Tri pitanja biskupima o pomognutom samoubojstvu
Sav napor Talijanske biskupske konferencije i Papinske akademije za život u prilog zakonu koji bi ozakonio samoubilačku praksu izaziva sumnju da našim pastirima nije jasno kako funkcionira ljudski život, koja je svrha svetoga pomazanja koje su primili i što su Božje zapovijedi.
Talijanska biskupska konferencija – koja, Bogu hvala, nije Katolička Crkva u Italiji – odlučila je da će njezina uloga, u trenutačnoj povijesnoj prekretnici rasprave o nekažnjivosti (depenalizaciji) pomognuta samoubojstva, biti pregovaranje s vladom o uspostavljanju zakonskih ograničenja na području zla, što bi spriječilo daleko teže posljedice. I Papinska akademija za život preko svoga predsjednika msgr. Renza Pegorara smatra da je realističan pristup i u skladu s Evanđeljem suprotstaviti se načelu zakonitosti pomognutoga samoubojstva, a istodobno priznati njegovu stvarnu izvedivost putem depenalizacije. To razmišljanje više odgovara stečajnim upraviteljima nego slugama Krista Isusa, apostolima po zvanju, odabranima da naviještaju Evanđelje Božje (usp. Rimljanima 1, 1), postavljenima da donose rod koji ostaje (usp. Ivan 15, 16).
Prvo pitanje: imaju li naši pastiri jasno razumijevanje kako funkcionira ljudski život, i pojedinačno i u društvu? Jesu li oni zaista ozbiljni kada misle da ima i najmanjega smisla osuđivati načelo, a istodobno pristajati na zakon koji mu proturječi i dopušta da se to načelo osporava? Nadam se da je to jednostavno stvar izgubljenosti prouzročene snalaženjem u pravnim labirintima, sastavljenima od zakona, članaka, zareza i presuda… Ali činjenica ostaje da su naši pastiri izgubili iz vida stvarni svijet. Kada bi biskupi, župnici, gradonačelnici i sudci, šokirani krvoprolićima na cestama tijekom vikenda, uložili veliki trud kako bi objasnili koliko je pogrješno, opasno, nemoralno i neodgovorno voziti velikom brzinom, možda nakon uzimanja alkohola ili droga, ali zatim sami jamčili kako prekršitelj ne će snositi nikakve posljedice, kakav bi stvarni rezultat imala njihova beskompromisna i iskrena obrana načela? Vjeruju li naši pastiri još uvijek u posljedice istočnoga grijeha na ljudsku narav?
Drugo pitanje: jesu li naši pastiri u potpunosti svjesni svrhe svetoga pomazanja koje su primili? Sjećaju li se da je propovijedanje Evanđelja, u svoj njegovoj cjelovitosti, ozbiljna dužnost koja ih je dopala? I spominju li se da su, umjesto da pružaju svjetlo i stavljaju sol u mračni i bezokusni svijet, bili prisiljeni zadovoljiti se raspravom o računima za struju koji su manje-više povoljni za potrošače ili o rizicima i koristima jodirane soli u prehrani osoba s povišenim krvnim tlakom, ne bi li time ispunili svoje poslanje? Ne samo to, nego bi se suočili s nesretnom sudbinom, koju je naš Gospodin opisao kako ih ljudi bacaju van i gaze (usp. Matej 5, 13)? Osjećaj – jeziv, ali samo osjećaj – jest da se u mislima naših pastira i mnogih kršćana koji su postali na njihovu sliku i priliku snagom „svete poslušnosti“ vjeruje da je upravo poniznost ta koja zahtijeva da dopustimo da nas ljudi gaze. Da se vjeruje kako poniznost zahtijeva da ne pretjerujemo u želji da pustimo svjetlo istine da sja, kako ne bismo riskirali da nam nedostaje ljubavi zasljepljujući svoju braću. Da se vjeruje kako nas poniznost gura prema prikrivanju koje nas čini neraspoznatljivima od ostatka svijeta, gotovo neka vrsta savršeno ispunjene ljubavi prema skrivanju.
