»Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu.« (Rim 6,10)
Shadow

Svetkovina Svetih Petra i Pavla


Dj 12,1-11

Nakon što je spomenuo mučeništvo sv. Jakova, brata Ivanova (12,1-2), Luka nadugačko izvještava o zatočeništvu i oslobađanju sv. Petra (12,3-17). I Jakovljeva smrt i Petrovo uhićenje potaknuti su njihovim kršćanskim dentitetom i prijeporima koje on izaziva u odnosu na većinski dio židovskog naroda koji nije prihvatio Isusa kao Mesiju.

No, s druge strane, Petrovo uhićenje direktno je stavljeno u usporednicu s Isusovim – oba se događaju o Blagdanu beskvasnih kruhova zvanom Pasha (Lk 22,1). Dok Izraelci o Pashi slave oslobođenje iz egipatskog ropstva, Petar kao glava crkvene zajednice je zasužnjen. Sada nasljeduje Kristovu muku koja je početak nove Pashe i novog egzodusa. Kao što se Božje spasenjsko djelo u Isusovom zemaljskom životu s mukom probijalo naprijed, tako to mora biti i u životu zajednice Njegovih učenika. Uslijed ovih događaja pomaći će se središte Crkve iz Jeruzalema, koji će ostaje samo biskupsko sjedište, na određeno vrijeme u Antiohiju, a kasnije trajno na Rim. Tako je kralj svojim ludovanjem – koji je sebi umišljao čak i to da je bog i zato bio kažnjen naglom smrću (Dj 12,22) – dao vlastiti poticaj razvoju Crkve svjetsko-povijesnog značenja. Gospodar povijest se služi i potezima onih koji ga mrze kako bi ostvario svoje naume.

 

2Tim 4,6-8.17-18

No, to ne znači da Njegovi sluge u ovim procesima prolaze bezbolno. Poput Petra, i Pavao je bio više puta utamničen. Drugu Poslanicu Timoteju piše također iz tamnice. Iako obaran, ipak nije oboren – u njemu zasužnjenom živi slobodan duh! Dok s jedne strane njegov govor o tome kako je prispjelo vrijeme njegovim riječima daje određenu urgentnost, s druge strane stječe se dojam kako se sve odvija prema Božjem planu u kojeg je Pavao imao uvid i pratio njegovo ostvarivanje. Znao što se slijedeće treba dogoditi. Stoga hrabri Timoteja na postojanost unatoč, otpadu nekih, unatoč svim patnjama i okovima. Iako je kršćanski poziv zov ljubavi Božje kojom Otac poziva svoju dječicu, njegovo ostvarivanje u raznolikosti protivština – od tvrdoće srca samog vjernika pa do protivljenja okoline – nužno se ispostavlja kao boj, teška i ozbiljna borba kako bi u sebi i oko sebe vjernik promicao i proslavljao ono Božje. No, ovdje dolazimo interesantne dvodimenzionalnosti: koliko god bio patnja i borba, kršćaninov život zapravo je plod nježnosti Božje kojom pomaže ljudsku nemoć. Tako borba svjedočenja postaje mjestom koje svjedoči da kršćanin daje sve, ali i mjestom Božje objave jer da Njega nema nemoguće bi bilo izdržati ove teškoće. Poput Petra, i Pavao je svjedok ovog uzničkog dijaloga ljubavi: objavljivanja Boga čovjeku i čovjeka Bogu.

 

Mt 16,13-19

Što ljudi govore, tko je Sin Čovječji? Čuju se lijepi odgovori: čovjek svjetla i ognja – Ilija! Svetac monaškog života – Krstitelj! Isus se ne zaustavlja na lijepim i netočnim riječima. Pitao ih je za mišljenje ljudi da bi zatim dodao onu tako malu i čudesnu riječcu ali: ali, vi, što vi kažete? Želi im reći: ljudi mogu misliti što hoće, ali vi koji ste oko mene ne možete živjeti od njihovog mišljenja! Tko sam je za vas koji ste oko mene? Nikad Isusov učenik ne bi trebao govoriti o Isusu ono što čuje od drugih. On kao učenik mora imati svoje mišljenje, svoje iskustvo s Isusom koje dolazi od njegove blizine s Njim.

Što ti, brate i sestro, kažeš o meni? To pita Isus. On zna da se istinite riječi rađaju uvijek u jednini, u pojedinačnosti osobnog iskustva, u tajnovitosti vlastitog srca. Što mi govori moja pamet, srce, moj grijeh o Isusu?

Petar će izreći ono što mu Otac nebeski objavi: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga Živoga! To jest Isusova istina, ali nije Petrova.

Reći nije dovoljno. Mi smo specijalisti olakih riječi. Život nije ono što se o životu govori nego ono što se od njega živi! (E.M. Ronchi)

Petar jest rekao nešto o Isusu, no Isus nije ono što se o Njemu govori nego ono što se od Njega živi! Ono što živim od Njegove razapete ljubavi, od Njegovog križa u koji je sve upisano slovima ljubavi i boli, jedinima koji ne varaju.

