Ignacije Lojolski – hodočasnik Božje volje

Gaetano Garcia iz Palerma od 1735. do 1738. freskama je oslikao apsidu glavnoga oltara crkve sv. Ignacija u Dubrovniku. Na središnjem prizoru sv. Ignacije pod Kristovim monogramom (IHS), okružen personifikacijama četiriju kontinenata, gazi nagi muški lik koji simbolizira bezboštvo i krivovjerje. S lijeve je strane prizor susreta sv. Ignacija sa sv. Franjom Ksaverskim, a s desne sa sv. Franjom Borgiom.

Uvod

Sveti Ignacije (1491.–1556.), na dugo nagovaranje svoje subraće, osobito najbližega suradnika o. Jeronima Nadala,[1] da im ispripovjedi životni put kojim ga je Bog vodio, pristaje tek potkraj života (1553.–1555.), kad je spoznao da je sve ono čime ga je Bog obdario zapravo dar Družbi. Jeronim Nadal (1507.–1580.) potječe s otoka Palma de Mallorca. Susreće Ignacija po prvi put letimično za vrijeme studija u Alcali (1526.), a onda izbližega u Parizu (1532.–1536.) gdje ga Ignacije i njegovi prvi drugovi nastoje pridobiti za Družbu što on odbija. Godine 1545. stupa u Družbu Isusovu i postaje jednim od najbližih Ignacijevih suradnika, generalnim vikarom u dva navrata, vizitatorom i tumačem ignacijevskoga duha u mladoj Družbi po cijeloj Europi. U svom Predgovoru Ignacijevoj Autobiografiji spominje da je Ignacije od Gospodina molio tri milosti prije nego će ga uzeti k sebi:
1. da Apostolska Stolica službeno potvrdi Družbu kao Red,
2. da odobri Duhovne vježbe,
3. da uspije dovršiti pisanje Ustanova Družbe.

Sve se to ostvarilo. Papa Pavao III. odobrio je 3. rujna 1539. godine usmeno, a 27. rujna 1940. pismeno Družbu kao red. Isti Papa godine 1548. odobrio je Duhovne vježbe, a dvije godine kasnije (1550.) Ignacije dovršava pisanje Ustanova Družbe. Nadal se poboja da bi ga Gospodin, ispunivši mu želju, mogao uzeti k sebi, pa ga je u više navrata molio, kako u svoje, tako i u ime drugih otaca, da im ispripovjedi kako ga je Bog vodio otkad se obratio, uvjeravajući ga da bi to Družbi moglo poslužiti kao oporuka i očinska pouka. Htjeli su o njemu sve znati jer su bili uvjereni da se i njih ticalo sve što se s njim događalo i stoga ga je Nadal i preko o. Luisa Gonçalvesa de Câmara (oko 1519.–1575.) nastojao uvjeriti, da ne bi Družbi ničim više dobra mogao učiniti, nego da to učini; i da bi to značilo stvarno utemeljiti Družbu.

Ignacije se tome opirao sve dok mu se nije u kolovozu 1553. godine o. Luis Gonçalves de Câmara u povjerljivu razgovoru potužio da ima problema s taštinom i slavoljubljem. Njegovo plemićko podrijetlo, prirodni darovi, završeni pariški studiji, ugled na portugalskom kraljevskom dvoru, sve se to u njemu urotilo protiv poniznosti. De Câmara nije ni slutio da je svojom ispoviješću dodirnuo staru, ali već zacijeljenu, ranu Ignacijeve duše. Ignacije se prepoznao u njegovoj ispovijesti i počeo mu govoriti o svom iskustvu i svojoj borbi protiv taštine i slavoljublja. Nakon toga razgovora Ignacije se povukao u svoju sobu osjetivši veliku pobožnost i poticaj da učini ono što su Nadal i drugi oci tražili. Za vrijeme ručka povjerio je Polancu (oko 1517.–1576.), svomu tajniku, i De Câmari da mu je Bog dao veliku jasnoću i da mu je dužnost to učiniti. Odlučio je iznijeti sve što je u svojoj duši do tada proživio i da će De Câmara bit taj kome će te stvari otkriti. To su okolnosti iz kojih je ponikla Ignacijeva autobiografija, njegove ispovijesti, biser njegove duhovne ostavštine.

Shvativši da je volja Božja da to objavi i da će Družbi biti od velike koristi, pripovijeda u nekoliko navrata o. Luisu Gonçalvesu de Câmara o sebi u trećem licu, nazivajući se hodočasnikom, i o svom duhovnom životu od 1521. do 1539. godine, od obraćenja pa do osnivanja Družbe Isusove. Ignacije, hodočasnik po hodočašću u Svetu zemlju i hodočasnik po neprestanom traženju Božje volje. Poput sv. Pavla i sv. Franje Asiškoga Ignacije dijeli svoj život u dva dijela: prije obraćenja i nakon obraćenja, prije susreta i nakon susreta s Kristom; prema nekima na španjolski (1491.–1527.) i pariško-rimski dio (1528.–1556.)[2], na život grijeha i život milosti, život Iñiga viteza (1491.–1521.) i život Ignacija svetca, mistika (1521.–1556.).[3] U prvom dijelu ovoga članka prikazat ćemo Ignacijev život prije obraćenja, u drugom obraćenje, a u trećem traganje za voljom Božjom.

Život Iñiga viteza (1491.–1521.)

Prvih dvadeset šest godina svoga života (1491.–1521.) Ignacije u svojim Ispovijestima, u svojoj Autobiografiji sažima u jednu rečenicu:

Do svoje dvadeset i šeste godine[4] bio je čovjek odan taštinama ovoga svijeta, a nadasve je uživao u vježbanju oružjem vođen velikom i ispraznom željom da slavu stekne.[5]

Je li time Ignacije u duhu sv. Pavla htio reći da taj dio njegova života nije vrijedan spomena, da su to promašene i izgubljene godine i da o njima ne želi govoriti? Iz predgovora o. Luisa Gonçalvesa de Câmara, kome Ignacije na španjolskom pripovijeda svoju povijest, saznajemo da mu je u detalje govorio o cijelom svome životu:

Otac me pozva i poče mi kazivati sav svoj život, i momačke ispade (y las travesuras de mancebo) jasno i otvoreno, sa svim svojim okolnostima.[6]

De Câmara priznaje da se trudio da ne metne nijednu riječ osim one što je čuo od samoga Ignacija i da je u Rimu, u rujnu 1553. započeo pisati na španjolskom, a u Genovi, u prosincu 1555. završio na talijanskom jeziku.[7] Original se, nažalost, zagubio, sačuvani su brojni prijepisi, od kojih je najstariji i najvažniji onaj kojim se Nadal služio i sa sobom nosio tumačeći isusovcima po Europi duh Družbe.[8] Neshvatljivo je, kako se original mogao zagubiti. Neshvatljivo je i to što nijedan prijepis, pa ni Nadalov (N) Acta patris Ignatii, kako ga je on nazvao, ne donosi gotovo ništa iz Ignacijeva života prije obraćenja, iako je on, kako svjedoči de Câmara, sav svoj život ispripovjedio u detalje, pa i one mladenačke ludorije (las travesuras de mancebo). Postavlja se pitanje gdje je taj dio izvještaja? Je li izgubljen, uništen ili ga je de Câmara iz poštovanja prema Ignaciju izostavio? Neriješeno pitanje, ističe Burkhart Schneider.[9] Izdavači Monumenta historica Societatis Iesu F. Zapico, C. de Dalmases i P. Leturia smatraju da taj dio Ignacijeva života ili de Câmara nije zapisao, ili ga je zapisana za se zadržao.[10] Neki misle da bi prikaz raskalašena života mladoga Ignacija mogao biti uzrokom nestanka originala i to dovode u svezu s Franjom Borgijom (1510.–1572.), trećim Generalom Družbe Isusove. Postoji pismo Petra de Ribadeneire (1527.–1611.) od 29. lipnja 1567. godine upućeno ocu Jeronimu Nadalu u kojem ga izvješćuje da je o. General, Franjo Borgija, provincijalima naredio da povuku sve što je de Câmara ili netko drugi o Ignacijevu životu napisao i da ne dopuste da se to čita ili širi jer, budući da je stvar nesavršena, nije prikladno da razara ili umanjuje vjeru u ono što će se potpunije napisati.[11] Borgija je zadužio o. Ribadeneru, neposrednoga svjedoka zadnjih šesnaest godina Ignacijeva života u Rimu, da napiše njegov životopis, što je on prihvatio i pet godina nakon Ignacijeve smrti dovršio (1572.). Ribadeneirov Vita Ignatii Loyolae potisnut će Autobiografiju u zaborav sve dok kardinal Ehrle SJ krajem devetnaestoga stoljeća u vatikanskoj biblioteci nije pronašao Nadalov primjerak (N), i dok ga izdavači Monumenta historica Societatis Iesu nisu godine 1904. objavili. Godine 1943. pojavit će se novo kritičko španjolsko-latinsko izdanje na kojem se temelje brojni prijevodi, pa i hrvatski od o. Josipa Kukuljana iz godine 1991.

