Niti kradi, niti želi tuđe

Sedma zabrana Dekaloga glasi: „Ne kradi“ (Luka 8, 20; Izlazak 20, 15 i 17), a deseta: „Ne želi kuće bližnjega svoga, niti ičega što je njegovo.“ Očito je da sedma-deseta zapovijed kao prva, negativna faza na području krjeposti pravednosti, koja je pozvana da sredi život i djelovanje ljudi međusobno.

Savršeniji oblik zapovijedi

176. Ne radi se samo o isticanju pravednosti, nego i o najodlučnijem preokretu zakona odmazde i o potpunu predanju vrjednotama duha i milosti. Tako, je Krist i ovu zapovijed popunio i usavršio.

a) Sva su zemaljska dobra podređena nebeskim dobrima, a dobra duše podređena su dobrima duha, dobra tijela pak podređena su dobrima duše. Bio bi nedopušten preokret vrjednota, kada bi netko radi ekonomskih vrjednota žrtvovao dobra tijela ili dobra duše. Sva dobra ovoga svijeta moraju ustupiti mjesto dobrima duše, vječnoj sreći (Matej 16, 26).

b) Uzaludna je izvanjska pravednost ili suglasnost sa zakonom, ako nema unutarnje pravednosti.

„Dajte ono što je unutra kao milostinju, i sve vam je čisto“ (Luka 11, 38).

Farizeji su opsluživali propise pravde da poberu pohvalu od ljudi, ali takva formalistička pravednost ne opravdava pred Bogom (Matej 5, 20).

c) Zemaljska dobra mogu lako zarobiti srce, jer gdje je blago, tu je i srce (Matej 6, 19). Srce lako prelazi u obožavanje onoga što ljubi. Da ne bi prevelika briga za zemaljskim dobrima zaslužila osude onoga „Jao“ (Luka 6, 24), Krist upozorava neka se sabire blago na nebu, gdje ni moljac ni hrđa ne izgriza (Matej 6, 20). Stjecanje zasluga za nebo označuje najvišu mudrost života. Time ovozemna dobra ostaju na stupnju sredstava, toliko vrijedna koliko služe interesima duše, odnosno interesima vječne sreće.

d) Tko hoće slijediti Krista, neka se dragovoljno odreče svega što posjeduje (Luka 14, 33). To odricanje pretpostavlja i stvara pravu slobodu duha. Ono na osobit način upriličuje Kristu, siromahu (Matej 8, 20). Odreći se imanja pohvalna je stvar. Odreći se i želje i mogućnosti posjedovanja, znak je onoga pravoga siromaštva. Duh i ovdje mora prevladavati.

e) Kao još viši stupanj usavršenja sedme-devete zapovijedi Dekaloga, moramo navesti potpuno ukinuće zakona odmazde. „Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač“ (Matej 5, 40). Radi se o savjetu.

„Većina onih što se zovu kršćanima, ne samo da se nije nikada držala te nove zapovijedi, nego nije htjela ni hiniti da je odobrava“ (Giovanni Papini).

A ipak ta jedina Kristova zapovijed može riješiti problem života. Nije li takav stav pravi uzor duhovnoga svladavanja, snage duha, pravo čudo superiornosti? Put sreće može biti samo jedan: da ljudi pogaze što su obožavali, a počnu obožavati što su do sada gazili. Među tim kumirima, koje treba pogaziti, nalazi se i žudnja za preobiljem zemaljskih dobara, ovozemnoga blaga.

Nikomu ne nanosi nepravdu!

177. Nepravda je postupak kojim se vrijeđa ili gazi tuđe pravo (br. 108 i dalje). Ne možemo govoriti o nepravdi u strogom smislu, ako nije povrijeđeno pravo u strogom smislu. Da odmjerimo težinu nepravde, moramo imati pred očima: je li doista nanesena znatna šteta; je li povrijeđeno strogo tuđe pravo, tj. koje se može novčano procijeniti, sudski tražiti, koje pripada osnovnim vrjednotama egzistencije; – može li od te štete i zajednica znatno trpjeti.