Petar još ne živi tu Isusovu ljubav i zato ne pozna njezinu istinu. Za par trenutaka, kad Isus spomene svoju muku i smrt, usprotivit će se. Isus će mu reći nosi se od mene Sotono, nije ti na pameti što je Božje nego što je ljudsko! Petar je progovorio ne iz Isusove nego iz svoje ljubavi. Želio je Isusu dobro onako kako je osjećao, iz dubine svoga srca. Međutim, nije išao u dobrom pravcu.

Ovdje u Petrovom liku vidimo veličinu i sićušnost. Velik je Petar po svom srcu jer voli Isusa i želi mu dobro, želi Ga štititi, kao i onda kad se bude zbog toga latio mača. Sigurno da Ga je iskreno volio i bio mu odan. No, pred Bogom to nije dovoljno – to je ljudska pamet koju lako nadmudri Sotona. Petar mora ići dalje. Njegovo poznavanje ne može ostati samo na onom što on osjeća. Ljubav ne može počivati samo na mome ja.

Ljubav mora čuti i drugo ti. Petar mora čuti Isusa, mora Ga doživjeti. Tek kad se čuju i dožive jedno ja i jedno ti, onda može nastati ljubav. Tek kad se počnu prožimati u ljubavi, tek tada mogu progovoriti o drugom ti iz svog iskustva. Inače govorim samo ono što čujem od drugih.

Tako će Isus Petra i druge učenike nakon ove zgode poučavati o križu, tom neshvatljivom utjelovljenju svoje ljubavi. Ljubavi koja je u isto vrijeme i prevelika i prestrašna za čovjekovo malo i uplašeno srce.

Premalo će Petar ući u bezdan te ljubavi koja će krvariti na križu. Pobjeći će od nje. Čovjek ljubav traži, ali i bježi od nje. Ona ga i grije, ali i smrzava. Petra je Isusova ljubav grijala do križa, a onda se pred njom zgrozio i sledio. Pobjegao.

Kasnije, poslije Isusovog uskrsnuća, na obali jezera Isus ponovno pita Petra (Iv 21,15-17). Ne sudi ga i ne odrješuje od grijeha, nego pita: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Uvodi ga u bit stvari. Svetost nije samo odsutnost grijeha nego prije svega uranjanje u bezdan Kristove ljubavi! Ovim pitanjem Petra pita o najvećoj, maksimalnoj ljubavi. Petar u odgovoru ne ide tako visoko. Ide skromno: Ti znaš da Te volim. Postao je svjestan svog malog srca.

Drugim pitanjem opet Isus pita da li Ga Petar voli, ali bez usporedbe s drugim učenicima. Petar zna da ne može odgovoriti da neizmjernom ljubavlju ljubi Isusa – tako ljubi samo Bog. Zna da je njegovo srce malo: volim Te, kao što se vole prijatelji.

U trećem pitanju Isus se spušta prema Petru: više ga ne pita ljubiš li me-neizmjerno, nego voliš li me-kao prijatelj? Barem da imaš za mene neki osjećaj ako već nemaš bezgranične ljubavi, ako ti je, Petre, ona nedohvatljiva, ako te plaši i smrzava? Što imaš zaprao u svom srcu, Petre?

Svaki puta Isus snižava prag zahtjevnosti, od Petra svaki puta traži manje. Spušta se na njegovu razinu: važnije od onog što Bog želi jest ono što Petar ima i može dati. Bogu je Petrovo ti važnije od Njegovog ja – sada je moguća ljubav!

Sad Petar upoznaje Boga koji je spreman zaboraviti sebe i svoje zahtjeve i u prvi plan stavlja njega. To je ono što samo Bog može do kraja ostvariti. Pred takvom ljubavi padaju sve barijere. U dodiru s njom odmrzava se Petrovo srce. Iako će uvijek ostati malo, ljudsko srce, ono se sada može otvoriti, nije više stisnuto i smrznuto. Širi se i može brinuti ne samo za sebe nego za cijelu Isusovu veliku obitelj – za Crkvu! Dat će sve – i svoj život i svoju smrt! Na stijeni Petrove vjere, ljubavi i prijateljstva Gospodin gradi svoju zajednicu koju vrata paklena neće nadvladati.

Za prvim pastirom Crkve, Petrom, ići će i drugi veliki pastir – apostol naroda Pavao. Kao i Petar, i on je imao svoj put do Isusa, svoje ulaženje u misterij Božje ljubavi. I svatko od nas ga ima ili će ga, kad se dovoljno otvori, imati. Svakog od nas Gospodin će pitati: voliš li me?

Najbolji znak da smo pošli za Petrom i Pavlom bit će kad na pitanje tko je za tebe Isus? ne budemo odgovarali kako odgovaraju drugi ljudi, nego nam zastane riječ u grlu i shvatimo: ne mogu odgovoriti! Kako ću izreći sve ono što je on meni? Život mog života, ljubav moje ljubavi! Sve moje!

Veliki i umni Pavao će to prekrasno izreći: živim, ali ne više ja nego u meni živi Krist (Gal 2,20)! Sve otpadom – drugorazrednim – smatram u odnosu na ono najizvrsnije – spoznanje Isusa Krista, mojega Gospodina (usp. Fil 3,8)!


Više: sveto-pismo.net