Nešto o Ignacijevu životu prije obraćenja saznajemo iz pera njegovih najbližih suradnika. Jedan od njih je o. Jakov Laynez (1512.–1565.), židovskoga porijekla, kasniji njegov nasljednik, poznat po svojoj staloženosti, koji, kako povjesničari tvrde, niti mane skriva niti krjeposti uveličava.[12] Na zamolbu o. Juana de Polanca, tajnika sv. Ignacija i Družbe, koji o početcima Družbe i njezinu utemeljitelju želi saznati sve što je bilo moguće, piše godine 1547. opširno pismo u kojem na temelju onoga što je čuo i vidio sažima gotovo sav Ignacijev život od obraćenja do uspostave Družbe. Na početku te prve Ignacijeve biografije Laynez ističe njegovo plemićko podrijetlo. Baskijska obitelj Loyola jedna je od glavnih plemićkih obitelji pokrajine Guipuzcoa, već od dvanaestoga stoljeća usko vezana uz kastiljski kraljevski dvor. Ignacije je trinaesto, posljednje dijete svojih roditelja, majke Marine Sánchez de Licona i oca Beltrána Ibañeza de Oñaza. Ignacije je relativno rano ostao bez roditelja. Ne zna se točno ni datum ni godina smrti njegove majke. Prema nekima umrla je kratko nakon njegova rođenja, a otac kad mu je bilo šesnaest godina (1507.).[13] Ulogu majke u djetinjstvu nadomjestile su dvije žene: Maria Garin, seljanka, žena jednoga kovača iz susjednoga mjesta Egubar, dadilja, koja ga je svojim mlijekom othranila i Magdalena de Araoz, supruga njegova starijega brata Martina Garcie, koja ga je od njegove sedme godine, kad je u obitelj Loyolu ušla, kao vlastito dijete prihvatila i odgajala. Kao dvorska dama kraljice Izabele bila je u tolikoj cijeni da joj je kraljica na dan njezina vjenčanja 11. rujna 1498. godine uz skupocjeni nakit darovala i sliku Marijina navještenja, koju je ona kao dragocjeni miraz sa sobom donijela i u dvorcu sagradila kapelicu pred kojom se Ignacije kao dijete sigurno molio. To je prvi Ignacijev dodir s otajstvom Marijina navještenja, koje će obilježiti kasniji njegov život. Zahvaljujući vjeri i pobožnosti te svoje nevjeste Ignacije će se susresti i s osobom Isusa Krista čitajući na bolesničkoj postelji u dvorcu Loyola njegov život koji mu je u ruke upravo ona dala. Ignacije je s njom ostao trajno povezan i ona je prva žena iz obitelji Loyola s kojom se dopisivao. Ona je postala dio njegove memorije. O tome sâm svjedoči pripovijedajući jednomu belgijskomu novaku da bi ga slika Majke Božje pred kojom je običavao moliti Marijin časoslov svojom ljepotom podsjećala na nevjestu Magdalenu i to bi ga kod molitve smetalo tako da bi začas lice slike papirnatom trakom prekrio.[14] Možda se Ignacije svoje pobožne nevjeste Magdalene sjetio i one noći kad je uoči blagdana Navještenja na brdu Montserrat 1522. pred likom Majke Božje bdio moleći da ga na hodočasničkom putu u Svetu zemlju primi pod svoju zaštitu. Nevjesta Magdalena je dostojno odigrala ulogu majke, ostavila je neizbrisive tragove u Ignacijevu životu, koje ni kasnije burne godine njegove viteške mladosti ne će moći sasvim izbrisati. Nije ga samo kao dijete odgajala i kasnije kao ranjenika njegovala, nego je posredno utjecala i na njegovu unutarnju promjenu.[15]

U službi kraljevske krune

Ignacijev otac planirao je najmlađega sina usmjeriti u klerički stalež želeći mu osigurati crkvene nadarbine radi čega je Ignacije već u ranoj mladosti primio tonzuru. Okolnosti će, međutim, Ignacija usmjeriti drugim putem. Što stariji biva, to više u sebi otkriva sklonost koja je resila kako njegova oca tako i njegovu stariju braću. Otac i trojica starije braće odlikovali su se u službi kraljevske krune, otac, kojega izvori nazivaju plemenitim vitezom i velikim vojnikom[16] u borbi protiv Maura pod Granadom, najstariji brat Juan Peréz de Loyola pogiba 1496. u napuljskom ratu, Herrnando pri osvajanju Meksika, a treći u borbi protiv Turaka u Ugarskoj, možda blizu Beograda.[17] I u njemu je – piše Nadal – doskora usplamtjela neka vrsta ‘plemićke vatre’, i on nije mislio ni na što drugo, nego kako će se iskazati u vojničkoj slavi.[18]

Paž na kneževskom dvoru

Nošen tom željom odlazi po svoj prilici 1506. u petnaestoj godini života kao paž na kneževski dvor velikoga očeva prijatelja, glavnoga blagajnika (ministra financija) kastiljskoga kraljevstva Don Juana Velasqueza de Cuellara u Arévalo.[19] Velasquezova žena, Dona Maria Velasco de Guevara bila je u rodu s Ignacijevom majkom, a kao dvorska dama usko povezana s kraljicom Izabelom i nakon njezine smrti 1504. s drugom ženom kralja Ferdinanda II. Germaine de Foix. Zahvaljujući toj plemićkoj obitelji s dvanaestero djece i njihovim vezama s kraljevskim dvorom Ignacije je ušao u svijet svojih želja i snova, svijet koji mu je kroz desetak godina boravka omogućio da razvije svoje naravne darove, darove oštroumnosti, mudrosti, hrabrosti, odlučnosti, da usavrši svoj lijepi rukopis, razvije ukus i smisao za glazbu, ljubav za knjigu, da stekne odlike lijepoga ponašanja, umijeće i sigurnost u ophođenju s velikima ovoga svijeta, da se istakne u vojnim vještinama, viteškim igrama, natjecanjima, mačevanju, jahanju, kockanju, udvaranju dvorskim damama i drugim ludorijama (travesuras), kako ističe Laynez.[20]

Ignacije je bio gotovo zaljubljen u sama sebe, silno pazio na svoju vanjštinu, na njemu je sve moralo biti dotjerano, dičio se svojom svijetlom dugom kosom, brižno pazio na svoje ruke, nokte, sve samo da se svidi i na raskošnim gozbama kraljice Germaine de Foix damama dodvori. U vrijem boravka u Arévalu Ignacije je doduše pokazivao privrženost vjeri, spjevao je čak i pjesmu u čast sv. Petru (koja, nažalost, nije sačuvana), ali nije živio po propisima vjere, niti se je čuvao grijeha, ističe o. Polanco dodajući da je osobito bio neobuzdan u hazardnim igrama i ljubavnim pustolovinama, a isto tako i u žestokim dvobojima.[21] Svoju neobuzdanost mladi je vitez Iñigo pokazao godine 1515. u karnevalskoj noći u Loyoli. Povijesni dokumenti govore da su on i njegov brat Perdo Lopez de Onaz, svećenik koji je imao dvoje nezakonite djece, te noći počinili velike zločine, noćne izgrede, kaznena djela posebnih oznaka i teška (…), s umišljajem i podmuklo.[22] U dokumentima se ne spominje u čemu su se sastojala ta nedjela. Protiv Ignacija je pokrenut proces. Da se spasi, pobjegao je pod biskupsku zaštitu u Pamplonu i zahvaljujući kleričkoj tonzuri izbjegao zatvor i vratio se u svoj Arévalo. Za sve vrijeme svoga boravka u Arévalu do svoje dvadeset i šeste godine Ignacije je, izgleda, imao najviše problema s požudom tijela. Laynez, kojemu je to povjerio, piše da je od požude tijela sve do obraćenja bivao napadan i nadvladavanusque ad illud tempus a carnis libidine oppugnatus et etiam expugnatus fuisset.[23] Neki autori pretpostavljaju da je Ignacije u Arévalu imao dijete, kćer Mariju de Loyola, koja navodno spada među one određene osobe, o kojima Ignacije u Autobiografiji govori, i prema kojima se je osjećao obavezan te je uredio da im se jedan dio zlatnih dukata, vraćenih kao dug od vojvode od Najere, podijeli (A 13).[24] Iz toga razdoblja pamti se izreka njegove tetke s majčine strane Marije de Guevara, koja je, promatrajući njegove mladenačke ispade, rekla: Inigo, ne ćeš se urazumiti niti steći iskustvo dok ti ne razbiju koljeno.[25] Možda tetka ni slutila nije da je izrekla svojevrsno proročanstvo koje se je uskoro ostvarilo.

