Kada biskup progovori o tome kako svećenik treba biti svet i sveto slaviti sveta otajstva, može se kojem mlađem svećeniku učiniti da to biskup mora reći jer je poglavar, ali, eto, prošla su vremena rubricizma i nakrivljenih glava. Međutim, valja nam se vratiti k izvorima i vidjeti koliko je taj poziv i važan i temeljan.
Mysterium fidei
Mi slavimo sveta otajstva, tajne. Slavimo nedokučivo i nadspoznatljivo otajstvo ljubavi Božje. Nevjerojatno je, naime, ono što se događa pred našim očima: svemogući Bog u svome utjelovljenom Sinu pokazuje nam svoju ljubav do te mjere da njegov Sin za nas umire i uskrišava i čini nas dionicima svoga božanstva. I sve se to otajstveno događa i ostvaruje pred našim očima dok slavimo sveta otajstva. Pri tome ja kao svećenik ne činim ništa. Bog je onaj koji čini i koji je djelatan po svetim znakovima. Eto čega nam nedostaje: divljenja, ushićenosti, zanesenosti, zaljubljenosti. Živimo u potrošačkom društvu gdje najnoviji model mobitela izađe iz mode za tri mjeseca, gdje se ovosvjetska čuda izmjenjuju tolikom brzinom da ih ne možemo sagledati i pojmiti. Pa onda ne znamo stati ni zastati. Pa onda ne možemo sagledati i diviti se. Zato ne zapažamo ni lijepi cvijet ni iskren osmijeh na licu djeteta, zato nam sve prolazi ispred očiju filmskom brzinom, a mi ostajemo prazni i neispunjeni.
A otajstva koja slavimo traže vrijeme. Traže pripravu. Traže cijelu osobu. Traže naše divljenje i našu odanost. Traže da nam svetinje budu svete. Pa da se doista vidi da i nas nosi taj žar, da i nas hrani ta euharistija da i nas zanosi ta ista riječ, da i mi živimo ne samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Duhovni pisci ponavljaju kako svijet treba svjedoke. A to su zapravo Isusove riječi: “Bit ćete mi svjedoci”.
Rubricizam prijašnjih vremena
Prijašnje su liturgijske knjige bile pune preciznih odredaba koje su uglavnom naglašavale svetost svetih obreda. Tako npr. rupčiće s kaleža (“purifikatorije”) mogao je prati samo subđakon ili viši po redu. Bile su stroge odredbe o euharistijskom postu, o stavovima tijela. U sakristijama su visjele na zidu duge molitve priprave za svetu misu i zahvale nakon mise. Točno se znalo što s upotrijebljenim svetim uljem, na koji način treba kaditi oltar… Koji puta su to doista bili propisi koje ni oni svećenici “ni oci njihovi” – što bi rekao Isus – nisu mogli nositi. No s druge strane, sve su to bili okviri koji su u čovjeku budili poštovanje prema obredima. Tako su bili odgajani, tako su vjerovali.
Danas
Danas se puno toga pretpostavlja, a malo određuje, pa izgleda da smo nekako osiromašili. Što reći o svećeničkoj molitvi, o pripravi na bogoslužje, o pripravljanju propovijedi, o urednosti crkve i crkvenoga ruha, o studiranju i razmatranju Božje riječi? Može li se – na osnovu naše neverbalne komunikacije – dobiti dojam da su nam svete svetinje koje slavimo? Doista, ne želimo biti najamnici, ne želimo biti suhi profesionalci. Želimo da i nas hrane i uzdižu otajstva koja slavimo. Božja nas riječ opominje: “Obrati se i čini prva djela!” (Otk 2,5).