Bilješka

U br. 114 označena su neka načela po kojima se prosuđuje pravo vlasništva. Za prosuđivanje nepravde služe nam također neka načela, što možemo smatrati intelektualno-pravnom baštinom vjekova. Tako se spominju ova načela:

„Tko zna za svoje pravo, pa vidi da mu se nanosi nepravda, a tome se ne suprotstavlja, znači da postupak ne smatra nepravdom“, jer se pretpostavlja da može i mora pokazati svoje negodovanje.

„Tko samo namjerava drugomu nanijeti nepravdu, a uistinu je ne izvede, nije dužan na povrat ili naknadu štete“; to je očito, jer je zla nakana dovoljna za grijeh, ali nije za stvarnu izvanjsku nepravdu.

„Tko se bez dovoljna razloga opire da drugi zadire na područje njegova prava, ne smije se tužiti na nepravdu“, jer je on sam tim opiranjem počinja, kao u slučaju kad bi se netko protivio da drugi od njegova vlasništva u krajnjoj pogibli po život uzme što mu je potrebito i koliko mu je potrebito da spasi svoj život.

Krađa

178. Krađom se prije nanosi šteta siromahu nego bogatašu, ali postoji neka granica preko koje se vlasnik teško oštećuje bio on siromah ili bogat. Takvo oštećenje uvodi velik nered u ljudsko društvo. Ako i ne uvodi znatan nered u društvo, lupež je postao time bogatiji, a to je nepravda. Tko će zanijekati da danas ukrasti 10.000 dinara znači objektivno znatnu štetu za posjednika? Moralka takvu krađu proglašava teškim grijehom, a moguće je da siromahu ukrasti i 1.000 dinara bude težak nered grijeha.

Reći ćeš: ukrao sam neznatnu stvar. Pazi: ako si unaprijed odlučio krasti predmet velike vrijednosti ili veliku svotu, a krađu izvršiti postupno, nakanom si krivac teške krađe, a uistinu si krivac teške krađe kad si stvarno i ukrao veliku vrijednost. Osim toga možda si u kraćem vremenskom razdoblju ukrao toliko neznatnih stvari da si sebe ipak znatno „obogatio“, sebi pribavio znatnu korist na teret drugih; time si počinio nepravdu, sagriješio si, jer su sitne krađe narasle u veliku.

Zlobno oštećenje

179. Uništiti tuđe usjeve, ubaciti u pšenicu bližnjega kukolj i slično, znači bližnjega zlobno oštetiti, a da pri tome oštetitelj ne crpi nikakve koristi. S pravom zovemo zlobnim oštetiteljem i nekoga ako taj nije upotrijebio onu pažnju koju je mogao i morao upotrijebiti da drugomu ne nanese pravu i znatnu štetu. Takvo se oštećenje njemu pripisuje zbog ubrojivosti teške nemarnosti.

Zlobno, ubrojivo oštećenje jest nepravda, i to teža ili lakša, prema većoj ili manjoj šteti prouzrokovanoj bližnjemu. Razumije se da nema moralne krivnje ni ubrojivosti kod oštećenja ako počinitelj nije mogao ni morao barem donekle predvidjeti štetu. To zaključujemo iz opće nauke o ubrojivosti ljudskih čina, kako smo više puta rekli.

Bilješka

Jako treba paziti na razliku između pravne krivnje i krivnje u savjesti. Može se dogoditi da prolaznik nehotice baci otpadak cigarete, nastane požar i da ga sud osudi za naknadu štete na bazi pravne krivnje. Toga će krivca možda ispovjednik u savjesti proglasiti nevinim, ako naime nije ni predvidio, niti mogao, niti morao predvidjeti nastalu štetu. – Ali je moguće i protivno. Netko je od suda proglašen nevinim, jer nije bilo dokaza protiv optuženika. Toga istoga će možda ispovjednik proglasiti krivcem, narediti mu odgovarajuću pokoru, jer ispovjednik prosuđuje krivicu na bazi krivnje u savjesti, prema nakani počinitelja i prema skrovitim djelima, što sâm Bog i počinitelj, odnosno i ispovjednik, pozna. Područje savjesti šire je i dublje nego područje zakonâ proglašenih od ljudi.