Časnik navarskoga potkralja

Smrću kralja Ferdinanda I. godine 1516. na španjolsko prijestolje stupa kralj Karlo V. Kraljevski blagajnik i Ignacijev odgojitelj Velázquez de Cuellar gubi svoj položaj i posjed u Arévalu, ogorčen umire 1517. godine. Ignacije je potresen. Napušta Arévalo s dvostrukim osjećajem, s osjećajem zahvalnosti za bogatu izobrazbu i iskustvo života i s osjećajem kajanja, jer Arévalo je i mjesto njegovih padova. Tada mu je bilo dvadeset i šest godina i osvrće se na njih svodeći ih u jednu rečenicu:

Do svoje dvadeset i šeste godine bio je čovjek odan taštinama ovoga svijeta, a nadasve je uživao u vježbanju oružjem vođen velikom i ispraznom željom da slavu stekne.[26]

Kad god bi se Ignacije osvrtao na svoj prošli život i odvagnuo težinu svojih prijestupa (crimina), uvijek bi dugo lio gorke suze, primjećuje Laynez, dodajući da bi ga hvatali i škrupuli, tjeskobe, žalost i mučile duhovne napasti.[27] Nakon smrti kraljevskoga blagajnika Velázquez de Cuellara godine 1517. Ignacije u dobi od dvadest i šest godina života odlazi u Pamplonu, glavni grad kraljevine Navare, i postaje dvorjanin, časnik, navarskoga potkralja, vojvode od Najere Don Antonija Manrique.

Braneći s nekoliko stotina vojnika tvrđavu Pamplonu, koju je opsjedala višestruko brojnija francuska vojska, iskazao se kao neustrašivi časnik. Svjesni njihove nadmoći, svi su u tvrđavi bili mišljenja da se treba predati pod uvjetom da im se poštede životi (A 1). Jedino je on bio protiv predaje, što više, on je zapovjedniku naveo toliko razloga da ga je uspio nagovoriti da se tvrđava brani, a svojom hrabrošću i smionošću oduševio svoje suborce, pa su se međusobno poticali da se ipak brane. Prije samoga napada, Ignacije se je, kako sam svjedoči, ispovjedio jednomu od suboraca. Za vrijeme šestosatnoga bombardiranja topovsko mu je tane na Duhovski ponedjeljak 20. svibnja 1521. smrskalo desno koljeno i lijevo teško ozlijedilo. Tvrđava je pala, vojska se je predala, a s ranjenim Ignacijem Francuzi su zbog njegove hrabrosti postupali s poštovanjem i ljubaznošću, zadržali ga u Pamploni desetak dana te, nakon što su mu liječnici složili kosti, prebacili ga u njegov rodni dvorac Loyolu, u kojem će se roditi novi Ignacije (A 2).

U Loyoli su liječnici ustanovili da kosti u koljenu nisu dobro složene te da ne će moći srasti. Nije preostalo ništa drugo nego novi zahvat, koji Ignacije opisuje:

Još se jedanput moralo proći cijelo mrcvarenje: za vrijeme toga, kao ni u svim ostalima koje je prije i poslije prošao, nije izustio ni riječi niti je pokazao ikakva znaka boli osim čvrstoga stiskanja šaka (A 2).

Nakon toga zahvata zdravstveno mu se je stanje pogoršalo, nije mogao jesti, prijetila je smrt. Na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja savjetovali su mu da se ispovjedi. Uoči blagdana sv. Petra i Pavla primio je sakramente umirućih. Ignacije je, kako sam kaže,

uvijek gajio posebnu pobožnost prema sv. Petru. Tako se našemu Gospodinu svidjelo da poboljšanje nastupi upravo te noći. Ozdravljenje je bilo tako brzo da su nakon nekoliko dana liječnici zaključili kako je izvan životne opasnosti (A 3).

Nije još sve gotovo. Ignacije je morao i po treći put pod kirurški nož, o čemu sam pripovijeda:

Kad su kosti srasle, pokazalo se da je jedna kost ispod koljena bila namještena preko druge, što mu je nogu učinilo kraćom. Kost je tako mnogo stršila da je noga izgledala ružno (A 4).

Ignacije se nije mogao s tim pomiriti, jer je bio odlučio nastaviti svjetovnu karijeru i jer je smatrao da će mu to kvariti izgled (A 4). Kod kirurga se raspitivao bi li se to moglo odrezati te je saznao da bi, ali samo uz velike boli, veće od svih dosadašnjih. Na zaprepaštenje svojega starijega brata, on se odlučio podnijeti sve muke i podnio ih je, kako sam kaže, sa svojom uobičajenom strpljivošću (A 4). Noga je uslijed toga ostala malo kraća, zbog čega je Ignacije cijeli život šepao.

Život Ignacija mistika

Prikovan uz postelju više od pola godine, od kraja lipnja 1521. do kraja veljače 1522. godine, da skrati vrijeme, zatražio je da mu se dadne koja knjiga viteškoga sadržaja. To mu je bila najomiljenija literatura, a inače je uživao u čitanju knjiga. Međutim, u dvorcu pobožne nevjeste Magdalene de Araoz nije bilo takve literature, pa mu je dala Kristov život njemačkoga kartuzijanca Ludolfa Saskoga (oko 1300.–1377.), u španjolskom prijevodu franjevca Fraya Ambrozija Montesina, i Flos sanctorumŽivot svetaca dominikanskoga biskupa Jakova de Voragine u prijevodu cistercita Goberta Marije Vagad.

Čitajući tu literaturu Ignacije se doživljava kao ratište na kojem se sukobljavaju dva svijeta i svaki ga od njih želi za se osvojiti: novi svijet iz sadržaja čitanih knjiga i stari svijet iz njegove prošlosti. Primijetio je da bi ga razmišljanje o svjetovnim stvarima, o životu koji je dotada vodio ostavljalo praznim i nezadovoljnim, a razmišljanje o promjeni života, o nasljedovanju svetaca zadovoljnim i radosnim (Autobiografija, 8). Nije ni slutio da neposredno stoji pred najznačajnijom karizmom svoga života, dragocjenim darom milosti bez kojega ne bi mogao ostvariti svoje buduće poslanje. Počeo je razlikovati duhove. Ustanovio je da su misli koje ga ostavljaju nemirnim, nezadovoljnim, žalosnim od zloduha, a one koje ga čine mirnim, zadovoljnim, radosnim od Boga. Razlikovanje duhova polučilo je već na bolesničkoj postelji zaokret u njegovu životu. Spoznao je ispraznost svoga dosadašnjega života i odlučio za nj činiti pokoru. Što je više čitao i o pročitanom razmišljao to je više osjećao poziv da poput Franje i Dominika čini velike stvari. Činiti velike stvari temeljna je oznaka duhovnih vježbi sv. Ignacija, prvi oblik magisa,[28] koji će kasnije obilježavati sav njegov život i svu njegovu duhovnost. Te dvije knjige ostavit će neizbrisive tragove u njegovu duhovnom životu i uvelike utjecati na strukturu i sadržaj njegovih duhovnih vježbi. Kristov život pobožna je knjiga u kojoj Ludolf Saski donosi niz razmišljanja iz Svetoga pisma, crkvenih otaca i teologa srednjega vijeka. Svako razmišljanje završava kolokvijem u kojem čitatelj razgovara s Bogom i moli da vrši ono što je čitao. Autoru je očito bilo stalo da se čitatelj ne zadovolji samo čitanjem, nego da nakon čitanja razmišlja, promatra, moli i na se primjenjuje. Ignacije je, kako sam primjećuje u svojoj Autobiografiji, s oduševljenjem čitao Kristov život, o pročitanom u molitvi razmišljao i zgode koje su ga se posebno dojmile ispisao finim pismom na 300 stranica, koje su se, nažalost, izgubile (A 11). To je zapravo početak stvaranja knjižice Duhovne vježbe.

