Pavlova poniznost i pobjeda

Ako se ijedan Židov mogao pohvaliti tolikim povlasticama uzdajući se „u tijelo“, a da nije bio za to zaslužan, bio je to Savao iz Tarza poznat pod novim kršćanskim imenom Pavao. On te privilegije ističe (Fil 3,5-6):

– Osmi dan obrezan – najveća čast i radost židovskim roditeljima.
– Izraelac, ne Išmaelac ili Edomit: Abrahamov rod, Izakov, Jakovljev ili Izraelov. Izravna loza. Čistokrvan.
– Benjaminovac: Benjamin, sin voljene Rahele, bijaše jedini od dvanaest Jakovljevih sinova rođen u Obećanoj zemlji, Kanaanu, a ostali se rodiše u Haranu, u poganluku. Benjamin ostade s bratom Judom, prvim nositeljem mesijanskih obećanja (Post 49,10), kada ih ono brat Josip ispitivaše u Egiptu.
– Hebrej: u dijaspori govori židovski, zato Hebrej. Inače riječ je prvi put upotrijebljena za Abrahama da je on Hebrejac (Post 14,13), tj. s druge strane rijeke.
– Farizej: po zakonskoj sljedbi, najpribraniji u društvu.
– Revnitelj – pripadnik antirimske stranke, progonitelj Crkve Božje.
– Besprijekoran: što se tiče svega zakona, obreda i odredaba.

Ali sve je to smatrao otpadom (skybala), smećem, u odnosu na istinsku povlasticu, na Krista Isusa, na njegovu Božansku Osobu, na put, usmjerenost (Fil 3,7-8). Postavši kršćanin, štoviše apostol, Pavao raste po mjeri Kristovoj. Njegov duhovni rast ili svijest o sebi, o svojoj grješnosti i o Božjoj milosti, mogao bi se pratiti u četiri faze njegova apostolata, kroz trideset godina (oko 37. – 67.), osobito iz njegovih Poslanica (pisanih između: 50. i 65.):

Apostol 

Pavao se u svomu pisanju s ponosom predstavlja i potpisuje da je apostol.

„Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih – i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji“ (Gal 1,1-2).

– Poslanica Galaćanima bijaše među prvima koju Pavao napisa, možda oko 54. godine, u sužanjstvu u Efezu, eto odmah nakon Solunjanâ (iz Korinta: oko 50.-51.). U toj je Poslanici vrlo svjestan sebe, svoje uloge i apostolstva, kao da su svi drugi nižerangirani, a on sam visokopozicionirani Apostol. Potpisuje se tako, i kao da to podcrtava: Upamti da sam apostol! I da imam prava i obveze apostolske! Nisam od Dvanaestorice, ali jesam izravno izabran od Isusa. I ja sam vidio Isusa uskrsloga! Eto dva privilegija koja su i drugi apostoli imali. Stoga ima i jurisdikciju po svem svijetu, kao i svaki od apostola. Visoka svijest o vlastitu izabranju direktno od Boga napunila ga ponosom apostolstva. Jasno, svjestan je da on apsolutno ništa nije zaslužan za taj poziv, jer „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi“ u nama ne samo „djelovati“, nego i sámo „htjeti“ (Fil 2,13).

Najmanji među apostolima 

Koju godinu kasnije, oko 56., također iz Efeza, piše Korinćanima:

„Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju“ (1 Kor 15,9).

– Kako mu godine odmiču, tako mu raste svijest o potrebi umanjivanja sebe pred Bogom i pred drugima. Raste mu svijest o vlastitoj nedostojnosti, o čistom Božjem nezasluženom daru apostolstva. On jest apostol puna naslova i najširega raspona, jer je bio izabran izravno od uskrsloga Krista za apostola, jer je vidio uskrsloga Gospodina kao i ostali apostoli, ali „najmanji među apostolima“, na posljednjem mjestu. Na trinaestom. Trinaesti učenik. Već je zauzeo skromniji položaj na apostolskoj ljestvici. Ali ne će ni tu stati. Poniznost ga poziva da ide posve „po-nizini“ (odatle pojam „po-niznosti“!), i to ona autentična skromnost.

