Crkvi treba pomirenje, ali u Istini

Prvo mjerilo za izbor sljedećega Pape jest provjeriti ima li on osjećaj za službu koju će morati preuzeti, bez narcisoidne želje da uvijek bude u središtu pozornosti i svjestan da je u službi poslušnosti vjeri.

U očekivanju skorih konklava objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutim dokumentom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

Dvanaest godina pontifikata koji se odvijao u medijskom prostoru, služeći se svim komunikacijskim kanalima, od kratkih javljanja uživo na Facebooku i TikToku do odluke da se pojavi na snimanju dokumentarnoga filma. Granica između virtualnoga pape i stvarnoga pape u biti se rasplinjavala i gubila iz godine u godinu, upravo kao što je sada nestala razlika između glasa koji izražava osobno mišljenje čovjeka odjevena u bijelo i glasa Petrova nasljednika. Nestala je čak i perspektiva hijerarhije istinâ, toliko isticana godinama kako bi se relativiziralo važna, ali neugodna učenja, a sada zapravo raskomadana od strane „učiteljstva“ koje je promiješalo karte, stavljajući u središte rubne teme poput ljudskoga bratstva ili „zajedničkoga doma“.

Geste ovoga pontifikata, među najveličanijima u medijima – crne cipele umjesto crvenih, razni „dobra večer“ i „u slast“, izravni telefonski pozivi upućeni najneizglednijim (ali ideološki dobro usklađenim) likovima, od Emme Bonino do Rite Pavone, od Marca Pannelle do Giorgia Napolitana, do uredništva talijanskih športskih novina Gazzetta dello Sport – zapravo su razvalile lik vrhovnoga svećenika kao takvoga. Papa koji se sviđa medijskomu svijetu, onomu svijetu koji zapravo oblikuje „ukuse“ i osjetljivost mnogih jednostavnih ljudi, svakako nije onaj koji, nadahnut Duhom koji dolazi odozgo, uvjerava svijet „što je grijeh, što li pravednost, a što osuda“ (Ivan 16, 8). Umjesto toga, papa je bio taj koji govori ono što svijet voli čuti, a šuti o onome što ga smeta, uznemiruje i razdražuje. Ovaj je pontifikat opasno izazvao krajnje nedovoljno razumijevanje Katoličke Crkve, gdje su čovjekoljubive vrjednote zamijenile nadnaravnu milost, (pretpostavljena) ljudska dobrota istisnula svetost, a samozadovoljstvo umjetnim modama nadvladalo božansko odobravanje.

Raširene, neprekidne i netočne izjave vidljivoga poglavara Crkve prouzročile su tijekom godina razumljivu izgubljenost (dezorijentiranost) među samim vjernicima, a kod nemaloga broja čak i nagonsku odbojnost prema njemu; odbojnost koja ih je gurnula prema obalama s izrazito raskolničkim, a ponekad i praznostoličnim (sedevakantnim) obilježjima. Nedvojbeno je da je ovaj pontifikat svojim nerazboritim i obmanjujućim izjavama i ništa manje zabrinjavajućom dvoznačnošću svojih spisa donio ozbiljan i golem unutarnji razdor u Crkvu. Nakon dvanaest Franjinih godina katolici su dramatično podijeljeniji, a Crkva sve opasnije polarizirana.

Sljedeći će se prvosvećenik nužno morati pozabaviti tim raskolom, koji više nije čak ni ispod žita; ali mora paziti da se to djelo pomirenja ne postigne po cijenu istine. Profil novoga prvosvećenika mora biti primjeren Katedri istine na kojoj će sjediti, to jest mora biti čovjek koji je svjestan da samo istina, dobrota i ljepota imaju stvarnu sposobnost sjedinjavanja; čovjek koji zna kako strpljivo graditi na čvrstim temeljima, umjesto da traži trenutačno zadovoljstvo i pljesak.

Valja se čuvati prilagođenih profila koji tvrde da postižu to (navodno) ujedinjenje udovoljavajući molbama svih koji ih traže, bez obzira na istinu; profili su to koji žive prema načelu „Pariz je vrijedan Mise!“[1] Ta je napast vrlo jaka nakon godina pontifikata koji nije bio nimalo vrijedan poštovanja zbog svoga udaljavanja od istine, ali je bio vrlo autoritaran, što je mnoge dovelo do ogorčenja.