Dvije bitne crte iz Kristova života kristocentričnost i molitva provlačit će se kao zlatna nit od prvoga do posljednjega razmatranja duhovnih vježbi sv. Ignacija. Ludolf Saski podjelom Kristova života u četiri dijela: skroviti Isusov život, javni život, muka i proslava, utjecao je djelomično i na strukturu duhovnih vježbi koje sveti Ignacije dijeli u četiri tjedna: prvi posvećen grijehu i milosrđu Božjem, drugi otajstvima iz Isusova skrovitoga i javnoga života, treći razmatranjima muke, a četvrti Kristovu uskrsnuću. Od Ludolfa Saskoga Ignacije je naučio da svako razmatranje završi kolokvijem u kojem sabire ono što je razmišljao i moli da to u životu ostvaruje. Poput Ludolfa Saskoga Ignacije traži da evanđeoske zgode o kojima razmišljamo sebi predočimo tako kao da smo sami nazočni, da gledamo, slušamo, motrimo, kušamo i na se primjenjujemo. Duhovne vježbe idu za tim da čovjeka uvedu u osobno duhovno iskustvo, da ga iznutra dodirnu, promjene i ukoliko to ne postignu, nisu ignacijevske duhovne vježbe.

Čitajući Flos sanctorum Ignacija će iz prologa Goberta Marije Vagad usvojiti terminologiju i u duhovne vježbe ugraditi brojne teme kao npr. velikodušnost (DV 5), viteški duh (DV 74, 94), pobjedu nad samim sobom (DV 16, 21, 87, 97), pobjedu nad neprijateljem ljudske naravi (DV 13, 325, 351), izbor (DV 1, 21, 169), ljubav prema križu, meditacija o Kralju i dvjema zastavama, razlikovanje duhova itd. Pod dojmom svega onoga što je doživio oporavljajući se u rodnom dvorcu Loyola, odlučio je da će, čim ozdravi, poći u Jeruzalem da tamo posjećuje sveta mjesta i pomaže dušama.

U službi Vječnoga Kralja

Nakon što je prizdravio krajem veljače 1522. Ignacije napušta Loyolu i kreće na put prema Barceloni za Svetu zemlju. Na dugom putu od 600 km svraća se u Marijino proštenište Aranzazu, gdje pred Gospinom slikom provodi cijelu noć u molitvi da prikupi snagu za svoj put (A 13). Tu polaže i zavjet čistoće, kako će kasnije povjeriti jednomu od prijatelja: Kad je napustio svoj zavičaj da ide na Montserrat, bojao se da bi prije nego drugim manama ponovo mogao podleći grijehu tijela koji ga je ranije stajao mnogo borbe i poraza. I stoga je položio zavjet čistoće Našoj Gospi i molio ju da bi ga uzela pod svoju zaštitu i obranu. Imao je osjećaj da ga je Bog u čistoći tako učvrstio da od toga časa više nije imao ni borbe ni napasti. Sam u svojoj autobiografiji pripovijeda da su mu se, dok je na bolesničkoj postelji čitao Isusov život i život svetaca, budile svete želje, a one prijašnje odlazile u zaborav. Sav prijašnji život postao mu je, uslijed viđenja Gospe sa svetim djetetom Isusom, odvratan, naročito stvari putenosti. Činilo mu se da su mu iz duše iščezli njezini odrazi, koji su prije u njoj bili vrlo zamjetljivi i od toga časa nikad se više nije zadržao ni s najmanjim pristankom na putenim stvarima.[29]

Montserrat – Gospin vitez

Stigavši po svoj prilici najkasnije 21. ožujka 1522. godine na sveto brdo Montserrat odluči odložiti svu svoju prošlost do nogu Crne Madone i zamoliti je da ga zaodjene odorom svoga Sina. Pismeno obavlja životnu ispovijed koja traje tri dana. Uoči Navještenja Blažene Djevice Marije provodi cijelu noć u molitvi stojeći ili klečeći pred njezinim likom iz XII. stoljeća. Uredio je s ispovjednikom da samostan preuzme njegovu mazgu, a da se njegov mač i bodež objese u crkvi na oltar Naše Gospe (A 17). Svoje viteško odijelo već je poklonio nekomu prosjaku.

Manreza – U Božjoj školi (1522.–1523.)

Pun dojmova u zoru napušta Montserrat i odlazi u obližnji gradić Manrezu da ih u nekoliko dana sredi i u svoju bilježnicu zapiše. Prije nego reknemo koju riječ o značenju Manreze za Ignacija i njegove duhovne vježbe, upozorio bih još na tri knjige koje su tih dana došle Ignaciju u ruke i ostavile traga u duhovnim vježbama. Iz knjige L’Ejercitatorio de la vida espiritualVježbalište duhovnoga života, koju je napisao obnovitelj samostana na Montserratu benediktinac Garcia Jimenez de Cisneros, Ignacije preuzima termin duhovne vježbe, metodičku molitvu, načelo adaptacije, smisao diskrecije, dnevni ispit savjesti, drugi način molitve (razmatranje o svakoj riječi Očenaša) i štovanje muke Kristove. U Manrezi je po prvi put vidio knjižicu Nasljeduj Krista i toliko ju je zavolio da od tada nije više želio čitati nijednu drugu pobožnu knjigu. O. Olivier Manare svjedoči da je Ignacije kasnije kao General Družbe Isusove na svom stolu uz Novi Zavjet držao samo još Nasljeduj Krista. Ignacije preporučuje onomu koji obavlja duhovne vježbe da od drugoga tjedna duhovnih vježbi čita Nasljeduj Krista. Iz te knjižice ugradio je u svoje duhovne vježbe načelo: Toliko ćeš napredovati koliko sebi silu naneseš (Prva knjiga 25; DV 189). U Ignacijevo vrijeme postojali su takozvani Ispovjedni priručnici kojima su se svećenici služili da bi pokornicima olakšali ispovijed. Po svoj prilici Ignacijev ispovjednik na Montserratu, francuski monah Jean Chanon, dao je jedan takav priručnik da samomu Ignaciju olakša pripravu na životnu ispovijed. Iz knjižice duhovnih vježbi osobito u razmatranju o vlastitim grijesima otkrivamo utjecaj tih priručnika. Da se sjetimo svih grijeha svoga života Ignacije predlaže u prvoj točci toga razmatranja da promatramo život od godine do godine ili po pojedinim razdobljima, da svratimo pogled na mjesto i na kuću gdje smo živjeli, na razgovore koje smo s drugima vodili, na službu koju smo obnašali.

Sve to govori da je Ignacije bio u kontaktu s duhovnom tradicijom Crkve kao i s duhovnošću svoga vremena. Sve je to Ignaciju, kako sam kaže, malko otvaralo oči (A 8) i spremalo na događaje u Manrezi, gdje će se oči njegova uma potpuno otvoriti i gdje će u biti nastati i knjižica duhovnih vježbi (A 30).

Ignacije je kanio u Manrezi ostati samo nekoliko dana da sredi svoje dojmove s Montserrata. Međutim tih nekoliko dana proteglo se na 11 mjeseci. Bog sam zadržao ga je u svojoj školi i postupao s njim, ističe Ignacije u svojoj Autobiografiji, upravo onako kako učitelj postupa s djetetom koje poučava (A 27). Ignacije je bio toliko uvjeren u tu osobnu Božju pouku, da je svaku sumnju smatrao uvrjedom Božjega Veličanstva. Bog ga je u tih 11 mjeseci proveo kroz sve stadije duhovnoga života od radikalnoga čišćenja (via purgativa) preko prosvjetljenja (via illuminativa) do mističnoga sjedinjenja (via unitiva).

Put čišćenja

Pun oduševljenja Ignacije se u Manrezi dao na pokornički život: svaki je dan prosio za život, nije jeo meso ni pio vino, osim nedjeljom i to, ako bi mu netko dao. Budući da je prije puno polagao na svoju vanjštinu, na njegu lijepe kose, noktiju na rukama i nogama, sad je sve to zanemario (A 19). Stanovao je u jednoj sobici dominikanskoga samostana. Molio je na koljenima sedam sati na dan, ustajao bi u pola noći (A 23). Uslijed svega toga počela ga je žestoko mučiti jedna misao i činilo mu se kao da mu iz duše govori neki glas: Kako ćeš ovakav život moći izdržati sedamdeset godina, koliko još imaš živjeti? Uvidjevši da to dolazi iznutra, od neprijatelja, u sebi je odgovarao velikom odlučnošću. Jadniče, možeš li mi zajamčiti i jedan sat života? Tako je nadvladavao napast i zadržavao unutarnji mir (A 20). Međutim to nije dugo trajalo. Upao je u skrupule koje su ga mjesecima mučile. Činilo mu se da ima stvari koje još nije ispovjedio. Nakon svake nove ispovijedi bivalo je još gore. Pojačao je molitve i pokore, ali nikako da se smiri. U tjeskobi vapio je Bogu:

Pomozi mi, Gospodine, jer ne mogu naći pomoć kod ljudi ni kod ikojega stvorenja. Kada bih znao da mogu naći mir, nikakav mi napor ne bi bio tegoban. Ti mi, Gospodine, pokaži gdje ga mogu naći. Trčao bih i za psićem kada bih znao da bi mi to pomoglo (A 23).

