»Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« (1 Kr 19,11)

Svetkovina Svete Marije Bogorodice


Štovanje Blažene Djevice Marije u Katoličkoj Crkvi zauzima posebno mjesto, a različiti njezini nazivi koji se upotrebljavaju pokazuju koliko ju se drži uzvišenom iznad svih drugih ljudi. Kao takva, ona, naravno, nikada ne zauzima Božje mjesto, ali je s druge strane po Božjem namislu odabrana za majku Spasiteljevu i izuzeta je od grijeha od samoga svojega začeća, a to daje opravdanje da joj se možemo utjecati u svim našim životnim potrebama, kao i da ju smijemo štovati i na druge prikladne načine. Neki od njezinih najčešćih naziva su ovi: Bogorodica, Sveta Marija, Gospa, Naša Gospa, Beata Virgo Maria (Blažena Djevica Marija), Madona, Majka Božja itd. 

Nazivom Bogorodica želi se istaknuti Marijina uloga u povijesti spasenja, a posebno pod vidom činjenice da je imala milost biti roditeljica i odgojiteljica samoga Božjeg Sina. Time se s jedne strane želi naglasiti da je Krist pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, odnosno da je on prava Utjelovljena Riječ Božja, istovremeno i Bog i čovjek, a s druge se strane želi naglasiti i posebnost Marijine uloge, jer je kao milosti puna i kao ona koja je svojim Neka mi bude! zavrijedila biti Majkom Božjom i Majkom Crkve.

U Svetom pismu pronalazimo više odlomaka koji govore o Blaženoj Djevici Mariji, ali se ipak u njima nalaze tek šturi podaci iz kojih se ne može saznati puno o toj poniznoj Božjoj službenici. Kad je u pitanju njezina majčinska uloga, odnosno kada ju gledamo kao roditeljicu i odgojiteljicu, možemo spomenuti neke događaje iz Evanđelja i Djela apostolskih koji osvjetljavaju njezin lik, kao npr. kada joj je anđeo navijestio da će začeti po Duhu Svetom, kada je trudna pohrlila u judejsko gorje rođakinji Elizabeti koja je bila u visokoj trudnoći, kada je zajedno s Josipom došla u Betlehem na popis stanovništva i ondje rodila Krista, kada je zajedno s Josipom u Hramu prikazala Isusa i čula proročke riječi Starca Šimuna, kada je osjetila duboku žalost jer je izgubila dvanaestogodišnjeg Sina u Jeruzalemu i pronašla ga u Hramu, kada je bila nazočna kod prvog Kristovog čuda u Kani Galilejskoj, kada je stajala pod križem u vrijeme Kristova raspeća itd. Svi ti događaji pomažu da se bolje razumije uloga Marije kao Bogorodice i njezine već spomenute trostruke relacijalnosti: u odnosu na Marijinu uzvišenu zadaću i odabranje između svih ljudi da postane Majkom Vječne Riječi, u odnosu na samoga Krista i razumijevanje istine da je On istovremeno i pravi Bog i pravi čovjek, te u odnosu na poimanje otajstvenosti Crkve, koja je rođena iz Kristova probodena boka, a Marija joj je Majka, posrednica i zagovornica.

Lijepo to potvrđuje i najstarija poznata marijanska molitva, nastala još negdje oko 250. god. – Pod obranu se tvoju (Sub tuum praesidium), a u kojoj se Marija naziva Bogorodicom:

Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice,
ne odbij nam molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena.
Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša!
Sa svojim nas Sinom pomiri,
svojemu nas Sinu preporuči,
svojemu nas Sinu izruči!

Takvo štovanje Marije kao Bogorodice dalo je pečat nastanku i razvitku svetkovine Svete Marije Bogorodice, koju danas slavimo na pragu nove godine – 1. siječnja. Njezin je nastanak, čini se, vezan uz želju za potisnućem stare rimske poganske svečanosti u čast bogu s dva lica – Janu, a koja se, nakon što je Julije Cezar 45. god. pr. Kr. premjestio početak građanske godine s 1. ožujka na 1. siječnja, slavila na taj prvi dan u godini po cijelom Rimskom carstvu, uz razvratne pijanke i praznovjerne običaje. Kako bi to potisnuli, kršćani su počeli, sa svom ozbiljnošću i pokorom, častiti Blaženu Djevicu Mariju. Još je više temelj štovanju Marije Bogorodice i samom blagdanu dao Efeški sabor 431. god., kada je dogmatski definirao da je Marija Bogorodica (Theotokos), a nasuprot raširenom učenju tadašnjeg carigradskog biskupa Nestorija, koji je tvrdio da Marija nije Bogorodica, odnosno da nije rodila Boga, nego je Kristorodica, ona koja je rodila samo čovjeka Isusa. 

Ipak, s vremenom će taj blagdan posvećen Mariji Bogorodici biti zanemaren, tako što ga je potisnuo blagdan Gospodinova obrezanja, a koji se pod utjecajem galikanske liturgije iz Španjolske i Galije u 13. ili 14. st. proširio i na Rim i ostao vrijedeći sve do najnovije reforme kalendara 1969. godine. 

Utemeljenje današnje svetkovine Marije Bogorodice nije se u tom smislu nastavljalo na nekadašnji blagdan, nego je imao izvorište u jednom pokretu u Portugalu iz 18. st., a koji je išao za tim da se Majci Božjoj kao Bogorodici posveti poseban dan. Vrijednost takvih težnji prepoznao je papa Benedikt XIV. (1740.-1758.), koji je uveo blagdan Marijinog božanskog materinstva za portugalske biskupije i odredio da se slavi u prvu nedjelju u svibnju. S vremenom se blagdan proširio i na druge biskupije, a dan slavlja prebačen je na 11. listopada, da bi 1931. god. bio propisan za cijelu Crkvu. Posljednjom reformom kalendara uzdignut je na stupanj svetkovine, a datum slavljenja prebačen je na 1. siječnja, što nas upućuje na važnost razumijevanje uloge Majke Božje u životu Crkve, kao one koja je prva od svih vjernika i koja nas svojim zagovorom i posredovanjem vodi kroz cijeli život. 

Također, valja imati na umu kako se sa svetkovinom Marije Bogorodice zaključuje božićna osmina, što sa svoje strane simbolično pokazuje dovršenje otajstva Božjega utjelovljenja, odnosno jasno upozorava kolika je Marijina važnost u ispunjenju Božjeg nauma spasenja svih ljudi.