Vlast jurisdikcije laicima i munus, odlučna razlika
Nedavno je papa Lav XIV. imenovao sestru Tizianu Merletti tajnicom Dikasterija za ustanove posvećena života i družbe apostolskoga života, što je pokrenulo pitanje mogućnosti da laik, u ovom slučaju žena, preuzme zadatak vladanja, preciznije, da obnaša dužnost koja zahtijeva jurisdikcijsku moć. Kanonska „zagonetka“ koja se rješava razlikovanjem između munus i potestas.
Spomenuti dikasterij danas, kao predstojnica, vodi druga redovnica, sestra Simona Brambilla, uz podršku zamjenika predstojnice (proprefekta) kardinala Ángela Fernándeza Artimea.
Ovo posljednje imenovanje prilično je neobično. Dužnost zamjenika predstojnika (proprefekta) ustanovljena je za Dikasterij za evangelizaciju, a papa Franjo je htio da njime izravno predsjeda rimski prvosvećenik, koji time postaje njezin predstojnik (prefekt). Zamjenik predstojnika, trenutačno msgr. Salvatore Fisichella, sukladno onomu što je određeno apostolskom konstitucijom Praedicate Evangelium (čl. 54.), upravlja dikasterijem u ime i po ovlasti pape. Stoga, zamjenik predstojnika postoji jer predstojnik – papa – ne može konkretno upravljati Dikasterijem.
Pitamo se zašto papa Franjo nije izravno imenovao predstojnika, ali tako je. Bit je u tome da u Dikasteriju za ustanove posvećena života i družbe apostolskoga života postoji predstojnik i da taj nije papa, pa imenovanje zamjenika stoga nema smisla. Ta odluka, koju je Franjo htio, očituje barem određenu „pravnu nepriliku“ pred činjenicom da je na čelu dikasterija Rimske kurije laik, jer ostaje na snazi kanon 129. § 1., koji propisuje:
„Za vlast upravljanja, koja u Crkvi opstoji po božanskom ustanovljenju, a naziva se i vlast jurisdikcije, sposobni su, prema odredbi pravnih propisa, oni koji su obilježeni svetim redom.“
Istina je i da § 2. određuje kako vjernici laici mogu surađivati u vršenju te iste vlasti. Pa iako razlika između habiles sunt (sposobni su) i cooperari possunt (mogu surađivati) nije baš najjasnija, ona postoji (inače se ne može objasniti razlikovanje uvedeno § 2.). Prema različitim komentatora, biti sposoban uključuje ontološki kapacitet obnašanja vlasti u osobi Krista Glave, kojemu je netko suobličen snagom svetoga Reda. Stoga se § 1. odnosi na one službe koje zahtijevaju sposobnost djelovanja in persona Christi capitis. To nije slučaj za suradnike.
Kanon 274. § 1. dalje precizira:
„Samo klerici mogu dobiti službe (officia) za obavljanje kojih se zahtijeva vlast reda ili vlast crkvenoga upravljanja.“
Nema dvojbe kako obnašanje vlasti reda zahtijeva sakrament reda, ali za vlast upravljanja ostaje problem: koje su to službe koje mogu obavljati samo klerici? Ako se čini da nema dvojbe o činjenici da je za predsjedanje biskupijom potrebno biskupsko ređenje, ulazi li u tu kategoriju vođenje dikasterija Rimske kurije u osobama predstojnika i tajnika?
Problem se čini još složenijim kada ispitamo odjeke na te odabire, prvo Franje, a zatim i Lava XIV. S jedne strane imamo pristaše mogućnosti da laici, uključujući žene, obnašaju vlast jurisdikcije u njezinim različitim oblicima, jer ta potestas ne ovisi o svetom Redu, nego izravno proistječe iz vrhovne vlasti jurisdikcije rimskoga prvosvećenika. S druge strane, protivnici na temelju Lumen gentium drže da bi takva vlast namjesto toga proistjecala iz ređenja, pri čemu bi papa bio jedini koji bi određivao njezino obavljanje, te bi stoga bila zloraba imenovati laike na službe gdje se takva vlast mora obnašati.
Pođimo od zadnjega stajališta. Sasvim je jasno da postoje dvije potestas: potestas ordinis (vlast reda), koja nužno zahtijeva sakramentno ređenje, po kojem se dijele sakramenti, i potestas iurisdictionis (vlast jurisdikcije), koja uključuje vlast poučavanja i upravljanja. No, prema nekim pristašama § 21. dogmatske konstitucije Lumen gentium tvrdio bi da su te dvije vlasti dodijeljene biskupskim ređenjem; odvajanje potestas iurisdictionis od sakramenta reda značilo bi svođenje službe upravljanja u Crkvi na razinu svjetovne vlasti. Međutim, kako je istaknuo budući kardinal Alfons Maria Stickler,[1] Nota explicativa prævia (Prethodna objasnidbena bilješka) uz Lumen gentium, koju je htio Pavao VI., upozorila je na moguće zablude izričito potvrđujući da munera koja se dodjeljuju sa svetim redom nisu potestates (vlasti). Munera se pojavljuju kao duhovni dar koji ontološki oprema – čini sposobnim, da preuzmemo riječi kanona 129. – onoga tko prima sveti red da obavlja potestates.
U odnosu na vlasti, treba precizirati i da biskupsko ređenje daje punoću potestas ordinis, koja se u svakom slučaju mora obavljati u zajedništvu Crkve i ne može se ni na koji način delegirati, ali ne podjeljuje potestas iurisdictionis. To pojašnjenje je važno jer omogućuje da se objasni kako, iako nije moguće valjano obnašati vlast reda bez primanja sakramenta reda, ipak je moguće, u određenim osobitim slučajevima, valjano obnašati vlast jurisdikcije bez svetoga reda.
Ovdje je najvažnije istaknuti kako munus nije potestas, niti ih je Drugi vatikanski sabor namjeravao poistovjetiti. Stoga je pogrješno držati da Sabor tvrdi da se vlast jurisdikcije podjeljuje ipso facto (po samom činu) sa sakramentom reda. S druge strane, povijest Crkve puna je primjera – sjetimo se jurisdikcije opatica, ili nezaređenih poglavara redovničkih redova, ili čak sudaca u crkvenim sudištima – u kojima su osobe bez svetih redova zakonito obnašale i obnašaju vlast upravljanja; što nam omogućuje shvatiti kako se izvorište takve vlasti ne nalazi u svetom Redu.
Ta se istina ne nalazi samo u povijesti Crkve, nego i u njezinom učenju. Što se tiče ordinarijâ, Pio XII. objasnio je da su oni „u onome što se tiče vlastite biskupije, pravi pastiri koji vode i u ime Kristovo upravljaju stadom dodijeljenim svakomu od njih. Ali dok to čine, nisu potpuno neovisni, jer su podložni dužnoj vlasti rimskoga prvosvećenika, iako uživaju redovitu vlast jurisdikcije koju im je izravno prenio sam vrhovni svećenik“ (Mystici corporis). Jasno je da vlast jurisdikcije ne proistječe iz svetoga Reda, nego izravno od rimskoga prvosvećenika.
Nakon što smo utvrdili razliku između vlasti reda i vlasti jurisdikcije ili vladanja s jedne strane, te između munusa i potestasa s druge strane, preostaje još razumjeti njihove odnose. Jer razlikovanje ne znači odvajanje.
[1] Alfons Maria Stickler, De potestatis sacræ natura et origine, Periodica de re canonica, 71 (1982.), str. 83–86.