Najmanji kršćanin 

Opet nekoliko godina kasnije, oko 62., piše iz Rima svojim Efežanima:

„Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživoga bogatstva Kristova…“ (Ef 3,8).

– Pod pojmom “svetih” razumiju se kršćani, koji su opremljeni pozivom na svetost, svetim sakramentima i djelatnim milostima, a on sebe smatra posljednjim, najmanjim među kršćanima. To je pravo mjesto. Ne misli na sebe kao apostola, čak ni kao posljednjeg apostola, nego kao na posljednjega nedostojnoga među kršćanima. Ja nisam uopće zavrijedio da se nalazim među ovima koji su pozvani na kršćansku svetost. Nedostojan. Ali Bogu se svidjelo pozvati me. Sada Pavao zauzima još skromniji položaj na kršćanskoj ranglisti, i to na najnižem mjestu, svjestan da je Bog onaj „koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i misliti“ (Ef 3,20). Kako mu godine rastu, tako mu se vrijednost u vlastitim očima umanjuje, snizuje do najveće istinske poniznosti.

Prvi grješnik na svijetu 

Konačno, potkraj života, oko 65. godine, ni dvije godine prije svoje svjedočke smrti u Rimu izvan zidina, piše svomu ljubljenom učeniku Timoteju:

„Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni, prvome, Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni“ (1 Tim 1, 15-16).

– Pavao se ne zaustavlja u svome osvješćenju, duhovnom rastu, tj. u silaženju u dubine poniznosti pred Bogom. Dolazi do uvjerenja da je on najveći, prvi grješnik na ovoj kugli zemaljskoj. Tu je sva vojska grješnika, on je general, prvi, ali „grješnik“! Kako stȁri, tako mu stvari postaju jasnije. Raste mu svijest o vlastitoj nedostojnosti, grješnosti. Ne možemo reći da je bio svjestan i pod pritiskom konkretna i neoproštena grijeha, nego grijeha svakoga, grijeha prije Damaska, okajanoga i oproštenoga, ali i tolikih drugih grijeha, propusta, zbog kojih se kajao i pred Timotejem ispovijedao. „Pomilovan“! On kaže da je Isus došao radi grješnika, od kojih je prvi on, harambaša, i da je i on – gle ove gradacije i komparacije, ne isključujući druge:

– prizor svijeta – theatron/spectaculum mundo;
– smeće – purgamenta mundi;  
– svačiji izmet – peripsema svima (1 Kor 4,9.13).

Eto kakvo je bilo Pavlovo uvjerenje o vlastitoj hrđi, koju je Krist Gospodin svojom otkupiteljskom milošću izglancao! Ta ga je svijest o vlastitoj nedostojnosti i grješnosti uvijek čuvala od duhovne oholosti. Pavao je bio svjestan i nekih privilegija u tadašnjem civilnom društvu: bio je civis romanus – rimski građanin, i to građanstvo nije stekao „za skupe novce“, nego se s njime „rodio“ (Dj 22,28). I kao takav pozvao se na Carev sud – Caesarem appello (Dj 25,11). Tako je providnosno dospio u Rim, u kupolu „svega svijeta“ (pasan ten oikoumenen), rekao bi sv. Luka (2,1), tj. čitave ekumene ili nastanjena svijeta!    

Povijest i legenda 

Povijest: u Rimu, centru Rimskoga carstva, susreo se najgori i najbolji čovjek na svijetu. Imperator Neron (carevao: 54.-68) i apostol Pavao. Neron je jedan od najkrvavijih rimskih careva. Ubio je vlastitu majku Agripinu. Ubio prvu svoju ženu Oktaviju. Ubio drugu svoju ženu Popeju. „Oženio se“ kastriranim Sporusom, 12-godišnjakom. Upalio Rim. Optužio kršćane da su zapalili Rim. Pretvarao kršćane u baklje da mu svijetle po noći u vrtu, a on se dao na pisanje poezije. Razapeo sv. Petra. Evo sada će odrubiti glavu i sv. Pavlu. Monstrum nad monstrumima.

