijedati i proširili su Isusovo evanđelje sve do krajeva zemlje. Međutim, svi smo mi već primili Duha Svetoga u krštenju i u ostalim sakramentima. U nama već u potpunosti djeluje snaga toga Istoga Duha Svetoga, samo što mi trebamo s tom velikom Božjom silom surađivati, jer nas Bog ne želi ni na što prisiljavati. Dakle, mi i možemo i trebamo neprestano napredovati u izgrađivanju Božjega kraljevstva u nama i oko nas. Uz nas je Božja riječ, uz nas je Krist Gospodin koji nas snagom Duha Svetoga u euharistiji krijepi. On će nam i dati da budemo dostojni poziva kojim nas poziva.