Trgovati (s) Bogom – razmišljanje uz 3. korizmenu nedjelju (B)
U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja (Iv 2, 13-25) u središtu pozornosti je Isusova reakcija na sve što se događalo u Hramu Božjemu u Jeruzalemu u kojem se on jednom zgodom zatekao. Hram je bio podignut da bi bio mjesto Božje prisutnosti, što je za pobožnoga Izraelca trebalo značiti da je mjesto dubokoga klanjanja i iskrenoga štovanja Boga. Sukladno tome u Hramu su se mogli moliti osobno ali i kao zajednica, prinositi žrtve okajnice i pomirnice, ali i slušati čitanje Božje poruke i prikladne rabinske pouke. I nije bilo ništa sporno dok je Hram služio pravoj svrsi, jer je bio na slavu Bogu, a ljudima na duhovnu korist i na zajedništvo s Bogom. No problem je nastao u trenutku kada ljudi svoje zajedništvo s Bogom svedu na obvezu koju trebaju odraditi da ispune religioznu formu.
Umjesto da Hram bude mjesto gdje će izvršiti čin vjere u Boga i iskazuju mu štovanje, postaje mjesto na kojem ukazuju na svoju površnost, pa čak i na dozu praznovjerja. A kad izgube pravu vjeru, onda ljudi vrlo lako skliznu i u druge kompromise s Bogom, do mjere da ga znaju i obeščastiti umjesto počastiti. Upravo to se dogodilo u Hramu od trenutka kad su u njega dobili pristup trgovci koji su bili na raspolaganju prodavati životinje za žrtvu ili mijenjati novac. Zato su bili mnogima i višestruko korisni, te se stoga upravo u Hramu razvila tako velika trgovačka aktivnost koja je nadmašila sve druge slične aktivnosti u gradu. I ma koliko se mnogima trgovina u Hramu činila praktičnom i korisnom, očito je njezin učinak na duge staze bio da je odvlačila pozornost vjernika od ispravnoga štovanja Boga, te je time bila i uvreda samome Bogu. Zbog toga Isus reagira na način na koji nam je prenio Evanđelist sveti Ivan i izgoni trgovce i mjenjače iz Hrama. Ljudima je Bog, dakle, bio izgovor, a dijelom i povod, za njihove ljudske koristi i religiozne potrebe.
Premda se više u našim crkvama ne može dogoditi isto što se dogodilo u Hramu, jer bogoštovlje nije oblikovano istim sadržajima i oblicima, naš je ljudski mentalitet istovjetan onome, te uvijek postoji vrlo izražena opasnost da padnemo u isto iskušenje i da mu podlegnemo. Naime, nitko od nas nije imun od određene ‘potrebe’ da s Bogom uspostavi odnos ‘čistih računa’ koje sa svoje strane nastojimo uskladiti i izravnati kao da mi poznamo mjeru kojom se mjere naši računi pred njim. Ili pak, dođe nam da, umjesto da vjerujemo živo uspostavljajući s Bogom čvrst stav zajedništva i gorljive ljubavi, radije formalistički odradimo svoje obveze, uz to vjerujući da je dostatno zadovoljiti izvanjski vid odnosa s njime. U ime toga se i sami onda ponašamo kao trgovci u Hramu gdje trgujemo Bogom i zajedništvom s njime. Umjesto da nam ljubav prema Bogu bude središte i težište duhovnoga nastojanja, zadovoljimo se ispuniti religioznu formu, te tako prodajemo Boga za vlastito duhovno zadovoljstvo i stanoviti lažni mir. Tako se dogodi da vrlo jeftino prodamo Boga i istinski odnos s njime za lažnu psihološku utjehu jer smo navodno ‘odradili’ svoje. Stoga je neophodno da i sami počistimo hram svoga života od svih trgovačkih stavova prema Bogu, jer su nedostojni i Boga i nas kao ljudi. S Bogom valja uspostaviti stav kojem nas je učio naš Gospodin Isus, to jest stav istinskog štovanja i neposredne djetinje ljubavi. Iz našeg života treba izbaciti svaku primisao trgovanja Bogom, jer to postane prava rasprodaja Boga i božanskih vrijednosti. U tom smislu mi Boga i njegov život uzmemo kao predmet koji prodajemo, pri čemu ne mislimo da tako trgujemo s vrijednošću neizmjernoga. Osim toga, mi smo sami gubitnici jer neprocjenjivu vrijednost svedemo na cijenu ljudske robe, koristi i interesa.
Korizma je stoga vrijeme kad dopuštamo Gospodinu Isusu da nas pouči kako očistiti hram vlastitoga života. Umjesto da trgujemo Bogom kao da je neživa stvarnost, on će nas eventualno uputiti da trgujemo s Bogom, to jest da s Bogom stupimo u partnerski ‘trgovački’ odnos. Umjesto da nam Bog bude izlika za našu ljudsku kupovinu, Bog treba biti naš izravni ‘poslovni partner’ koji će nas poučiti da u odnos prema njemu ne stupamo kao da trgujemo stvarima, već da svoj život stavljamo na vagu i u zalog pri sklapanju različitih ‘ugovora’ koji se svetopisamskim jezikom zovu savezi. Jer pred čovjekom ni Bog ne čini drugačije, već stavlja cijeloga sebe nama na dar i u ‘ponudu’, kako nam je pokazao po svome Sinu čiju nam je predragocjenu krv dao kao otkupninu. Zato u korizmi trebamo iz sebe istjerati trgovački mentalitet, to jest mentalitet religioznog kupovanja, trgovanja i odrađivanja obveza pred Bogom. Naprotiv, valja uspostaviti čvrsto zajedništvo vjere koje će nas ‘tjerati’ da svoju vjeru uvijek bolje i dublje upoznajemo, te radosno dajemo cjeloviti odgovor na Božje milosno darivanje i njegove spasenjske ponude. Tako ćemo otkriti da kad s njim trgujemo ne možemo ne dati sebe za uzvrat kao odgovor na ono što je on za nas učinio u povijesti spasenja i našega života. Neka nas po primjeru Isusovu ‘izjede revnost za dom Božji’ koji je u našem životu, te vlastito biće sačuvamo neporočnim i čistim kao kuću Očevu.