Biti Hrvat u Den Haagu…
Doći u Nizozemsku, a ne posjetiti Den Haag je otprilike kao da niti nisam bila ovdje. Nema tog Hrvata koji nema nekakvo svoje mišljenje o ovom gradu. Imala sam ga i ja. Onda sam došla provjeriti svoja mišljenja i osjećaje.
Došla sam s teškim osjećajima prije nekoliko godina u ovaj grad. Očekivala sam nekakav mali gradić u kojem se nalazi zatvor po imenu Sheveningen i puno zidova opasanih bodljikavom žicom. Spremna na sve krenula sam prema Haagu. Den Haag nije malo mjesto. To je veliki grad kojem gravitira oko 700 000 ljudi. Dakle, otprilike veličine Zagreba. Grad u koji se ulazi autocestom iz pravca Delfta, koja prolazi ispod nekoliko velikih nebodera. Grad u kojem je vrlo teško pronaći parkiralište i grad u kojem gotovo svaki dan kiši.
Na ulazu u grad, u predgrađu nalaze se velike i raskošne kuće, duboko povučene u šumu, samo pažljivom promatraču neće promaknuti rasvjeta i naznaka života ljudi. Čvrste i visoke ograde, nadzorne kamere i ovlaš posađeno grmlje i drveće daju naslutiti kako ovdje ne stanuju baš obični građani.
Grad je podijeljen na siromašni i bogati dio. Autoceste vode ravno u središte grada. Iako ovdje dolazim u ljetno vrijeme, teško je pronaći i spojiti nekoliko dana da ne kiši. Tako sam i ja došla nadajući se šetnji gradom, ali kiša me otjerala u prvi natkriveni trgovački centar. Zastala sam osupnuta. Sigurna sam kako ovih dana nema niti jednog državnog nizozemskog blagdana, sigurna sam kako se ništa osobito ne događa. A ipak državnih nizozemskih zastava je bilo doslovno na svakom koraku. U tom natkrivenom dijelu prodaju se vrlo skupo suveniri koji nose ime grada, vrlo skupa plava keramika iz Delfta, moguće je kupiti i orginalni sir iz Goude. Nije to čudno. Najbolje je uvijek potrebno posjetiteljima ponuditi. To sasvim razumijem. Skupe suvenire valja samo pogledati i produžiti dalje.
Pogled mi je ostao i zastao na zastavama. Nizozemskim zastavama. Tijekom posjeta raznim zemljama naučila sam poštovati njihovu kulturu, običaje, ljubav prema svojoj domovini. S radošću gledam kada netko voli svoju domovinu. Mislim kako je to prirodno stanje ljudskog duha. Voljeti svoj dom, domovinu. Ali ovdje, u Den Haagu, gledam zastave države Nizozemske koje tako podsjećaju na zastavu moje Hrvatske. Gledam kako ljudi kupuju, šetaju, piju kavu, druže se, a iznad njih je mnoštvo nizozemskih zastava. Nikome ne smeta. Smatraju to prirodnim. Da, i ja to smatram prirodnim.
Pa ipak, ne osjećam se dobro. Ovdje u Den Haagu nalazili su se ljudi koji su zbog zastave svoje domovine i zbog ljubavi prema svojoj Domovini bili tisućama kilometara daleko od svoga doma, svoje obitelji i svoga naroda. Tko smije voljeti svoju zemlju? Svi ili samo neki? Je li ljubav prema domovini pravo svakog čovjeka ili to pravo prisvajamo samo za neke?
Ovaj grad doslovno živi od pravde i prava. Međunarodni sud pravde, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Međunarodni sud za ratne zločine, Organizacija za zabranu kemijskog oružja, Model Ujedinjenih naroda za obrazovanje kroz simulaciju i Haaška akademija za međunarodno pravo. Koliko birokracije, koliko pravde i prava na jednom mjestu. Ovaj grad nema industrije, nema proizvodnje. Samo prodaje pravo i pravdu. Toliko skupocjenih automobila, toliko mladih muškaraca koji su jedan drugome slični, toliko mladih žena koje nemaju osmijeha i koje s velikim poslovnim torbama žure, toliko glamura i kiča dugo ne vidjeh. Umjetnih odnosa, umjetnih trepavica, umjetnih osmijeha i… umjetne pravde. Nisam sklona vjerovati ljudima koji nemaju iskren osmijeh, radost u očima.
Ne osjećam se dobro u ovom gradu. Iako sam mu nekoliko puta davala šansu da mu poraste vrijednost u mojim očima, nije uspjelo.
Možda, kada svi odu odavde, kada nitko više ne bude u sivoj kući na obali Sheveningena, možda ću moći opet doći u ovaj grad i možda će mi biti draži. Prelijepa plaža Sheveningen obnovljena je tijekom prošle godine, uređena je šetnica i poduplane cijene parkiranja automobila. Dijelovi parkirališta zjape prazni. Nema nikoga. Tek zaustavljen automobil također stranih registracija i roditelji koji se pored automobila igraju sa svoje dvije djevojčice i fotografiraju plažu i more. Ukradeni snimak i trenutak. Uskoro moraju otići dalje. Nisu platili parkiralište. Ovaj grad ne voli posjetitelje. Ne voli one koji nepozvani dolaze. Ovo je grad samo odabranih. Onih koji su sami sebi dovoljni. Sami sebi svrha. Ovo svakako nije moj grad. Grad u kojem se pravo i pravda, poput neželjenog djeteta, samo ponekad dogode.
Zbog tog grada i ovog osjećaja uzimam si pravo s ponosom izložiti zastavu svoje Domovine, izložiti je za svaki nacionalni blagdan, za svaki važan datum njezine povijesti. Uzimam si pravo ljubiti svoju Domovinu i javno. Kao što čine i drugi narodi. Ništa više, ali i ništa manje!
