Svetoj Agati na čast! Spremna umrijeti i spremna živjeti
U lipnju 2011. godine činilo se kako je vrijeme odjednom stalo. Ništa se ne miče. Čak su i kazaljke na satu prestale postojati i pretvorile se u razmazane crte na brojčaniku. Božić je izgledao kao daleka, neuhvatljiva i nedoživljiva stvarnost. Nešto što vjerojatno neću dočekati na ovome svijetu.
Odjednom se sve počelo odvijati vrlo brzo. Ništa se, doduše, novoga nije dogodilo. Ljudi koji su uvijek bili uz mene, ostali su to i nadalje. Bio je to dobar osjećaj. Poznata ruka, poznati pogled, poznati osjećaj oslonca. Sada je samo postao očit i opipljiv. I dok su se svi spremali na godišnji odmor, ja sam se spremala za umiranje. Nadala sam se, što manje bolno. Uredila oporuku, sredila imovinske stvari. Bila spremna umrijeti sutra. Smireno i gotovo s osmijehom na licu. U poliklinici Eljuga još su mi rekli kako mogu otići na godišnji odmor desetak dana i onda na operaciju. Mislila sam – posljednji godišnji odmor. I otišla na već uplaćeni godišnji odmor u Nizozemsku.
Čudesan je susret s vlastitom smrtnošću. Ono što se događa drugima, sada se događa meni. Drugima sam izražavala podršku, sudjelovala u razno-raznim akcijama prevencije različitih vrsta karcinoma, sada sam ja postala brojka i jedna od mnoštva oboljelih žena od tumora dojke.
Gledala Sjeverno more i nadala se kako ću otići u beskraj svjetla tiho, upravo onako kako sam i došla na ovaj svijet prije 42 godine. Pomirena sa sobom i ljudima oko sebe. Pa ipak, negdje duboko u sebi, nadala sam se kako ću dobiti novu šansu. Novu mogućnost posložiti svoj život drugačije. Vratila sam se iz Nizozemske, operacija je obavljena u Poliklinici Eljuga savršeno uredno. Snaga i smirenost i smijeh i pomirenost s umiranjem davala mi je neki čudan osjećaj kako će sve biti dobro. I bilo je. I postoperativni oporavak, školski uredan.
Slijedila je kemoterapija u Osijeku. Upoznala sam divne žene koje inače nikada ne bih susrela. Od postavljanja dijagnoze do danas u moj život ušle su neke divne osobe. Stariji gospodin koji me je držao za ruku tijekom magnetske rezonance u Zagrebu. Nikad nisam saznala njegovo ime, a blagoslivljam ga često. Medicinsku sestru Ivu, ženu koja je onkologijom nosila veliki osmijeh zaljubljene zaručnice. I još druge tri žene koje su se smijale unatoč smrtne ozbiljnosti onkološkog odjela kliničke bolnice u Osijeku. Njihov vedar i veseo osmijeh odzvanjao je radošću susreta, dubokim osjećajem zajedništva koje zna u malo riječi i bez puno objašnjavanja sasvim točno puno toga reći. Zbližila sam se s tetom moje kolegice, koju nikad prije toga nisam vidjela. Ona je telefonom za cijelo vrijeme trajanja kemoterapije prenosila svoja iskrena iskustva jer je i sama prošla svu muku dijagnoze. Tek nakon moje 6. kemoterapije uspjele smo popiti zajedno čaj. Zagrlile smo se kao stare prijateljice koje se dugo nisu vidjele premda smo se tada prvi put u životu vidjele licem u lice.
I sve je bilo drugačije. Kad neki novi ljudi uđu u život, neki stari nužno odu. Odnosi s drugim ljudima postali su čišći, kristalno jasniji, prozirniji kao more pored otoka Žirja. Prije su bili tu zbog posla, zbog navike, zbog rodbinskih odnosa. Bilo je doista neobično gledati kako se ljudi uplaše bolesti i dijagnoze. Sve je odjednom sjelo na svoje mjesto, kao u legićima. I tako traje. Rak dojke nije zarazna bolest! – poželjela sam im doviknuti – ali otišli su uplašeni i bez riječi. Pa ipak, ništa se nije promijenilo. Ljudi kojima sam vjerovala i nadalje su tu. Moj svijet je samo postao meni jasniji.
Kad sam ostala bez kose, točnije bez i jedne dlake na tijelu, nekima sam unijela puno pitanja u njihove živote. Žao mi je. Gledala sam njihovo čuđenje, jer sam s osmijehom nosila taj znak na svome tijelu. Osjetila sam kako me dok sam imala svu kosu, oni uopće nisu poznavali. Ja sam i prije, bez obzira koliko se to drugima sviđalo ili ne sviđalo, oduvijek bila takva: spremna umrijeti i spremna živjeti. Sad kad ponovo redovito odlazim frizerki i kozmetičarki vidim da je vrijeme bez kose u biti bilo „čupavo“ vrijeme, osobito za one koji su me okruživali i nisu znali što bi sa mnom.
Nikad nisam skrivala svoju dijagnozu. Fotografija bez kose bila je jedno vrijeme i moja profilna sličica na Facebooku. Zbog sličnog iskustva uspostavila sam kontakt i prijateljstvo s mnogim ženama s istom dijagnozom. Pomagala sam i pomažem im hodati njihovim putem života. Mnoge se od njih hrvaju s bolešću kao lavice. A ja sam zahvalna Bogu za svaki dan koji mi je darovan. Za dane kada se osjećam loše i za dane kada kao pratnja i podrška odlazim ponovno na onkologiju.
Tek su tri i pol godine od onog lipnja. Vrijeme prolazi. Odlazim na ukope tijela mojih supatnica. Njihove brojeve telefona ne brišem iz memorije mobitela. Obilježavam neke nove obljetnice. Neki su mi drugi dani u godini označili život i postali važni. Tješim djecu prijateljica koje su otišle na put kojim je svima nama poći. Svakome u njegovo vrijeme. U sjećanju držim njihov smijeh što je odzvanjao hodnicima onkologije…
A ja – živim. Samim svojim postojanjem sam svaki dan sebi i drugima zanimljivija. Danas se osjećam smireno i staloženo. Razmišljanja o putu života kojim sam prošla vode moju svakodnevicu. Sve što sam proživjela bilo je dar. Božji dar. Osjećam kako je taj dar dobar. Prigrliti ga također je bilo dobro i mudro. Težak dar. Ali, donio mi je čistoću misli i duboku radost srca. Sve što je iz Božje ruke dobro je. Ponekad je teško… Ali! – Dobro je!
