Treba htjeti
Naša narodna veli: „Bog sreću dijeli, a baba kolače.“ Sreća je dar Božji. Ima, međutim, i ova: „Svatko je kovač svoje sreće.“ Tko zanemari kovati svoju sreću, neka zna da „u sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud“. Vječna sreća je bez sumnje dar Božji, jer nadilazi proporciju ljudske naravi, ali i za nju se čovjek mora boriti, naime krjeposnim, zaslužnim djelima. „Što moram činiti da postanem savršena?“ pitala je sestra svoga brata svetoga Tomu. Svetac joj odgovori: „Htjeti.“ Čovjek ne voli toliko dar koliko nagradu za svoj trud. U trudu ili borbi čovjek afirmira sama sebe. U borbi za vječnu sreću ne samo afirmira nego i nadilazi sebe, jer osvaja i nebo (Matej 11, 20). Za čovjeka htjeti znači živjeti. Krjeposnim htijenjem čovjek izmiče prolaznosti i „ništavilu“, on se nekako neprestano „stvara“.
Sastavnice svakoga htijenja
11. Svima nam je poznato da u čovjeku ima i nespecifično ljudskih čina. Pazi na ovaj način izricanja misli: čovjek po naravi čezne za srećom; prijatelj spontano pozdravlja prijatelja; mačka instinktivno poseže za sirom; na podražaj svjetla refleksno zatvaramo oči; probava se odvija automatski; plesač nekako mehanički, nesvjesno pleše; krivac je prisilno u zatvoru;, onaj se slobodno odlučuje, samoinicijativno hoće poduzeti onaj pothvat, sastaviti ono djelo itd.
Iz ovoga razabiremo da je široko područje nesvjesnoga, nagonskoga, onoga, što izmiče samokontroli čovječje volje. Što iz toga slijedi? Zar potpisati rečenicu, koja glasi: „Ne – namjerno u nekom činu daje ovomu odlučujuću vrijednost“ (Nietzsche)? Ne. Istina je da ima mnogo stupnjeva prisebnosti, ali je za moralnu kvalifikaciju čina dovoljno to: da se normalan čovjek nalazi u običnom, normalnom stanju prosuđivanja, tj. da zna da nešto radi, zna što radi, spreman je reći zašto radi, ili u koju svrhu. Za taj rad čovjek snosi odgovornost, jer mu je ubrojiv. Za nehotične postupke nije odgovoran, ukoliko nije upotrijebio dovoljnu pažnju, potrebitu marljivost, moguću prisebnost. Moralka se ne osvrće na abnormalne tipove, ona računa s normalnim tipovima, a za patološke tipove opstoje posebna mjerila prosuđivanja.
Odrediti se svjesno-hotično-slobodno na ovaj ili onaj čin znači iz unutarnje pobude s područja beskrajnoga radijusa ili amplitude ciljeva odabrati jedan, ovaj ili onaj, npr. otići u kino. To znači, svaki je čin slobodna samoodređenja kao neko sužavanje voljne djelatnosti. To je, međutim, afirmacija čovjeka, kralja svemira, jer životinja slijedi svoj nagon, čovjek je pak postavljen na zemlju da gospodari nagonima, da svjesno odabire dobre čine.
Sloboda nije razuzdanost
12. Da se razumijemo. Razmišljao si kako bi bilo dobro prisustvovati najavljenom predavanju. Namjeravao si otići. Čas prije polaska odlučio si se na drugi posao. Otišao si u kino. Ti si upotrijebio moć samoodređenja, slobodu odlučivanja. Ti si dokazao psihološki da si slobodan. To je činjenica. Između rasuđivanja razuma i izbora tvoje volje u zadnji čas su se umiješali motivi, ciljevi, navike, strasti i slično, i ti si otišao u kino, ali si svjestan da si mogao i ne otići u kino nego na predavanje.
Sloboda je snaga, sila. Moramo je promatrati i etički, u svjetlu morala. Ona je vlastitost čovjeka, a ovaj je stvorenje Božje. Sve što se nalazi u čovjeku podložno je višim zakonima, koji čovjeka vežu uz narav, uz Boga, uz bližnjega. Sloboda nije samo pravo i odlika, ona je dužnost i teret, jer ona je iznutra ograničena zakonima Božjim, a izvana, osim toga, ograničena i pravima drugih ljudi. Sloboda je teška dužnost. Ona je „sposobnost odabiranja ciljeva ili sredstava, ali u podređenosti konačnom cilju života“ (sv. Toma). Ona jedino na taj način postaje faktor reda. Što čini onaj koji se tom stvaralačkom snagom služi protiv diktata razuma, protiv prirode, protiv naravi, protiv Božjih zakona? Što je sloboda bez razboritosti i krjeposti? – Najveće od svih zala, jer je ona tada ludilo, porok bez nadzora ili stege“ (Burke). Zloupotreba slobode nije ništa drugo nego grijeh, čin koji ne vodi k Bogu, nego od njega odvraća. To je negacija prave, razumske čovječje naravi.
Sloboda „djece Božje“
13. To nije buna, ni razuzdanost, ni sloboština. To je svijest da je sloboda za čovjeka teška dužnost, a ne neko neograničeno pravo. Kršćanin nije rob grijeha ni đavla ni tijela ni ljudskoga obzira. On je slobodan od tih veriga. – Kristov sljedbenik u zakonima gleda putokaz, zaštitu, dar, a ne prisilu. Zakone sluša iz ljubavi, tim nadvisuje zakone (Galaćanima 5, 13). Sloboda djece Božje jest dar kršćanstva, jer „gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“ (Druga Korinćanima 3, 17). Kršćanin koji iz vlastitih pobuda vrši zakon dokazuje da nadilazi sama sebe. On zna da je sloboda na zemlji sputavana s mnogo strana, ali goji čvrstu nadu da će se „osloboditi ropstva raspadljivosti“, te da će u vječnoj slavi učestvovati „u slavnoj slobodi djece Božje (Rimljanima 8, 22). Ovozemna sloboda nije slavna, ona je trpna, dugotrpna. „Bog je posadio prvo stablo slobode unatrag devetnaest stoljeća na Golgoti. Prvo je stablo slobode onaj križ na kojemu se Krist prikazao žrtvom za slobodu, jednakost i bratstvo ljudskoga roda“ (Victor Hugo). Na visinama duha, u idealima, u krjepostima nalazi se sloboda, tj. „oro gnijezdo vrh timora vije – jer slobode u ravnici nije“ (Mažuranić). „Ravnica“ može značiti nizinu, blato, nered, grijeh.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 17–19.