Sudjelovanje u krađi ili zlobnom oštećenju

180. Prema br. 30 prikazuje nam se čovjek kao suuzročnik u dobru i u zlu. Sudjelovanje s bližnjim u grijehu kvalificirali smo u br. 96, bilješki 2. Ni sudionici u krađi, odnosno u zlobnu oštećenju, ne mogu se smatrati krivcima teškoga grijeha ako nepravda nije bila svjesna, zbiljska, efikasna (br. 110, 177).

Tko drugomu naređuje krađu ili zlobno oštećenje, razumije se da taj snosi glavnu odgovornost za grijeh i za nastalu štetu. Osim naredbe, može se na pozitivan način sudjelovati u krađi ili zlobnu oštećenju i ovim: da se drugomu savjetuje da ukrade ili nanese zlobnu štetu ili da čovjek na to pristaje, hvali postupak, zaštićuje ili pomaže lupeža. Ne odvraćati, ne sprječavati ili ne očitovati lupeža i štetočinu, predstavlja negativan način sudjelovanja u krađi ili zlobnu oštećenju.

Dužnost povrata – naknade

181. Povratom ili naknadom štete ponovo se vlasnik dovodi u posjed svoga, ostvaruje se ona „svakomu svoje“, uvodi se ravnoteža poremećena krađom ili zlobnim oštećenjem.

„Kradljivci ne će baštiniti kraljevstva nebeskoga“ (Prva Korinćanima 8, 9).

„Ne oprašta se grijeh krađe dok se ne vrati ukradeno“ (sv. Augustin).

Tko ne može ukradeno vratiti odmah, ili odmah naknaditi štetu od zlobna oštećenja, mora barem imati iskrenu nakanu da će to učiniti netom uzmogne. Bez te nakane ne može primiti oproštenje grijeha i značilo bi da ustraje u grijehu, da se ne kaje. U zatvoreno srce ne ulazi milost oproštenja.

a) Ako je velika krađa ili znatno oštećenje, slijedi i teška zapovijed povrata-naknade, a laka krivnja ili šteta – laka i obveza povrata. Vrlo je potrebit onaj „osjećaj prava“, pa će se s tim osjećajem čovjek ustručavati dirati tuđe u maloj i u velikoj stvari. Nedostatak poštovanja ljudske osobe doveo je i do nedostatka poštovanja tuđega vlasništva. Stoga je lako konstatirati nemir i nesređenost u međusobnim odnosima. Često se zaboravlja i na ono osnovno pravilo naravna moralna zakona: „Ne čini drugomu što ne bi želio da tebi drugi učini.“

b) Pozitivni sudionici u krađi ili u zlobnu oštećenju toliko su dužni na povrat koliko su svjesno, zbiljski, djelotvorno povrijedili strogo tuđe pravo sudjelujući u krađi ili zlobnu oštećenju. To osobito vrijedi za onoga koji je naredbom drugoga naveo da nanese štetu ili ukrade.

c) Negativni sudionici dužni su na povrat ako su mogli i morali spriječiti krađu ili nanošenje štete, a to nijesu učinili i ako su time svjesno, uistinu i djelotvorno povrijedili strogo tuđe pravo.

Bilješka

Tko dobronamjerno, ne znajući, posjeduje tuđi predmet, poslije se ustanovi da je tuđ, ne smije za to zadržavanje predmeta pretrpjeti nikakve štete, dapače, mogao bi tražiti naknadu za pretrpljenu štetu ako bi mu je tko nanio. Zašto bi takav dobronamjerni posjednik bio kažnjen? Netom je imao dobronamjeran opravdan razlog posjedovanja, on je u savjesti opravdan. – Naprotiv, tko zlonamjerno, bez dovoljna razloga ili naslova posjeduje tuđ predmet, ne samo da ga mora odmah vratiti, nego mora i naknaditi svu štetu pravom posjedniku, jer je zaista i uzročnik štete koju je pravi posjednik pretrpio. – Tko pak sumnja u ispravnost svoga posjeda, osnovna mu je dužnost da sumnju odloži, da iskreno traži vlasnika, jer sumnjiv posjed isto je što i nedopušten posjed. Ako ne zna čiji je predmet, barem zna da nije njegov vlastit, zato neka se sjeti da „svaka stvar viče za svojim gospodarom“.

d) Onaj nemilosrdni sluga u Evanđelju mučio je dužnika dok mu se ne isplati dug (Matej 18, 23–35). To je kruto, nemilosrdno. Dužnik može odgoditi povrat, odnosno naknadu ako bi tim povratom ili naknadom bilo sebi bilo istom vjerovniku prouzročio veću nepriliku. Drugim riječima: ako je dužniku bilo fizički bilo ljudski govoreći nemoguće vratiti odmah, može povrat-naknadu odgoditi.