Dolazile su mu suicidne misli. Spoznaja da je samoubojstvo grijeh, spriječila ga je da to izvrši. Odlučio je po uzoru na nekoga svetca da ne će ni jesti ni piti dok mu se Bog ne smiluje. Izdržao je puni tjedan dana. Ispovjednik mu je naredio da prekine. Poslušao ga je. Nakon kratkoga mira obuzelo ga je takvo gađenje prema životu, koji je vodio, da je pomišljao, da ga napusti (A 25). Iskusivši da vlastitim silama u duhovnom životu ne može ništa, oslonio se potpunoma na milosrđe Božje, odlučio je da ne ispovijeda ništa više iz prošlosti i od toga dana oslobodio se svih skrupula, uvjeren da ga je Gospodin oslobodio po svome milosrđu (A 25).

Nakon toga bolnoga čišćenja, u kojem je Ignacije doživio vlastitu nemoć i Božje milosrđe, slijedi drugi dio Ignacijeva boravka u Manrezi, a to je put mistike, put prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom.

Put mistike

Ignacije govori o svojim mističnim doživljajima. Donosi pet velikih vizija:

1. Bog mu se objavio iznutra, prosvijetlio um i omogućio da gleda Presveto Trojstvo. To ga je natjeralo na suze i jecanje, tako da nije mogao upravljati sobom. Toga jutra, dok je koračao u procesiji koja se zaputila s toga mjesta, nije do podneva mogao zaustaviti suza, a nakon ručka nije na svoju duboku radost i utjehu mogao prestati govoriti o Presvetom Trojstvu, koristeći mnoge i različite nove usporedbe (A 28).

2. Jednom je njegovu umu, uz veliku duhovnu radost, bio predočen način na koji je Bog stvorio svijet...

3. Jednoga dana, dok je u tom gradu prisustvovao Misi u crkvi spomenutoga samostana, on je u času pretvorbe vidio svojim unutarnjim očima… način na koji je naš Gospodin Isus Krist prisutan u Presvetom Sakramentu.

4. Dok je bio u molitvi, često je i dugo vremena unutarnjim očima vidio Kristovo čovještvo… To je mnogo puta vidio u Manrezi. Ne bi bila laž ako bi rekao da mu se to dogodilo dvadeset ili četrdeset puta… Vidio je i našu Gospu… To ga je toliko ojačalo i dalo toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetoga pisma da nas pouči u tim istinama, on bi, na temelju onoga što je vidio, bio spreman za njih umrijeti (A 29).

5. Vrhunac mističnih doživljaja dogodio se na obali rijeke Cardoner. Idući iz pobožnosti u crkvu sv. Pavla zaustavio se na obali rijeke promatrajući njezin tok. Dok je sjedio – piše u Autobiografiji – oči njegova uma počele mu se otvarati. Nije se radilo ni o kakvom viđenju. On je samo shvatio mnoge duhovne stvari kao i stvari vjere i učenosti, i to s toliko jakim prosvjetljenjem da su mu sve stvari izgledale nove… To je prosvjetljenje bilo tako bogato da je tom prigodom primio više nego u sve ostale šezdeset dvije godine života, čak i kada bi uzeo zajedno sve što je primio od Boga i sve druge stvari koje je znao.

Na rubu u bilješci Ignacije dodaje: Njegov je um postao toliko jako prosvijetljen te mu se činilo da je novi, drugi čovjek, i da ima drugi razum, različit od prijašnjega (A 30).

Povjerio je kasnije Laynezu da je u tom trenutku rasvjetljenja više naučio nego što bi ga stotine doktora svijeta moglo poučiti. Milosne dane Manreze Ignacije će kasnije prozvati svojom Pracrkvom. Uistinu što su Duhovi za prvu Crkvu, Damask za Pavla, gorući grm za Mojsija, to je, prema mišljenju o. P. Arrupea, Manreza za Ignacija.[30] U njoj je postao novim čovjekom koji Božjim očima gleda na svijet i povijest, čovjekom koji u svim stvarima i događajima traži i nalazi Boga. Dosadašnja individualna duhovnost sv. Ignacija u Manrezi poprima apostolske crte; individualni pokornik postaje apostol Crkve što najavljuje jedno od najvažnijih njegovih djela, Duhovne vježbe.

Duhovne vježbe – Božje djelo

Doživljaji iz Manreze imali su presudno značenje za nastanak knjižice duhovnih vježbi. Knjižici duhovnih vježbi prethodi najprije iskustvo sv. Ignacija; u njoj nema ništa što najprije on sam osobno nije doživio. Prema tome duhovne vježbe nisu plod intelektualnoga stvaralaštva sv. Ignacija, nego prije svega put kojim ga je Bog vodio i kojim će on druge voditi. Ignacije je bio duboko uvjeren da njegovo iskustvo ima univerzalno značenje i to ga je ponukalo da piše duhovne vježbe. U Autobiografiji povjerava portugalskomu isusovcu o. Luisu Goncalvesu da Camara da ih nije pisao odjednom nego postupno, tj. nakon što bi u svojoj duši osjetio neke pojave i utvrdio da bi mogle biti i drugima od koristi, zapisao bi ih (A 65; 69). Ignacije je pisao na španjolskom jeziku i tekst koji je započeo u Manrezi 1522. godine dovršavat će kroz punih 25 godina u Parizu i Rimu. Duhovne vježbe nisu literatura koja se čita i čitajući uživa, nego naporan put kojim se trideset dana u ozračju povijesti spasenja hodi probijajući se određenim molitvenim metodama do vlastitih dubina odstranjujući sve neuredne sklonosti i želje i uklanjajući ih svim silama svoga bića Božju volju traži za cijeli svoj život tako da se u životnoj praksi želi, bira i čini samo ono što više vodi k cilju radi kojega smo stvoreni, a to je sve veća slava Božja i spas ljudi.

Ignacije je stalno gledao na duhovne vježbe kao na Božje djelo. Bog mu ih je sam dao, on je bio samo sredstvo. Ta vjera ispunjala ga je do dna duše. Ne samo on nego i svi njegovi pouzdani prijatelji uvijek ponovno ističu, da su Vježbe nastale u samoći Manrese i da su Bogom nadahnute: Bog je u to vrijeme s njim postupao upravo onako kako učitelj postupa s djetetom koje poučava, priznaje sam Ignacije (A 27). Božjom milošću i nadahnućem nastale su Duhovne vježbe, piše Nadal.[31] Poučen od samoga Boga, Ignacije je zamislio Duhovne vježbe, kaže Polanco.[32] A najjasnije piše Laynez u najstarijoj Ignacijevoj biografiji:

Iñigo je u Manresi na sasvim osobit način bio okrijepljen, poučen i rasvijetljen od božanskoga Veličanstva, tako da je Božje stvari počeo gledati sasvim drugim očima, otkrivati i iskušavati dobre i zle duhove, kušati Božje stvari u svojoj duši i priopćivati ih bližnjemu s jednakom iskrenošću i ljubavlju, s kojom ih je primio.[33]

To uvjerenje potvrdilo je njihov utjecaj kroz stoljeća. Ova malena i jednostavna knjiga pripada onim knjigama koje su označile sudbinu čovječanstva, napisao je protestantski povjesničar Heinrich Boehmer. Ta tvrdnja nije bez temelja, ako vjerujemo bezbrojnim svjedočanstvima koja su se redala tijekom četiri stoljeća jedno za drugim o djelotvornosti i dubini knjižice Duhovnih vježbi. Johann Gottfried Herder u jednoj rečenici svoje Adrasteje: Ime Isusovaca može općenito ostati omraženo, ali dobro, koje je po njima čovječanstvu učinjeno, ostaje uvijek slavno i jamačno će koristiti potomstvu.[34] Pod kraj XIX. stoljeća njemački povjesničar Janssen napisao je: Ta knjiga, smatrana od samih protestanata kao majstorsko djelo psihologije prvoga reda, bilo je za njemački narod, za povijest njegove vjere i civilizacije, jedno od najvažnijih spisa modernih vremena. Izvršilo je tako izvanredan utjecaj na duše da se s njom ne može usporediti nijedna druga knjiga.

