Fiducia supplicans: Franjo sije sumnje, a Tucho ih uzgaja

Na susretu s rimskim svećenstvom, papa Franjo objašnjava da se ne blagoslivlja grijeh, ljudi, a oni „možda dolaze kao parovi ili kao pojedinci.“ Da bi se stvari dodatno pomutile skrbi se kardinal predstojnik Dikasterija za učenje vjere.

U subotu 13. siječnja 2024. papa Franjo sastao se s rimskim svećenstvom i odgovarao na neka pitanja postavljena tijekom susreta koji se odvijao iza zatvorenih vrata. Neka su se pitanja odnosila na nedavnu i prijepornu izjavu Fiducia supplicans, a, kako izvješćuje talijanska novinska agencija Ansa, Papa je pokazao udžbenički circiterizam[1] (autorska prava Romano Amerio). Isprva je izjavio da se blagoslovi tiču ​​„ljudi, a ne organizacija. Ako dođe udruga LGBT, ne [nema blagoslivljanja], ljude pak uvijek.“ No, zatim je dodao da „možda dolaze kao parovi ili kao osobe“; u svakom slučaju, „mi blagoslivljamo ljude, a ne grijeh.“ I na kraju je dao primjer: „Kada blagoslivljamo poduzetnika, ne pitamo se je li ukrao.“

Dakle, koga se može blagosloviti nakon Fiducije supplicans? Prema Papi, LGBT-organizacije ne (za sada), ali pojedince da. A parove? Franjo se pretvara da se vodila rasprava o mogućem blagoslivljanju duginih udruga, u što se osjećao prisiljenim intervenirati kako bi otklonio svaku dvojbu. Zatim izmišlja da bi neki svećenik ili biskup, prije nego što blagoslovi osobu, zahtijeva da ga se ispita prisilnim metodama koje se rabe za dobivanje priznanja od osumnjičenika. Prikrivši pravi problem i dalje tiho pokušava predložiti da kandidati za pastirski blagoslov „možda dođu kao parovi ili kao pojedinci“. Možda, nije rečeno. Da, ali što učiniti u tim slučajevima? Ovisi o tome jeste li Afrikanac ili ne. Jer Franjo uvijek kaže da u Africi ne blagoslivljaju „jer kultura to ne prihvaća“.

Ako Franjo sije dvojbe, Tucho ih uzgaja. U Fiduciji supplicans predstojnik je govorio o blagoslivljanju parova, a zatim je u Priopćenju za javnost od 4. siječnja 2024. „pojasnio“ (vidi ovdje) da Izjava sadržava prijedlog blagoslivljanja nepravilnih parova, ali ne i mogućnost blagoslivljanja nepravilnih parova. I ne, to nije zatipak pisca ovih redaka. Dakle, u razgovoru za La Stampu od 11. siječnja 2024. kardinal Fernández uspijeva „objasniti“ značenje Fiducije supplicans na sljedeći način: riječ je o „blagoslovima koje nazivamo ‘spontanim’ ili ‘pastirskim’, koji se daju samo zato što ljudi dolaze tražiti Božju snagu da krenu naprijed u životu“. Pa, dakle, ne parovima.

Ali ubrzo nakon toga, Domenico Agasso pita što odgovoriti „onima koji tvrde da je blagoslivljanje homoseksualnoga para ‘svetogrđe’, ‘bogohuljenje’? „Odgovor bi bio jednostavan i konačno bi prešao na stvar: nije riječ o blagoslivljanju parova, nego ljudi. Namjesto toga? Namjesto toga Tucho okoliša, govoreći da se ništa ne želi priznati, jer su ta blagoslivljanja „neovisna o stanju pojedinaca, ili dvije osobe, ili skupine koje prilaze da ih zatraže“. Dakle, čak i skupine: uključujući LGBT-udruge koje je papa Franjo isključio? Jer za blagoslov od 15 sekundi ne mora se tražiti osobnu iskaznicu…

I Papa i predstojnik Dikasterija za učenje vjere hotimično i iznovice biraju strategiju dvoznačnosti kako bi izbjegli bilo koje optužbe s desna ili s lijeva, a istodobno uvijek drže vrata otvorena za ono što istinski hoće: širenje „pastirskoga blagoslova“ istospolnim parovima kao parovima, kao prvi korak u uobičajenoj strategiji, koju Franjo toliko voli, „pokretanja procesa“. Ta namjerna dvomislenost jedino je oko čega nema nikakve dvojbe.

