Sveti Petar Chanel
28. travnja Crkva slavi spomen svetog Petra Chanela, francuskog misionara iz prve polovice 19. st., koji je djelovao na otoku Futuni u Oceaniji, a zbog svoje gorljivosti u prenošenju Evanđelja brutalno je ubijen kao žrtva klevete.
Prispodoba o sijaču može se gledati i kroz svjetlo poticaja da se ne gubi oduševljenje u naviještanju vjere ukoliko sijač ne vidi plodove svoga rada, kako to Sveto pismo na drugom mjestu i kaže da jedan sije, a drugi ubire plodove. Nije lako tako truditi se upućivati druge u otajstva našeg spasenja po križu i uskrsnuću Kristovu, ukoliko se sve što se radi čini neplodnim i zbog toga osobu dovodi do malodušnosti. Tako bi se mogao i sažeti život svetog Petra Chanela.
Rođen je u Cuetu, u istočnoj Francuskoj, 12. srpnja 1803. god., u siromašnoj i pobožnoj obitelji, gdje je upio ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji i osjećaj za bogobojaznost. Koliko su to bila sasvim drukčija vremena od današnjih svjedoči i podatak da je znao sa svojim prijateljima, dok bi čuvali ovce, staviti kipić Blažene Djevice Marije u udubinu stabla, kleknuti i moliti. Maknuti se od nepodopština kakvima su djeca obično sklona i odmalena tako žuditi za Božjom ljubavlju znak je velike duhovne zrelosti, a za što je sigurno mogao zahvaliti onima koji su ga poučavali u vjeri. Zasluge u tom smjeru najviše idu roditeljima i župniku susjedne župe. Zahvaljujući svemu tome, u njemu će se s vremenom roditi želja da i drugima prenosi Radosnu vijest, napose onima koji još nisu čuli za Isusovo ime.
U ono su se vrijeme takvim mislima zanosili i drugi pa je 1816. god. utemeljena jedna marijanska družba, koju je osnovao Jean-Claude Colin, a redovnici se nazivali maristi. Osim što su njegovali posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, tražili su način kako otići u misije i širiti Evanđelje. Oni će odigrati značajnu ulogu u životu budućeg sveca, a tome je zasigurno pridonijela i činjenica da je jedna njegova sestra bila suutemeljiteljica ženskog reda.
Naime, nakon što je 1827. god. zaređen za svećenika, kratko je djelovao u pastoralu, a potom se odlučio pridružiti maristima. Još je jedno vrijeme radio kao profesor, a potom i poglavar sjemeništa, ali kad je družbi papa Grgur XVI. odobrio odlazak u misije po otocima jugozapadnog područja Tihog oceana, bio je u prvoj skupini od 14 redovnika koji su otišli u Oceaniju. Bilo je to na Badnjak 1836. godine, a na odredište – na teritorij zapadne Polinezije – stigli su gotovo godinu dana poslije, prošavši mnogobrojne opasnosti i nevolje. Jedan je između njih i umro na putu.
Sveti se Petar, zajedno s još jednim subratom, iskrcao na otoku Futuni 8. studenoga 1837. god. i od tamošnjeg kralja Niulikija dobio dozvolu za djelovanje, dok su ostala dvanaestorica otišla na druge otoke. Djelovanje svetog Petra bilo je vrlo plodonosno, jer su ga domoroci odmah zavoljeli poradi njegove dobrodušnosti i spremnosti na pomaganje, pa su vrlo lako prionuli na pouku u vjeri. Budući da su ga resile takve vrline, nazvali su ga “čovjek najboljeg srca”. On je sa sobom donio lijekove koji su mu pomogli u brizi oko bolesnika, utemeljio je školu i poučavao djecu u vjeronauku i raznim umijećima, a među onima koje je pripremao za krštenje bili su i kraljevi sin i kći. Marno se trudio naučiti jezik onog naroda, što je pridonijelo da njegov rad bude još plodniji, a zazivanje zlih duhova u narodu počne jenjavati.
Međutim, kad se činilo da sve ide u dobrom smjeru, 1839. je na otoku izbio sukob između dva plemena, a iako je sveti Petar svesrdno radio oko smirivanja i pomagao ranjenima s obje strane, na kraju je krivnja pala na njega. Naime, kralj Niuliki je suzbio protivnike, ali ga je njegov zet Musumusu, tamošnji vrač, uvjerio da je pobunu potaknuo Petar i da je pomagao neprijatelju, pa je kralj budućeg sveca odlučio pogubiti. To se i zbilo 28. travnja 1841. god., kada su u Petrovu kolibu, u selu Poi na Futuni, dok je slavio svetu misu, provalili naoružani vojnici i premlatili ga toljagama, a kolibu opljačkali. Tako izmrcvarenog dokrajčio ga je kraljev zet, zabivši mu sjekiru u glavu. Tako je Petar Chanel postao prvi polinezijski mučenik i svetac.
Iako je tako strašno završio svoj ovozemaljski život, ipak je njegovo djelovanje urodilo plodom tako što su svi otočani prešli na katoličku vjeru, pa i sam ubojica. Štoviše, i mnogi drugi s tamošnjih otoka prihvatili su katoličanstvo, a maristi su nastavili plodno djelovati do danas. Ondje imaju 8 apostolskih vikarijata, a Oceanija ima i 4 kardinala. Na takav je način još jednom potvrđen smisao i važnost katehizacije i onda kada se možda ne vide odmah jasni plodovi, jer se i ovdje pokazalo ono tertulijansko pravilo da je krv mučenika sjeme novih kršćana.
Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 17. studenoga 1889., a Pio XII. svetim 12. lipnja 1954. god. Štuje se kao zaštitnik Oceanije i Svjetskog dana mladih, a štovanje mu se proširilo daleko izvan granica Tihog oceana. U znak zahvalnosti Bogu i prvoj četrnaestorici marista koji su se otisnuli u Oceaniju kako bi naviještali Evanđelje, u crkvi Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu, na oltaru, nalazi se zlatno srce s njihovim imenima.