Koliko je Ignacije cijenio Duhovne vježbe, vidi se iz pisma koje je 1536. godine uputio svomu nekadašnjemu ispovjedniku Emanuelu Mioni, portugalskomu svećeniku, koji je kasnije postao isusovac. Ignacije se osjeća velikim dužnikom pred tim svećenikom i ne vidi boljega sredstva da mu se u ovom životu zahvali i oduži za sve duhovno blago koje je od njega primio, nego da ga uspije nagovoriti da obavi tridesetodnevne duhovne vježbe pod vodstvom svećenika kojega će mu on odrediti.

Duhovne su vježbe – piše mu sv. Ignacije – nešto najbolje što bih u ovom životu mogao misliti, osjećati i shvaćati bilo za osobni napredak pojedinca, bilo za napredak i pomoć mnogim drugima. Ako ne biste osjećali potrebe da ih sami za se obavite, mogli biste vidjeti u njima neprocjenjivu i neizrecivu korist za druge.[35]

Ignacije želi duhovnim vježbama uvesti u iskustvo Manreze ne samo svoga prijatelja Emanuela Miona, nego svakoga onoga koji ih obavlja, uvjeren da se u njima krije moć koja je kadra promijeniti čovjeka što se je pokazalo još za njegova života. Kažu da je za života sv. Ignacija 7500 osoba obavilo duhovne vježbe: 1500 žena i 6000 muškaraca. Od toga je 300 njih stupilo u Družbu Isusovu, a mnogi su otišli u augustince, franjevce, dominikance, kapucine i teatince, a oni koji su bili vezani obiteljskim vezama produbili su svoju osobnu vjeru i osmislili svoj život. Sveti je Franjo Saleški ustvrdio da se je više ljudi obratilo na temelju knjižice Duhovnih vježbi nego što ona ima slova, a protestantski povjesničar Heinrich Böhmer ubraja je među knjige koje su označile sudbinu čovječanstva.[36] Duhovne vježbe kadre su i danas promijeniti čovjeka, ako uđe u njih s velikodušnošću i darežljivošću o čemu govori peta napomena Duhovnih vježbi.

Istražitelj Božje volje

Kad je Ignacije nakon godinu dana napustio Manrezu s knjižicom Duhovnih vježbi u džepu, nalazio se poput Pavla nakon Damaska pitajući: Gospodine, što hoćeš, da činim? Znao je što Bog općenito od njega hoće, ali nije znao što posebno s njim namjerava. Već je u Manresi uvidio da Božja volja čovjeku nije bez daljnjega poznata. Treba je tražiti i nalaziti. To će biti misao vodilja u Duhovnim vježbama. Upoznati Božju volju i vršiti je postaje cilj njegova života. Ako se to smetne s uma, daljnji Ignacijev život ostaje neshvatljiv. Ignacije se shvaća istražiteljem, hodočasnikom Božje volje. Na početku je mislio da je Božja volja da u skladu sa svojim zavjetom ode u Svetu zemlju i da tamo živi i radi među nevjernicima. Stigavši godine 1523. u Jeruzalem, franjevci, misleći da bi im mogao pasti na teret, ne dopustiše mu da ostane u Svetoj zemlji. Hodočasnik je – kako sam Ignacije u svojoj Autografiji piše – odvratio da on od kuće ne traži ništa osim priliku da se od vremena do vremena ispovjedi (A 45). Pod tim uvjetom gvardijan je bio spreman popustiti ukoliko se provincijal bude složio. Međutim provincijal je naredio da mora napustiti Svetu zemlju. Ignacije, uvjeren da je volja Božja da u Svetoj zemlji ostane, opire se tvrdeći da je vrlo čvrsto uvjeren u svojoj namjeri i da smatra da ni iz kojega razloga ne bi odustao od njezina izvršenja (A 46). Provincijal ga upozorava da franjevci imaju ovlaštenje Svete Stolice… da iz Crkve izopće svakoga tko ih ne bi poslušao i htjede mu pokazati bule ovlaštenja da ga uvjeri, ali Ignacije odbi, shvativši da nije volja Božja da ostane u Svetoj zemlji, vraća se u Španjolsku.

Vrativši se iz Svete zemlje godine 1524. u Barcelonu Ignacije se pita: što je sada Božja volja, quid agendum? (A 50). Ignacijevo traženje Božje volje u svim životnim situacijama, Walter Nigg je u svojoj studiji o Ignaciju i Družbi Isusovoj, nazvao grandioznom mistikom puta.[37] Još uvijek mu nije bio jasan konačni njegov životni put. Njegova težnja da u malim skupinama vodi ljude u duhovnom životu naišla je na otpor crkvenih vlasti. Ignacije uviđa nužnost studija. Nije bilo lako tridesettrogodišnjem čovjeku odlučiti se, ali se za izvršenje njegova poslanja, koje je kao u tami naslućivao, pokazalo neizbježnim. To je značilo godine 1524. sjesti s djecom u klupe i kroz dvije godine u Barceloni učiti latinski. Uz studij u Barceloni, Alcali i Salamanci Ignacije vodi duhovne razgovore ostavljajući silan dojam na dotične ljude, a to je u crkvenim krugovima pobudilo sumnju da je heretik. Inkvizicija se počela zanimati za neobična čovjeka i Ignacije je više puta imao posla sa zastrašujućim vjerskim sudom. Povjesničari tvrde da se protiv njega vodilo osam procesa! Jednom je čamio mjesec i po u tamnom zatvoru inkvizicije. Prizor Ignacije u zatvoru izaziva mučan osjećaj, piše W. Nigg.[38] To poniženje ukazuje na novost njegova puta. To što je on poduzeo ne kreće se u okvirima dosad poznatoga i stoga pobuđuje sumnjičavost i nepovjerenje. Ignacije se i u toj veoma opasnoj situaciji ponio nadmoćno i hrabro kako je to samo Božjim ljudima svojstveno. Ustrajao je, poput Pavla, u svojim okovima i onda kad je iz zatočeništva mogao lako pobjeći, međutim on kardinalu iz Burgosa nenadmašivom hrabrošću vjere poručuje: Kažem vam u Salamanci nema toliko okova i lanaca koliko ih ja iz ljubavi prema Bogu želim podnijeti (A 69). Uspjelo mu je dokazati neutemeljenost heretične optužbe i pustili su ga na slobodu. To zlokobno iskustvo ostavilo je u njemu spasonosne posljedice za cijeli život, duboku odvratnost, da ne kažemo mržnju prema inkviziciji: nikada kasnije nijedan isusovac nije smio biti član inkvizicijskoga suda. Njegovi su se sljedbenici uvijek daleko držali od te institucije i vodili čak konačno oštru borbu protiv španjolske inkvizicije – odlika vrijedna pažnje u prosuđivanju Družbe Isusove, piše Walter Nigg.[39]

Pariški student (1528.–1534.)

Teško iskustvo s inkvizicijom ponukalo je Ignacija da napusti svoju domovinu i da se uputi na studij u Pariz. Došavši u Pariz u veljači 1528. godine, upisuje u listopadu studij filozofije i završava 1534. stupnjem magister artium nastavljajući do 1536. godine studij teologije. Za vrijeme studija našao je prvih šest drugova: Franjo Ksaverski, Petar Faber, Alfonso Bobadilla, Diego Lainez, Alfonso Salmeron i Simon Rodrigues, proveo ih kroz duhovne vježbe, stvorio od njih zajednicu prijatelja u Gospodinu, kako ih je rado tako nazivao, i s njima na Veliku Gospu, na brdu Montmartre 1534. godine položio zavjete siromaštva, čistoće i odlaska u Jeruzalem, da tamo pod zastavom križa pomažu dušama. Ako im unutar godine dana ne bude moguće otići u Jeruzalem ili tamo ostati, stavit će se Papi na raspolaganje i činiti sve što im on bude naredio i kamo ih on htjedne slati. Rat između Venecije i Turaka onemogućio im je put u Svetu zemlju. Čekali su još godinu dana. Što Gospodin nakon toga s njima planira, Ignaciju još nije bilo jasno, ostaje kao hodočasnik još uvijek na putu traženja Božje volje.