I tako su afrički biskupi u redu, koji iz kulturnih (ne naukovnih) razloga ne žele blagoslivljati homoseksualne parove, ali su i belgijski biskupi u redu, koji, unatoč tome što su organizirali obred blagoslova svih „nepravilnih parova“, čini se da nisu vidjeli kako rimske strijele padaju na Flandriju i okolno područje.

I kardinal Parolin isto je tako u pravu, ne kaže ni da ni ne, nego se diplomatičnošću koja je potpuno neprimjerena u ovoj prilici ograničava na govor o reakcijama koje pokazuju da je dotaknuta „vrlo osjetljiva točka“. Biskupi koji sankcioniraju svećenike koji odbijaju primijeniti Fiduciju supplicans (što stiže uskoro) bit će u redu, kao i oni koji uspostave centar za pomoć homoseksualnim parovima u svojim biskupijama, s kratkotrajnim blagoslivljanjima nakon prikladnoga ubacivanja kovanice od jednoga eura. Pastirska skrb je pastirska skrb. Nema sankcija za urednika Edizioni San Paolo (ovdje), don Simonea Bruna, koji predlaže spartanski otpor kako bi se priznalo da preljubničke zajednice i sodomski odnosi nisu grješni. Čak ni tapšanja otca Jamesa Martina, koji nije bio toliko smotren u tim pastirskim blagoslovima pa je upravo na dan izlaska Fiducije supplicans pustio na internet svoje blagoslivljanje homoseksualnoga „para“.

Jedini koji ne će biti pošteđeni – zaprijetio je Tucho u svom nadrealnom priopćenju za javnost od 4. siječnja – bit će oni koji se tomu odlučno protive iz naukovnih razloga. A Franjo je već pokazao da nema problema s uklanjanjem onih koji se protive njegovu planu razaranja Crkve. Za njega je važna samo njegova vlastita moć, shvaćena kao apsolutistička: bilo da je riječ o imenovanjima ili smjenama, okružnicama ili izjavama, Franjo uvijek razmišlja u smislu neprizivivoga „motu proprija“ (po vlastitoj pobudi).

Ne zabrinjava ga ni što blizu sebe drži ljude poznate po mistično-orgijastičnim delirijima. U još jednom vrlo nedavnom razgovoru s plodnim piscem Fernándezom, koji je postao još pričljiviji od Bergoglia, kardinal se ne ustručava koristiti Papom kao štitom pred sablazni oko njegove knjige o pornoteologiji: „Rekao sam Papi, kada mi je drugi put predložio ovaj položaj“, da bi netko mogao doći i izvući sablažnjivu knjigu iz ladice. „Ali on je već imao jasne zamisli i bio je upoznat s tom knjigom. Dogodilo se da sam jednom, prije dosta godina, već bio optužen za tu knjigu i nisam dobio sankcije od Rima. Već su me istražili do srži.“ Mučenje.

Dakle, Papa je znao, doista. Pa ipak, nije imao problema staviti čovjeka koji je ne samo napisao tu knjigu, nego ju je nedavno i branio, tvrdeći kako je „imala smisla u trenutku dijaloga s mladim parovima koji su željeli bolje razumjeti duhovno značenje svojih veza“. Čak je imao drskosti reći da su sveti Ivan Pavao II. i sveta Hildegarda Bingenška „učinili nešto slično“. Baš kao što je znao za Rupnika. O kojem mu je, između ostaloga, prema curenju informacija od Nica Spuntonija (ovdje), svećenik postavio pitanje. Ali Franjo je izbjegao odgovoriti.

Jer Franjo je takav: on vrlo dobro zna što želi, ali kako drugi ne bi primijetili, čime bi mu pokvarili izglede, pretvara se da je ništa ili se izražava prema poznatom evanđeoskom da, da, ne, ne, prikladno prilagođenom isusovačkoj osjetljivosti: da, ne, da, ne, pa čak i možda. U svakom slučaju, ovisi.

talijanski izvornik

[1] Prevoditeljska napomena: Circiterizam je složenica od latinskoga pridjeva circĭter oko, otprilike, okolo, blizu, nedaleko od, i nastavka -izam. Izraz opisuje porabu neodređena i zbrkana, zbunjujućega pojma kao da je nešto čvrsto, neprijeporno i neupitno, uz izvlačenje ili isključivanje elemenata koji su predmet zanimanja. To je u biti neodređenost, pogrješno shvaćanje ili pomutnja, jezična dvosmislenost, površnost, nepoštovanje sređene nauke, s naglaskom na korištenje nejasnih izraza. Romano Amerio (1905.–1997.) rabi ga u raspravama o prepoznavanju krize Crkve, odnosu između istine i života i promjenama u Katoličkoj Crkvi u dvadesetom stoljeću, kao što je termin „duh Sabora“.