Treće pitanje: znaju li naši pastiri što su Božje zapovijedi? Ne samo koje su, nego što su, što znače? Zašto se Gospodin potrudio u prvoj osobi dati jasne zapovijedi svomu narodu i zahtijevati njihovo obdržavanje (opsluživanje) bez ikakvih iznimki? Nije predvidio nikakvu depenalizaciju. Nije li istina da su se postupno i neprimjetno, unatoč promicanju tečajeva od „deset riječi“, stopili s mišlju kako su zapovijedi donekle krute, izvanjske norme i da se stoga dobrota pastira nalazi upravo u tome da ih ne shvaća previše doslovno, da ih prilagođava ljudskoj bijedi i u skladu sa zakonom realne politike, dopuštajući iznimke od slučaja do slučaja ili barem sprječavajući da prekršitelji trebali snositi kazne?
Ključna je misao: ako su Božje zapovijedi samo izvanjska pravila, onda je jasno da ih dobar otac izglađuje, prilagođava, svija i oblikuje kako bi odgovarale stanjima u kojima žive njegova djeca. Ako su, međutim, kako je prije mnogo godina objasnio pravi pastir kardinal Giacomo Biffi, „upute za uporabu“, koje nam govore kako pravilno upravljati svojom čovječnošću, kako spriječiti njezino dramatično ometanje, tada postaje jasno kako ustupci i depenalizacije ne samo da nemaju smisla, nego postaju razorne zamke sa samo jednom posljedicom: čovjekovim zlom. Drugim riječima: ako zabrana ubijanja, oduzimanja nedužna života, vlastita ili tuđa, ima veze s vremenitim i vječnim dobrom moje osobe i cijele ljudske zajednice, tada postaje jasno da je čak i sama pomisao kako bi pastiri mogli podržati depenalizaciju ubojstva/samoubojstva u suprotnosti sa samim značenjem Božjih zapovijedi.
Ne treba biti genij da bi se shvatilo kako će zakonodavna nekažnjivost dodatno pogoršati stvar i samo potaknuti rast „pomognutih“ samoubojstava. Ljudska je narav sklizak teren: uklanjanje kočnica jednako je pritiskanju papučice gasa. Iznimno je ozbiljno to što biskupi toga nisu svjesni. Besmisleno je promicati dobro i braniti načela ako zatim u praksi ne postoje odgovarajuće sankcije, sukladne dragocjenosti dobra koje se hoće braniti. Postoji li ikakav politički razlog koji drži vodu? Shvaćaju li talijanski biskupi i čelnici Papinske akademije za život da ovdje nije riječ o depenalizaciji krađe vreće krumpira, nego o namjernom počinjenju djela usmjerenih na ubijanje i samoubijanje? To jest o potkopavanju samih temelja ljudskoga suživota, međusobna povjerenja i smisla života? Jesu li svjesni smjera u kojem ide ljudsko društvo kada se ljudi naviknu na običaj da ne prijeti nikakva kazna za pomaganje u oduzimanju tuđega života, za izdaju toga nezamjenjiva veziva zajedničkoga života koje postoji u uključnoj zaštiti dobra života osobe pored mene i moga vlastita života, onih oko nas i nas samih? Nadalje, shvaćaju li da će čineći tako pridonijeti još sustavnijem pražnjenju ne samo smisla života, svedena na načelo „kvalitete života“, nego i smrti, svodeći je na prestanak biološkoga života koji više nije „kvalitetan“?
U svijetu koji ne zna ništa drugo nego nanositi smrt na svakoj razini, talijanski biskupi ne ispunjavaju svoju jasnu dužnost osuđivanja zla u svim njegovim lukavim i podmuklim oblicima, da se čvrsto suprotstave vlastima jednom riječju koja rastjeruje tamu i nudi spasenje: „Nije dopušteno!“ „Ne smiješ“ (Marko 6, 18). Petljanje sa zakonom koji će, promičući depenalizaciju, poticati djela smrti i jačanje smrtonosne (tanatoforne) kulture koja će biti potaknuta tim djelima i tim zakonom, izdaja je poslanja pravoga pastira. Kao što je izdaja pastira šutjeti o vječnim posljedicama naših izbora u ovom životu: tko god ubija i sudjeluje u ubijanju gubi život milosti i priprema sebi vječnu sudbinu tame i muke. Bez ikakve depenalizacije.
