Subota, 27 studenoga

Sveti Antun Padovanski


Sveti Antun Padovanski, u narodu zvani sveti Anto ljetni, prezbiter i crkveni naučitelj, rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 15. kolovoza 1195. god., a rođeno ime mu je bilo Fernando Martins de Bulhões. Roditelji su mu bili plemićkog roda, ali je on krenuo putem siromaštva i evanđeoske jednostavnosti, što ga je dovelo do želje da postane redovnik. Tako je najprije s 20 godina ušao u samostan augustinaca u Lisabonu, a potom i u Coimbri, gdje se posvetio studioznom teološkom izučavanju, a istovremeno je provodio pobožan i samozatajan život, obilježen postovima, molitvama i općenito trapljenju, kako bi na takav način uzvratio Bogu na njegovoj ljubavi i neizmjernim dobročinstvima. Ondje je i zaređen za svećenika.

U tom su mjestu jednom prilikom bili izloženi ostaci petorice prvih franjevačkih misionara koji su bili otišli u Maroko i ondje podnijeli mučeničku smrt, a taj njihov žar da daruju život za Krista toliko se dojmio svetog Antuna da je i sam odlučio poći naviještati Evanđelje saracenima. Zatražio je i dobio dozvolu da iziđe iz reda svetog Augustina i uđe među franjevce, uzeo je redovničko ime Antun, iz poštovanja prema svetom Antunu Pustinjaku, i krenuo na put za Maroko. Međutim, čim je ondje došao, uhvatila ga je malarijska groznica i zbog toga je morao krenuti nazad u Portugal, ali mu je lađu nevrijeme na moru umjesto u Portugal odvuklo u Italiju.

Uskoro će dva važna događaja obilježiti njegov daljnji život. Ponajprije je riječ o sudjelovanju na Kapitulu na rogožinama, tj. na prvom susretu (kapitulu) svih franjevaca, u Asizu 1221., kada se na poziv svetog Franje okupilo oko 5.000 braće. Sam naziv Kapitul na rogožinama nastao je tako što su franjevci, jer nisu imali prostora, spavali na ledini, odnosno na prostiračima od rogoza. Susret sa svetim Franjom Antuna je dodatno ohrabrio i potaknuo da još više nastoji oko svoga duhovnog života. Tako je samozatajno nastavio svoj redovnički život u Montepaolu, nedaleko od grada Forli, glavnog središta današnje talijanske pokrajine Forlì-Cesena, u sjevernoj Italiji. S obzirom da je bio samozatajan, subraća nisu ni primijetila njegovu učenost, nego su ga držali priprostim.

Međutim, drugi će događaj pokazati da je riječ o teološkom eruditu i duhovnom orijašu. Tako je jednom prilikom, zbog izostanka pozvanog propovjednika na jednom svećeničkom ređenju, pozvan on da spasi situaciju i kaže koju riječ. Tada je pak sve nazočne zadivio svojom učenošću i govorničkim sposobnostima, a to će ga dovesti do toga da postane prvi ili barem među prvim teološkim učiteljima franjevačkog reda, poučavajući bogoslovlje u Bologni, Montpellieru, Padovi, Toulouseu i drugdje, te ujedno jedan od najvažnijih propovjednika toga vremena. Propovijedao je svuda po Italiji i Francuskoj, a svojim je žarom mnoge odvratio od tadašnjeg krivovjerja katara i povratio ih u Crkvu pa je stoga i nazvan malj heretika. Posebno je isticao važnost molitve i razmatranja nad Kristovim životom, naročito nad otajstvom utjelovljenja i otajstvom smrti na križu. Poticao je ljude svoga vremena da žive skromno i da se ne odaju nikakvim vidovima raskalašenosti i gramzivosti, koji su u velikoj mjeri karakterizirali to razdoblje. Svojim je pak primjerom pokazivao kolika je važnost posta, molitve i odricanja za bližnjega te je tako postao dostojan sin svetoga Franje.