U međuvremenu zajednici su se pridružila još tri člana: Claude Jay iz Savoje te Francuzi Jean Codure i Paschase Broët. Na putu su razmišljali kako da se nazovu, ako ih ljudi budu pitali tko su. O tom piše Polanco:

Ime je Družba Isusova. To je bilo izabrano prije negoli su došli u Rim. Raspravljajući, naime, o tom kako bi se zvali pred onima koji ih budu pitali za ime zajednice koja ima 9 ili 10 osoba, počeli su u molitvi i razmišljanju tražiti najprikladnije ime. Vidjevši među sobom da nemaju glave ni poglavara osim Isusa Krista, kojemu su željeli služiti, učini im se dobro uzeti ime onoga koga su imali za glavu, pa se nazovu Družba Isusova.[40]

Prema Pedru de Ribadeneiri sam je Ignacije izabrao to ime:

Kad je bilo pitanje koje će ime red nositi, naš je Otac tražio od svojih drugova, da mu dopuste, da ga on izabere, pošto se bude molio. Tako je i bilo. Onda im je kazao da bi se red zvao ‘Compania de Jesus’, Družba Isusova. To ime, prema njemu, najbolje izražava što je ta mala družba duhovne borbe, kojoj bi na čelu bio sam Isus Krist. Vanjski su u tome gledali drskost. Ali ih je Ignacije pobijao s najvećim zalaganjem. Ocu Mihaelu de Torresu, koji je mislio da bi se za ljubav mira trebalo odreći toga imena, Ignacije je odgovorio: ‘Ime ima dublje korijenje nego što vi mislite. Prestanite govoriti o promjeni’.[41]

Sumnju u to ime Ignacije je smatrao uvrjedom Boga, jer je bio uvjeren da mu ga je u viziji u La Storta sam Bog potvrdio.

Na putu u Rim – Uspostava Družbe

Pošto je cijela godina protekla bez mogućnosti plovidbe, odlučili su poći u Rim (A 96). Na putu prema Vječnom gradu rapski biskup Negusanti zaredio ih je 24. lipnja 1537. godine u Veneciji za svećenike. Ignacije je odlučio prvu godinu nakon ređenja provesti bez služenja svete Mise pripremajući se i moleći Našu Gospu da ga pridruži svome Sinu. Stigavši nadomak Rima (16 km), to će se u kapelici La Storta ostvariti i tu će mu se otkriti što je volja Božja.

U kapelici La Storta za vrijeme molitve doživio je snažnu promjenu u svojoj duši i tako jasno vidio da ga je Bog Otac stavio uz Krista svoga Sina, da se nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac doista stavio uz svoga Sina, pripovijeda Ignacije u svojoj Autobiografiji (A 96). Kasnije će povjeriti Lajnezu, svomu nasljedniku, da je čuo Božji glas. Ego ero vobis Romae propitiusBit ću vam milostiv u Rimu. Ignacije nije znao što te riječi znače. Mislio je da će u Rimu biti raspeti. Vidio je Krista s križem na ramenima i pokraj njega Vječnoga Oca, koji mu govori: Hoću da ovoga uzmeš u svoju službu. Isus ga uze govoreći: Hoću da nam služiš.[42] Milosna godina 1537. započeta ređenjem u Veneciji, završava mističnim iskustvom nadomak Rima. Došavši u Rim 1538. slavi u 47. godini života u svetoj Božićnoj noći u crkvi sv. Marije Velike na oltaru betlehemskih jaslica svoju Mladu misu, na koju se spremao punu godinu dana. Godinu dana nakon toga, ljeti 1539. godine Ignacije se sa svojim drugovima stavlja papi Pavlu III. na raspolaganje, a on, pročitavši Formulu u kojoj su se predstavili tko su i koja im je svrha, reče: Spiritus Dei est hic – Duh je Božji ovdje.[43] Tim riječima uspostavljena je Družba Isusova, što će Papa 27. rujna 1540. godine bulom Regimini militantis i pismeno potvrditi.

Hrvanje započeto u Manresi došlo je k svome cilju. Mistika puta pretvara se u mistiku služenja što je svrha Družbe Isusove:

Tko god hoće u našoj Družbi, za koju želimo da se naziva Isusovim imenom, za Boga pod zastavom križa vojevati i služiti samo Gospodinu i Crkvi, njegovoj zaručnici, pod rimskim prvosvećenikom, Kristovim namjesnikom na zemlji, pošto je svečano zavjetovao vječnu čistoću, siromaštvo i poslušnost, neka bude duboko uvjeren da je član Družbe koja je u prvom redu osnovana zato da osobito nastoji oko obrane i širenja vjere te oko napretka duša u kršćanskom životu i nauku,[44]

tako stoji u temeljnom dokumentu ustanove Družbe Isusove, u Formuli Instituta.

Zaključak

Ignacije trinaesto dijete plemićke obitelji, majke Marine Sánchez de Licona i oca Beltrána Ibañeza de Oñaza. Majka mu je umrla kratko nakon njegova rođenja. Dvije druge žene obilježit će njegovo djetinjstvo, Maria Garin, seljanka, dadilja, koja ga je svojim mlijekom othranila, i Magdalena de Araoz, supruga njegova starijega brata Martina Garcie, koja ga je u djetinjstvu povezala s Marijom, a u burnim godinama s Isusom. To nisu ni burne godine njegove mladosti izbrisale. Mladost provodi kao neobuzdani vitez. Pamplonu brani kao neustrašivi časnik, ratne rane podnosi kao strpljivi ranjenik, čitajući pobožnu literaturu sam postaje ratište na kojem se vodi borba između dva svijeta: novi svijet iz sadržaja čitanih knjiga i stari iz njegove prošlosti. Pobjeđuje novi svijet, stavlja se u službu Vječnoga kralja, postaje Gospin vitez, prolazi kroz Božju školu putem mistike, iz nje izlazi kao novi, drugi čovjek, osjeća poslanje istim putem voditi i druge, okupio prve drugove i s njima se stavlja Papi na raspolaganje, a on jedva dočekao, vidjevši daje Prst Božji na djelu, potvrđuje ih kao red Družbe Isusove 27. rujna 1540. godine pod geslom Sve na veću slavu Božju.


[1] Vidi o svemu opširnije u: MHSI, Fontes narrativi I, Romae 1943, 354–363; L. G. DE CÂMARA, Predgovor, u: I. LOYOLSKI, Autobiografija. Hodočasnikovo pripovijedanje, FTI, Zagreb 1991, 12–14; J. NADAL, Predgovor, Autobiografija, 10–11; ISTI, Der geistliche Weg. Erfahrung und Lehre nach seinem Notizbuch „Orationis observationes“, Johannes Verlag, Einsiedeln, Freiburg 1991, 11–33; I. TELLECHEA, Ignatius von Loyola. „Allein und zu Fuß”. Eine Biographie, Benziger, Zürich 1991, 18–30; M. COSTA, S. Ignazio di Loyola. Autobiografia, CVX, Roma 1991, I, 1, 34.

[2] P. BELIĆ, Ignacije de Loyola na prijelazu iz Srednjega u Novi vijek, OŽ (51) 4 (1996.), 439–454, ovdje 440.

[3] G. EICKHOFF, Inigo de Loyola, die Reichen und die Armen. Der Begriff der „Gerechtigkeit“ in Spanien um 1500, u: GuL 63 (1990.) 5, 324–344, ovdje 324.

[4] O godini rođenja sv. Ignacija postojala su različita mišljenja i među njegovim suvremenicima; dvoumilo se između 1491., 1493. i 1495. Danas prevladava mišljenje da je rođen 1491. , a umro 1556. u 55. godini života kako potvrđuje njegov grobni natpis. Vidi o tome u: MHSI, FN I, 14–21; P. RIBADENEYRA, Vita Ignatii Loyolae, u: MHSI, FN, IV, Romae 1965, 78, bilj. 2; C. DE DALMASES, Ignacije, 29 bilj 41; J.STIERLI, Ignatius von Loyola. Auf der Suche nach dem Willen Gottes, Topos 204, Mainz, 1990., 16; B. SCHNEIDER, Objašnjenja Autobiografije Ignacija Loyolskog, u: Autobiografija, str. 72. br. 1, pretpostavlja „da Ignacije nije znao navesti točnu godinu svoga rođenja, što u ono vrijeme uopće nije nešto neobično“. Slično mišljenje zastupa i M. COSTA, S. Ignazio di Loyola. Autobiografia, CVX, Roma, 1991., 34, 1. Ipak u prilog 1491. donosi svjedočanstvo Ignacijeve dadilje Marije Garin i jedan kupoprodajni ugovor iz godine 1505. u kojem Ignacije nastupa kao svjedok, a za svjedoka se tražilo da ima barem 14 godina. Mnogi su povjesničari smatrali i još uvijek smatraju da se Ignacije u svojoj kronologiji zabunio i da bi umjesto « do svoje dvadeset i šeste godine“ trebalo stajati „do svoje tridesete godine”. Međutim, smatram da se ne radi o nikakvoj zabuni niti o Ignacijevu zaboravu, nego o kronologiji njegova života do 1517. godine, to jest do njegove 26. godine, kad je nakon smrti svoga odgojitelja, glavnoga blagajnika kastiljskoga kraljevstva Don Juana Velasqueza de Cuellara, na čijem je dvoru u Arévalu kao paž proveo svoju burnu mladost (1506.–1517.) i otišao u Pamplonu, glavni grad kraljevine Navare, i postao dvorjanin (Leibgardist) navarskoga potkralja, vojvode od Najere Don Antonija Manrique.

