Sveti Ljudevit – kralj, laik i svetac
U francuskom kraljevstvu 13. stoljeća, u vremenima političkih spletki, ratova i križarskih pohoda, rodio se jedan kralj čije će ime postati sinonimom svetosti u vlasti, i pravednosti u moći. Sveti Ljudevit IX., rođen 1214. godine nedaleko od Pariza, ostao je u povijesti ne samo kao moćni vladar nego kao duboko vjernički čovjek, laik posvećen Bogu u svakodnevici kraljevske službe.
Ljudevit nije bio svet zato što je bio kralj – bio je svet unatoč tome što je bio kralj. U srcu burnih političkih odgovornosti, on je znao ostati sin Crkve, vladar koji kleči pred Bogom prije nego što sudi ljudima, i otac svome narodu, a ne gospodar.
Odgojen od majke Blanke Kastiljske, žene snažne vjere i odlučne naravi, Ljudevit je već od mladosti naučio kako vlast ne pripada vladaru, nego Gospodinu. „Sinčiću moj, radije te želim vidjeti mrtva nego da počiniš jedan jedini smrtni grijeh“, govorila mu je njegova majka. Te riječi nisu bile prijetnja, nego svjetionik koji je oblikovao cijeli njegov život.
Kao vladar, Ljudevit je bio uzoran: brinuo se za siromahe, hranio gladne, svakodnevno posluživao u bolnicama i prihvatilištima, osobno prao rane gubavcima. Nije se zadovoljavao pukom organizacijom pomoći – on je služio, izravno, tiho i ponizno. Njegov dvor nije bio samo političko središte, nego mjesto gdje su zakoni Božji bili važniji od ljudskih intriga. Njegova pravda nije proistjecala iz moći, nego iz Evanđelja. Bio je poznat po tome što je osobno saslušavao pritužbe siromaha, ne bojeći se suočiti ni s vlastitim pogreškama.
Bio je muž jedne žene, Margarete od Provanse, i otac jedanaestero djece. U braku je živio čistoću u duhu i ljubav u služenju. Svojima je bio više svjetionik nego zapovjednik. Ljudevit je znao da obitelj nije prepreka svetosti, nego njezina kolijevka.
Kao kralj, predvodio je dva križarska pohoda, no ne iz osvajanja, nego iz želje da oslobodi Kristov grob i sveti grad Jeruzalem. Neki su ga smatrali previše idealističkim, no u njegovu je srcu gorjela iskrena čežnja za svetom zemljom. Umro je u Tunisu 1270., pogođen epidemijom, ne kao vojni pobjednik, nego kao pokornik koji je nosio križ i u trpljenju i u vlasti.
Crkva ga je proglasila svetim 1297. godine, a njegov se spomendan slavi 25. kolovoza. Sveti Ljudevit ostaje trajna opomena da svetost nije rezervirana za samostane i oltare, nego se može živjeti i u palačama, i na trgovima, i u zakonima.
U vremenu u kojem često poistovjećujemo vlast s udaljenošću od Boga, Ljudevit nas podsjeća da je moguće biti i vladar i svetac. Njegova svetost nije bila ukras na kruni, nego njezin temelj. A nama danas ostaje izazov: ako je on, s tolikim odgovornostima, mogao svakoga dana stajati pred Bogom u jednostavnosti srca, što nas sprječava da činimo isto?
Sveti Ljudevite, vladaru u molitvi, laiče u svetosti – moli za nas.