Bio je i vrlo revan ispovjednik, ostalo nam je zapisano da je u ispovjedaonici znao provoditi po cijele dane, poradi želje da što više grešnika privuče Bogu. Dugotrajni i teški postovi, posljedice groznice koju je zadobio u Maroku i vodena bolest koja ga je mučila, pridonijeli su da ovozemaljski život završi mlad, u 36. godini. Bilo je to 13. lipnja 1231. godine u Arcelli, nedaleko od Padove, u samostanu sestara klarisa, gdje je zbog smrtne iznemoglosti prekinut njegov put do padovanskog samostana, gdje je htio umrijeti. U velebnoj bazilici Svetog Antuna u Padovi, koja se počela graditi, na temelju crkve u kojoj je sveti Antun propovijedao i ispovijedao, godinu dana nakon svečeve smrti, a dovršena je u 12. st., čuvaju se njegovi posmrtni ostaci. Spomendan mu se slavi na dan preminuća – 13. lipnja. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim 1232. god., a papa Pio XII. crkvenim naučiteljem 1946. god.

Uz svetog Antuna su vezane mnoge legende, a posebno je poznata ona kako je propovijedao ribama, vjerojatno u Riminiju. Naime, čini se kako su stanovnici toga grada bili pod velikim utjecajem krivovjeraca i nitko nije mario za propovijedanje svetog Antuna pa se ražalošćen takvim stanjem uputio prema obalama mora i pozvao ribe da one barem poslušaju. Legenda kaže da su se doista ribe okupile u velikom broju i pozorno slušale propovjednika, a na tu zgodu su i ostali stanovnici prilazili iz znatiželje i to ih je dirnulo i posramilo te su konačno na Antunove riječi odlučili vratiti se Crkvi. Uz mnoštvo drugih legendi, valja istaknuti i kako ga je jednom zgodom jedan čovjek, koji mu je, prema želji svetog Antuna da bude što bliže Bogu, izgradio na svom imanju malu nastambu među krošnjama oraha, provirivši kroz prozor, vidio kako ima viđenje, odnosno kako grli dijete Isusa. Zato se sveti Antun često u umjetnosti i prikazuje s malim Isusom, kojega obično drži u lijevoj ruci, dok u desnoj ruci drži ljiljan. Ljiljan simbolizira čistoću, konkretno označava čistoću kojom je odisao sveti Antun Padovanski, a običaj blagoslova ljiljana, uobičajen na blagdan Svetog Antuna, vezan je uz jednu zgodu u vremenu nakon Francuske revolucije, a kada su franjevci bili iseljeni s Korzike. Iako je nakon njihova iseljenja crkva ostala prazna, vjernici su imali običaj za Antunovo dolaziti u nju. Jednom je prilikom neki vjernik naišao u crkvu nekoliko mjeseci nakon blagdana i pronašao još uvijek svježe ljiljane. Taj je događaj potaknuo papu Lava XIII. da uvede blagoslov ljiljana na spomendan Svetog Antuna.

Pobožnost prema svetom Antunu Padovanskom raširena je diljem svijeta pa je tako vrlo značajna i među našim pukom. Osim što su obično svetišta za Antunovo puna vjernika, mnogi od njih provode i pobožnost 13 utoraka na čast svetog Antuna, a riječ je o 13 utoraka koji prethode blagdanu. Utorak je bio dan u tjednu kada je mrtvo tijelo svetog Antuna preneseno u Padovu, a broj 13 upućuje na dan u mjesecu kada je on umro. Poneki vjernici uz to običavaju i sve druge utorke postiti na čast svetom Anti.

Svetog Antuna se naročito zaziva kod različitih bolesti, kod izgubljenih stvari i kod neplodnosti, a štuje se kao zaštitnik bolesnika, neudanih djevojaka, trudnica, mornara, putnika, siromaha itd. Veliki broj crkava i kapela diljem svijeta pa tako i kod nas, posvećeno je svetom Antunu. U tom smislu raširenosti njegova kulta, moglo bi se reći da je on najpopularniji svetac u Hrvatskoj.