[5] MHSI, Fontes narrativi , I, 364–365, 1. Nisu mi se svidjeli postojeći prijevodi, pa sam išao provjeriti španjolski original i dao svoj prijevod.

[6] MHSI, Fontes narrativi I, 358,2; Usp. Autobiografija, Predgovor, br. 2–3, str. 13.

[7] L. G. de Câmara, Predgovor, u: Autobiografija, 13.14. Vidi: I. TELLECHEA, Ignatius, 26.

[8] MHSI, FN, I, 349,2 Vidi MI. Scripta I, 8, 37 bilj.1.

[9] B. SCHNEIDER, Objašnjenja Autobiografije, 72, 1.

[10] MHSI, Vol. 66, Fontes narrativi de s. Ignatio de Loyola, Romae 1943., 331. Monumenta historica Societatis Iesu (MHSI) je isusovačka zbirka (pokrenuta 1894. u Madridu, od 1932. u Rimu) o Ignaciju i Družbi Isusovoj. Dosad je objavljeno preko 157 svezaka od kojih se dvadeset i šest isključivo Ignacijem bavi : Epistolae et Instructiones od 1524. do 1556. u 12 svezaka na 8400 stranica; Exercitia spiritualia u 2 sveska, Constitutiones et Regulae Soc. Iesu u 8 svezaka, Fontes narrativi de Sancto Ignacio u 4 sveska.

[11] MHSI, Nadal III, 490, Usp. 505; 518; 540; MHSI, FN, I, 344 sl.; P. de RIBADENEIRO, Vita Ignatii Loyolae. Prolegomena, u: FN IV, Romae, 1965., 9. Vidi o tome u: M. COSTA, Autobiografia, 12 sl.; R. GARCIA-MATEO, Ignatius von Loyola vor seiner Bekehrung. Die Bedeutung der Jugendzeit für seine Spiritualität, Geist und Leben 61(1988) 4, 242–257, ovdje 244, bilj 9.; G. EICKHOFF, Inigo de Loyola, 325; J. STIERLI, Ignatius von Loyola. „Gott suchen in allen Dingen“, Walter Verlag, Olten/Freiburg 1981, 32; I. TELLECHEA, Ignatius von Loyola, 25 sl.

[12] MHSI, FN, 67.

[13] Pitanje kad su Ignacijevi roditelji umrli i koliko je njemu bilo godina, sporno je među povjesničarima. R. GARCIA-MATEO, Ignatius von Loyola vor seiner Bekehrung, 245, ISTI, Ignatius von Loyola und die Frauen, GuL 67 (1994.) 4, 264–275, ovdje 265 tvrdi da je Ignacijeva majka umrla „kratko nakon njegova rođenja, tako da ju ni zapamtio nije“, a otac „kad mu je bilo otprilike trinaest godina“; H. RAHNER, Ignatius von Loyola. Briefwechsel mit Frauen, Freiburg 1956, 133: Ne znamo kad je Ignacijeva majka umrla, svakako prije 1498. godine kad se njezin stariji sin Martin Garcia oženio Magdalenom de Araoz koja je postala gospodaricom kuće Loyola. C. de DALMASES, Ignacije, 19. 29: „Ne znamo kad je umrla. Sigurno prije 1508. godine“, a otac je umro 1507.; I. TELLECHEA, Ignatius von Loyola, 37: istraživači povijesti obitelji Loyola moraju priznati da o Ignacijevoj majci ne znamo ništa osim imena, dana i godine vjenčanja (13. srpnja 1467.). Izdavači MHSI, FN I, 26. 153 bilj. 4 dokazuju da je Ignacijev otac umro 23. listopada 1507., kad je Ignaciju bilo šesnaest

[14] MI IV, 2, 435; H. RAHNER, Briefwechsel mit Frauen, 135.

[15] Vidi opširnije u: H. RAHNER, Briefwechsel mit Frauen, 132–139.

[16]Generoso caballero y gran soldado“, u: MH, Chron. Pol. I,516. Vidi u: H. RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti, Zagreb, 1963., 12.

[17] Vidi R. GARCIA-MATEO, Ignatius von Loyola in seiner sozio-kulturellen Umwelt: Spanien 1491–1527, u: M.SIEVERNICH / G. SWITEK (Izd.) Ignatianisch. Eigenart und Methode der Gesellschaft Jesu, Freiburg, 1990., 19–41, ovdje 23; P. BELIĆ, Ignacije de Loyola na prijelazu, 443.

[18] J. NADAL, Dialogi Patris Natalis, fol. 47 v. (Archivum Romanum Societatis Jesu): u P. LETURIA, El Gentilhombre. Inigo Lopes de Loyola en su patria y en su siglo,Montevideo 1938, Barcelona, 21941,, str. 38

[19] Ne znamo točno kada je Ignacije došao u Arévalo. Većina se povjesničara slaže da je to bilo između 1504. i 1507. godine.

[20] J. LAYNEZ, Epistola Patris Laynez de P. Ignatio, u: MHSI, FN I, 54–145, ovdje 70, 2.; 80, 11; 82, 12.; Usp. C. de DALMASES, Ignacije, 32–38.

[21] Polanco, Sumario (Archivum Romanum Societatis Jesu): Leturia, Gentilhombre str. 70. – Dudon, Saint Ignace de Loyola, str. 50/51. Vidi u: H RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti, 15; B. SCHNEIDER, Objašnjenje Autobiografije, 73; A. RAVIER, Ignacije Lojolski osniva Družbu Isusovu, FTI, 2006., 392–395.

[22] Navedeno u: A. RAVIER, Ignacije Lojolski osniva Družbu, 393. Vidi o tome H RAHNER, Sv. Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti, 15; I. TELLECHEA, Ignatius von Loyola, 52–54.

[23] MHSI, FN I, 74,5.8. Usp. MI IV, 1, 37 i 101; MHSI, FN I, 375, 10., Autobiografija, 10.

[24] Emonet, Pierre (2015). Ignatius von Loyola: Legende und Wirklichkeit. Echter Verlag, Würzburg, 2015,16; STEFAN KIECHLE, Ignatius von Loyola. Leben–Werk–Spiritualitat, Echter Verlag, 2007., 19.

[25] CANDIDO DALMASES, Sveti Ignacije Loyolski, FTI, 1989., 32.

[26] MHSI, FN I, 364–365, 1.

[27] MHSI, FN I, 11.

[28] To je temeljno načelo kojega se Ignacije držao i od isusovaca tražio da u životu žele, biraju i čine samo ono što ih više vodi k cilju radi kojega su stvoreni, a to je sve veća slava Božja i spas duša.

[29] Autobiografija, 10.

[30] PEDRO ARRUPE, L’ Inspiration trinitaire du charisme ignatien, u: Acta Romana, XVIII, 1980., 164–215, ovdje 172.

[31] MH Nadal IV, str. 666.

[32] MH Chron. Pol. I, str. 25.

[33] MI IV, 1, str. 105.

[34] Navedeno prema H. RAHNER, Ignacije Lojolski i povijest njegove duhovnosti, Zagreb, 1963., 6.

[35] IGNATIUS VON LOYOLA, Briefe und Unterweisungen, Wurzburg, 1993., 33.

[36] Vidi P. SCHIAVONE, S. Ignazio di Loyola, Esercizi spirituali. Ricerca sulle fonti, ed. San Paolo 1995., 45.

[37] W. NIGG, Ignatius und die Gesellschaft Jesu, u: ISTI, Vom Geheimnis der Mönche, Zürich, 1990., 366–411, ovdje 378.

[38] W. NIGG, Ignatius und die Gesellschaft Jesu, 380.

[39] W. NIGG, Ignatius und die Gesellschaft Jesu, 381.

[40] Polanco, Somario, n. 86: FN, I, 204, 313; II, 260; cit. prema Dalmases, 123.

[41] MI, IV, I, 715.

[42] FN II 133.

[43] Vidi A. RAVIER, Ignacije Lojolski osniva Družbu Isusovu, 102.

[44] Ustanove Družbe Isusove i Dopunske odredbe, Zagreb, 1998., str. 3. br.1.