A na drugoj strani Pavao. Širio radosnu vijest. Pomagao svima. Liječio. Đavle iz ljudi izgonio. Trpio. Praštao. Učio druge svemu dobru. Smrt rimskoga građanina mačem dogodila se negdje izvan gradskih zidina, možda upravo na mjestu današnje Pavlove bazilike „fuori le mura“. Povjesničar Tacit kazuje da je prastari bio običaj da se odsijecanje glave mačem rimskim građanima događalo izvan zidina.[1] Trajna je kršćanska predaja da je Pavao kao rimski građanin završio pod rimskim mačem u vrijeme progona kršćana pod carem Neronom. Pavao nikada nije napisao da je on „sužanj“ cara Nerona. On je bio „sužanj Isusa Krista“! Rim je ubio Pavla, a Pavao je osvojio Rim! To je zakon Isusova mučeništva i mučeništva za Isusa!

„Legenda pripovijeda, na fin način, kako je Pavao svezanih ruku i okrenut prema istoku izrekao svoju posljednju molitvu onim jezikom, kojim je uskrsli Spasitelj nekada pozvao svoju zabludjelu ovcu u svoju službu. Tu je pala Pavlova glava, tu su zanijemila usta, koja nisu izgovorila nijedne riječi a da se ne bi odnosila na Krista. Stara legenda znade mjesto gdje su se oprostila dva apostolska prvaka na putu prema stratištu. To je simboličan izraz za činjenicu da je njihova zajednička mučenička smrt uklonila razdore između kršćana-Židova i kršćana-pogana, i združila Crkvu pod Linom [Petrovim nasljednikom] u neraskidivo jedinstvo“.[2] Zaista!

Pavao je desetak godina prije svoga mučeništva poslao Poslanicu Rimljanima, koja je od svih njegovih 13 Poslanica teološki najbogatija, prikazom Židova, pogana i kršćana najporučljivija, obujmom najopsežnija.

Na rimskom bojnom polju „izvan zidina“ pade, poput Krista „izvan zidina“ u Jeruzalemu, jedan Kristov borac: od 30-godišnje trke od Tarza preko Damaska do Efeza, od Jeruzalema do Rima iscrpljen, ali neporažen; silno umoran i preznojen, ali nepobjediv; s izudaranom, ali cjelovitom zastavom vjere i ćudoređa. Zato pun vjere i pouzdanja u Boga usudi se napisati:

„Dobar sam boj bojevao, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac…“ (2 Tim  4,7-8).

Mučeništvo sv. Petra i sv. Pavla slavimo svetkovinom istoga dana, 29. lipnja. Kako je do toga došlo? Prema tradicionalnom tumačenju, možda iz čvrste kršćanske volje da poganstvo ne smije razvodnjavati kršćansku vjeru i liturgiju, nego da Crkva treba kristijanizirati poganstvo. Tako je Katolička Crkva ne samo pogansko slavlje rađanja „boga Sunca“ (Solis invicti) promijenila u svetkovinu Rođenja Mladoga Sunca s visine, nego je Apostolskomu Prvaku Petru, rimskomu mučeniku, pridružila „Trinaestoga“ apostola, sv. Pavla, također rimskoga mučenika, pretvarajući spomen one dvojice poganskih legendarnih utemeljiteljâ Rima (753. pr. Kr.) u kršćansku svetkovinu utemeljenja Rimske Crkve po Kristovoj dvojici autentičnih Apostolskih Velikana.

[1] C. Tacitus, Historia, IV, 11.

[2] Joseph Holzner, Pavao, Zagreb, 1968.; drugo izdanje Verbum, Split, 2008., str. 520.