Srijeda, 8 prosinca

Sveti Franjo Asiški

Ono smo što želimo. Velike želje su poput orlova leta. Sitne želje su poput kokošjeg leta. Želje su ono što pokreće naše biće. Svaka knjiga rađa se ponajprije u autorovoj želji. Film izrasta iz redateljeve želje. Stvaranje predstava želja je scenaristova. Sva ljudska djela u željama pronalaze svoj početak. Stvaranje svakog novoga život je Stvoriteljeva želja. I to uvijek, točno uvijek u pogođenom trenutku povijesti.



Asiz, zima 1182. g. kuća Pietra Bernardonea i Pike ispunjena je plačem novoga člana: rodio se sin i nadjenuše mu ime Franjo. Otac Pietro Bernardone, kao i svi ponosni očevi, kovao je velike planove sa svojim tek rođenim sinom, ali već kao mladić Franjo pokazuje kako on i otac nemaju iste želje. Franjo želi više ljenčariti i zabavljati se, a što manje raditi. Bio je tipičan mladi čovjek svojega vremena.

Jednog dana, potaknut boravkom u zatvoru i bolešću (1202. g.), odluči se više ne klanajati sam sebi već slijedti Velikoga Kralja, Krista, čiji je vitez želio postati. Zaljubio se u Evanđelje koje postaje pravilo i sam oblik njegova života. Nakon traženja susreta s Kristom po križu u razrušenoj crkvici sv. Damjana koji mu progovara: „Franjo, idi i popravi moju kuću, koja kako vidiš sva je u ruševini“ otvoreno i bez straha pokazuje ono što zapravo želi (1206. g.).

Da bi pokazao kako se odriče nasilja, bogatstva, vlasništva i užitaka odbacuje mač i bogatstvo javno na asiškom trgu pred svojim sumještanima i samim biskupom Guidom. Kako bi pokazao kako se ljubav može vršiti na herojski način, grli jednog gubavca, od kojih je prije bježao i koje je prezirao. Da bi očitovao kako se okrutnost nadvladava dobrotom, pošao je u susret vuku u Gubbiju, kojega pripitomljuje. Da bi pokazao kako govor ljubavi svi shvaćaju, propovijedao je i pticama. Da bi pokazao koliko je Isus trpio na zemlji za nas, napravio je prve žive jaslice u Grecciu (1223. g.). Kako bi trajno učinio vidljivu Božju ljubav za nas, prigrlio je braću koji su mu dolazili i tako osnovao novi redovnički red u Crkvi: Red manje braće. Od pape Inocenta II. dobiva usmeno odobrenje za propovjednički način života (1209. g.).

Na nedjelju Cvijetnicu (1212. g.) njegova sumještanka Klara di Fafarone, mlada plemićka djevojka bježi iz roditeljske kuće, dolazi u Procijunkulu i želi se pridružiti Franji i njegovoj braći. Franjo je prima. S vremenom pridružuju joj se i druge djevojke te zajedno s Franjom utemeljuje red sestara Klarisa.

Svoju hrabrost i ljubav prema Evanđelju – Kristu, Franjo posebno dokazuje kada se (1220. g) uputio na svoje misijsko putovanje u sv. Zemlju, sa željom da navijesti Radosnu vijest samom egipatskom sultanu Maliku al-Kamilu.

Franjo je često molio i postio. Na brdu La Verni često je u samoći provodio svoje vrijeme. Za vrijeme četrdesetnog posta kao pripremu za blagdan sv. Mihaela 17. rujna 1224. g Franjo prima sveta rane i fizički postaje drugi Krist (alter Christus). Umire navečer 3. listopada 1226. godine. Sahranjen je sljedećeg dana 4. listopada u crkvi sv. Jure u Asizu. Svečana kanonizacija bila je 16. srpnja 1228. god a njegovo je tijelo 25. svibnja 1230. preneseno u novu veliku baziliku sv. Franje.

Siromašak iz Asiza, Glasnik Velikoga Kralja i nas danas poziva da se trudimo živjeti stvarnim evanđeoskim duhom. Svojim primjerom nas potiče da težimo za iskustvom Boga, da se zalažemo za bratstvo među ljudima, da živimo duhom služenja, posebno za siromašne. To iziskuje uvijek novi napor, traži novi početak življenja u pravoj vjeri i evanđeoskom obraćenju. Sv. je Franjo neprestance pozivao svoju braću: “započnimo braćo služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili išta napredovali” (I Čel. 103).


s. Rita Maržić