Moralist gleda na savjest. Ako oštetitelj nije kriv za štetu, on uopće nije dužan naknaditi ni sada ni poslije. Možda će u pojedinim slučajevima doći do konflikta između pravne krivnje i krivnje u savjesti, kako smo rekli u br. 179, ali naravan je moral zakon, o kojemu sudi moral, iznad pozitivna zakona, a niži mora ustupiti prvo mjesto višemu.

Je li dopuštena potajna naknada?

182. Možda si zaista oštećen u svom pravu, ali ti nije moguće ponovo doći do svoga. Možda si krivo osuđen. Računaš li na to da se sam potajno kompenziraš ili naknadiš od onoga tko te je oštetio?

Čovjek lako sebe smatra povrijeđenim u svojim pravima, zato je načelno vrlo pogibeljno zastupati dopustivost tajne kompenzacije ili naknade. Ipak joj se ne može zanijekati opravdanost. Razumije se da, dok tražiš svoje pravo, ni u kojem slučaju ne smiješ ti sâm drugoga oštetiti, povrijediti njegovo pravo. Uoči ovaj slučaj: poslodavac je naručio rad, unajmio radnu snagu, a sada ne će da isplati pravednu, ugovorenu plaću. Radniku ne smiješ zanijekati pravo da se, ako druga sredstva ne pomažu, sâm potajno naknadi, jer je doista povrijeđen u svom strogom pravu. Ili: radnik je prisiljen da radi za plaću ispod minimalne. To znači da je povrijeđen u svom strogom pravu. Istina, opstoji forum za priziv, tužbu i slično, ali, ako sve mjere ostanu suvišne, tko bi zanijekao radniku pravo da potajnom naknadom dođe do onoga što je zaradio?

Napomena

Problem krađe, prijevare, otimačine nameće se velikom žestinom, osobito poradi komplicirana trgovačkoga poslovanja. Netko je duhovito govorio: „Treba znati ukrasti“, a drugi opet: „Ako si malo ukrao, jao tebi, ako puno, ne boj se!“ Nije bez temelja ni ovaj paradoks: „Krivica mnogih kradljivaca pred javnošću i pravdom sastoji se u tome što nijesu dovoljno ukrali da bi mogli prikriti krađu“ (Carlo Dossi). Ako pak tu crnu stranu društvena života združimo s onom drugom: trkom za nasladama, tada nam je situacija jasna:

„Žudnja je za preobiljem rodila nestašicu, pohota za užitcima grižnju, muke, ludovanje za slobodom još teže sputavanje“ (Giovanni Papini).

Za život!

183. „Kleta glad za novcem“ mučila je i mučit će smrtnike do svršetka svijeta. Ta je glad izrod nagona za samoodržanjem. Kao što se čovjek mora boriti protiv spolnoga nagona da ne prijeđe granice, slično se mora boriti i protiv nagona za bogatstvom.

Pazi, da te tuđe imanje ne zavede, jer: „Juda nikada ne spava“, govori nam narodna, a Juda je postao izdajnik, jer je bio pohlepan za novcem. – Krađa upropašćuje dušu: „Ako želiš spašen biti, nemoj tuđe ni poželjeti“, jer „oteto-prokleto“ (narodna). Kradljivac se otkrije, zato veli narodna: „Mudra je lisica, ali se dosta i njezinih mišina proda“, ili: „Što krađom dođe, s vragom pođe.“ Neka se ne ponosi svojom pobožnošću tko ne vraća tuđe, jer: „Tuđe nevraćeno, grijeh neoprošten.“ „Tko ne plati rukom, platit će dušom“, jer „interes dušu gubi.“ Krađa i pred ljudima sramoti: „Tko tuđa konja jaše, brzo sjaše.“ „Tko jedan put ukrade, svatko ga kao kradljivca znade.“

Jordan Kuničić

Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 155–160.