Sveti Pavao Pustinjak
Crkva 15. siječnja slavi svetoga Pavla Pustinjaka († oko 341.), sveca koji nije ostavio sustav, školu ni red, ali je ostavio nešto trajnije: lik potpune predanosti Bogu u tišini. U vremenu progona i nemira, on se nije borio riječima, nego povlačenjem – i upravo je time postao jednim od najrječitijih svjedoka Evanđelja.
Sveti Pavao Pustinjak, kojega Crkva s pravom naziva „začetnikom i učiteljem pustinjaka“, rođen je oko 228. godine u Donjoj Tebaidi u Egiptu, u uglednoj kršćanskoj obitelji. Bio je iznimno obrazovan za svoje vrijeme; govorio je grčki i egipatski jezik te je bio upućen u klasične znanosti. Već u petnaestoj godini ostaje bez roditelja i nasljeđuje njihovo imanje. Imao je sestru, a obiteljske okolnosti ubrzo postaju složene jer se rodbina, osobito sestrin muž, polakomila za njegovim posjedom.
U isto vrijeme, sredinom 3. stoljeća, Rimskim Carstvom haraju progoni kršćana pod carevima Decijem i Valerijanom. Prema predaji, šogor ga je prijavio vlastima kao kršćanina, pa se Pavao, svjestan vlastite slabosti pred mogućim mučenjem, povlači u pustinjske predjele nedaleko Crvenog mora. Taj bijeg, isprva motiviran potrebom da sačuva živu glavu, postupno se pretvara u trajni oblik života i snage vjere.
U pustinji se nastanjuje u pećini uz izvor vode i palme. Ondje započinje život potpune samoće, obilježen krajnjom jednostavnošću. Hrani se plodovima palme, od njezina lišća izrađuje odjeću, a prema predaji mu gavran redovito donosi kruh. U tom okruženju provodi dane u molitvi, razmatranju i sabranosti, ne tražeći svjedoke ni učenike. Njegova egzistencija postaje paradigma radikalnog evanđeoskog siromaštva i potpunog oslanjanja na Božju providnost.
Sveti Jeronim opisuje dirljiv susret svetog Pavla i svetog Antuna Pustinjaka. Kada je Antun, već slavan po svetosti, došao do Pavlove špilje, zatekao je starca od 113 godina, vedra lica i jasna pogleda, čovjeka kojega pustoš nije osiromašila, nego oblikovala. Taj susret nije bio prijenos znanja, nego priznanje svetosti. Antun je u Pavlu prepoznao prethodnika, a Crkva je u tom prizoru prepoznala početak pustinjačkog pokreta koji će obilježiti kršćansku duhovnost idućih stoljeća. Sveti Pavao umire oko 343. godine, a predaja govori da su svetom Antunu pri ukopu pomogli i pustinjski lavovi.
Njegovo je čašćenje vrlo rano rašireno; papa Gelazije I. proglasio ga je svetim 491. godine. Smatra se zaštitnikom košarača, tkalaca, tekstilne industrije i pustinjaka. Njegovo ime nosi i Red svetoga Pavla Prvoga Pustinjaka – pavlini, osnovan u 13. stoljeću na području današnje Mađarske i Hrvatske. Red i danas djeluje u šesnaest zemalja svijeta, s generalnom upravom u Poljskoj, a snažnu prisutnost ima i u hrvatskim krajevima: u Kamenskom, Sveticama, Svetom Petru u Šumi i u Cavtatu.
Sveti Pavao Pustinjak nije pisao traktate niti sudjelovao na saborima, ali je razumio da je smisao čovjekova života biti u bliskom odnosu s Bogom i odatle crpiti svu radost i nadu vjere. U njegovu životu nema dramatike, ali ima dosljednosti; nema velikih govora, ali ima potpunog povjerenja. Njegova pustinja nije bila praznina, nego prostor u kojem se čovjek prestaje skrivati – i pred Bogom i pred sobom. U tome nam je i uzor i poticaj, osobito u današnjem vremenu kada duša vapi za Bogom, ali ga teško pronalazi u užurbanosti i buci. Sveti Pavao svojim nas životom opominje da o tome razmislimo i svakodnevno otkrivamo da je puni smisao čovjekova života u zajedništvu s Bogom.