U tom smislu moglo bi biti korisno ponovo ući u trag Antikristovu identitetu kako ga je ocrtao poznati ruski teolog Vladimir Sergejevič Solovjov, to jest identitetu sveopćega pomiritelja, sposobna zadovoljiti svakoga prema njegovim željama i osjećajima: utemeljenje muzeja kršćanske arheologije za pravoslavne, osnivanje zavoda za slobodno istraživanje Svetoga Pisma za protestante, ponovno uspostavljanje pape na rimskoj stolici za katolike. Sve po skromnoj cijeni žrtvovanja Isusa Krista, Boga i jedinoga spasitelja svijeta. Mogućnost da se Konklava okupi oko lika kandidata dobronamjerne ćudi i pomirbenih osobina, ali bez osjećaja za svoju poglavitu dužnost učvršćivanja braće u vjeri, čuvanja svete Predaje, obrane naroda Božjega od nasrtaja vukova u janjećem runu, sve je drugo samo ne daleka. Treba se čuvati toga kandidata spremna cjenkati se istinom.

Prvo mjerilo za izbor kandidata koji će naslijediti blaženoga Petra bit će stoga provjera da on ima osjećaj za službu koju će morati preuzeti: 1. štiteći je od obezvrjeđivanja koje dolazi od stalne medijske izloženosti, od približnih učenja, kao i od osobnosti usredotočene na sebe i samodopadne; 2. znajući da je on uistinu servus servorum Dei (sluga slugū Božjih), ne zbog razmetljive jednostavnosti i poniznosti, nego radije zbog svijesti o ozbiljnosti te službe koja ga ne postavlja kao apsolutnu vlast u Crkvi, nego kao istinski vrhovni ugled po tome što je posve u odnosu i poslušan Riječi Božjoj, koja se u Crkvi prenosi preko Svetoga Pisma i Svete Predaje, a koju sveto Učiteljstvo vjerodostojno tumači.

Bit će potrebno provjeriti vjeruje li on u dubini svoga bića u ono što je potvrdio Benedikt XVI. u dobro poznatom odlomku propovijedi izrečenoj u prigodi svoga ustoličenja na rimsku katedru 7. svibnja 2005.:

„Vlast poučavanja u Crkvi uključuje obvezu služenja poslušnosti vjeri. Papa nije apsolutni suveren, čije su misli i volja zakon. Naprotiv: papino je služenje jamstvo poslušnosti Kristu i Njegovoj Riječi. Ne smije proglašavati vlastite zamisli, nego sebe i Crkvu stalno vezivati na posluh Riječi Božjoj, sučelice svim pokušajima prilagođavanja i razvodnjavanja, kao i sučelice svakomu oportunizmu.“

Samo ako sljedeći papa bude prvi poslušan cjelovitosti Božje Riječi, bit će moguće ponovo zbiti temelje Crkve onih koji će svoj posluh vezati uz posluh Kristova namjesnika, ne njegovoj ekscentričnoj osobnosti ili njegovoj žudnji za „promjenom paradigme“.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

[1] Prevoditeljska napomena: „Pariz je vrijedan Mise“ (francuski Paris vaut bien une messe, talijanski Parigi val bene una messa, engleski Paris is well worth a mass, njemački Paris ist eine Messe wert), rečenica je koju je izgovorio Henrik Navarski (1553.–1610.), idejni vođa hugenota, protestant, godine 1593., nakon što je pobijedio u francuskom građanskom ratu, odlučivši prijeći na katoličanstvo kako bi kao kralj Henrik IV. zasjeo na francusko prijestolje. Te riječi znače da je vrijedno žrtvovati se za postizanje visokoga cilja, pa i prividno se odreći svoje protestantske vjere u korist katoličke, kako bi osvojilo Francusko Kraljevstvo. Izraz se i danas sustavno koristi za isticanje ustupaka koji se prihvaćaju ili važnosti žrtve koju je vrijedno podnijeti kako bi se dobilo ono što se želi, čak i ako je ćudoredno neprikladno, kao u slučaju Henrika IV., koji je odbacio kalvinizam radi katolicizma kako bi osvojio Pariz.

Svi prilozi iz niza