Svetac u službi savjesti: sveti Alfonz Maria de Liguori
Duhovna refleksija uz spomendan svetog Alfonza Marije de Liguorija (1. kolovoza)
U povijesti svetaca, rijetko se susreće osoba koja je istodobno bila tako duboko povezana s Bogom, tako bliska siromašnima i tako pronicava u složenosti ljudskog morala kao što je to bio sveti Alfonz Marija de Liguori (1696.–1787.) – biskup, učitelj Crkve i utemeljitelj Kongregacije Presvetog Otkupitelja, poznate kao redemptoristi.
U njegovoj osobi susreću se svetost i razboritost, teologija i pastirstvo, ljubav prema istini i milosrđe prema čovjeku. A iznad svega – poslušnost glasu Božjem u dubini savjesti.
Blizina malenima
Rođen u Napulju, Alfonz je bio iznimno nadaren – diplomirao je pravo s nepunih 17 godina. No, svijet slavnih odvjetničkih govornica ubrzo je napustio kada je doživio gorko razočaranje zbog nepravde u jednom sudskom slučaju. U tom trenutku, kao da je u njemu pukla školjka ljudske sigurnosti – i progovorio glas milosti. Shvatio je da život ne može služiti ispraznosti, nego Otkupitelju. I ne onima koji se uzdižu, nego onima koji su zgaženi.
Upravo je za njih, za siromašne i napuštene, osnovao redovničku zajednicu Redemptorista. Želio je da njegovi subraća budu blizu narodu, da naviještaju radosnu vijest onima koji je najviše trebaju: zaboravljenima, neukima, grješnicima. Alfonz je znao da se istina ne mijenja, ali je i duboko vjerovao da svetost mora imati lice milosrđa.
Tvorac puta razboritosti
U svojoj moralnoj teologiji, Alfonz se suočio s teškim pitanjem koje je tada dijelilo teologe: kako pomiriti Božji zakon s ljudskom slabošću? S jedne strane stajali su rigoristi, koji su u ime savršenstva često lomili slomljene trske. S druge strane, lakoumni, koji su istinu razvodnjavali da bi udovoljili čovjeku.
Alfonz je predložio treći put – benigna media via, „dobrostiva sredina“. Ovaj pristup nije bio kompromis s grijehom, nego osluškivanje konkretne situacije osobe, uz duboko poštovanje prema istini Evanđelja. Njegova teologija nije bila teorijska: on ju je gradio u ispovjedaonici, slušajući duše, ljubeći ih i vodeći ih prema istinskoj slobodi. Bio je duboko uvjeren da Bogu nije milo ni pretjerano opterećivanje, ni olako opravdavanje, nego iskreno traženje dobra u svjetlu vjere.
Zato je Crkva Alfonza proglasila zaštitnikom ispovjednika i moralnih teologa – onih koji se svakodnevno suočavaju s krhkošću ljudske slobode i dubinom Božjeg milosrđa.
Srce koje razmatra
Duhovnost svetog Alfonza bila je prožeta ljubavlju prema Euharistiji, Blaženoj Djevici Mariji i razmatranjem. Bio je ne samo učenjak, već i pjesnik i mistik. Njegove euharistijske molitve otkrivaju srce koje gori od ljubavi, a u njegovim djelima o Mariji otkrivamo poniznu i nježnu pobožnost Majci Otkupiteljevoj.
Njegova duhovna baština jasno pokazuje da bez molitve i razmatranja nema prave savjesti. Savjest bez molitve lako postaje glas ega; molitva bez savjesti postaje bijeg u iluziju. Alfonz je znao da duša sazrijeva u šutnji pred Presvetim, u učenju od Marije, u slušanju Kristovih riječi i u svakodnevnoj borbi da se čini dobro, čak i kada se čini neprimjetno.
Križ poslušnosti
Zadnje godine njegova života bile su obilježene teškom patnjom, bolešću i nerazumijevanjem. Više nije mogao govoriti ni pisati, trpio je bolove i osamljenost. Čak su mu, u složenim unutarcrkvenim okolnostima, neko vrijeme bile uskraćene ovlasti u njegovoj redovničkoj zajednici.
Ali svetac nije odgovorio ogorčenošću, nego poslušnošću. U patnji se najjasnije oblikovala njegova svetost: on, koji je govorio o savjesti, sada je svu svoju volju uronio u volju Božju. Postao je savjest koja šuti i trpi – i time još glasnije govori.
Putokaz i danas
U vremenu kada se često zanemaruje formacija savjesti – bilo pod krinkom „osobne slobode“ ili u ime „pragmatične popustljivosti“ – sveti Alfonz ostaje goruće svjetlo. On nas uči da savjest nije izgovor, nego poziv. Ne dolazi od nas, nego nas nadilazi. Ona je susret mjesta gdje čovjek stoji pred Bogom i pita: Gospodine, što Ti želiš da činim?
U svijetu zbrke, on nas poziva na smirenu jasnoću. U vremenu buke, na razmatrajuću sabranost. U moru poluistina, na vjernost cjelovitoj istini Evanđelja.
I dok danas zazivamo njegov zagovor – za teologe, ispovjednike, savjetnike, roditelje, mlade koji traže put – molimo i za sebe:
da naša savjest bude svetište, a ne skladište izgovora; ogledalo Božje volje, a ne sjena vlastite samovolje.
Sveti Alfonze, uči nas biti sveti – istinoljubivo i milosrdno.
