Učenici i prazan grob (Iv 20,1-10)

Tumačenje Evanđelja po Ivanu 20,1-10

U kanonskim evanđeljima Uskrsli Isus je u isto vrijeme subjekt konkretnih događaja a i objekt vjere. Za razliku od apokrifnog Petrovog evanđelja (39-44), kanonska ne opisuju kako je Isus ustajao iz smrti na život. Ona inzistiraju na dvije bitne stvari: činjenica praznog groba i ukazanja učenicima. U sinoptičkim evanđeljima (Mt, Mk, Lk) izvještaji o ukazanjima uskrslog su smješteni ili u Galileju (Mt i Mk) ili u Jeruzalemu (Lk). Kod Iv glavni događaji se odvijaju u Jeruzalemu (Iv 20) a u nastavku se opisuje susret s Uskrslim i u Galileji (Iv 21). Iako susreti koje opisuje Iv ne dolaze u drugim evanđeljima, oni se u svojoj suštini i osnovnoj teološkoj poruci ne razlikuju od onih sinoptičkih.

Uočljiva je Ivanova sklonost prema naglašavanju osobnog susreta pojedinih učenika s Isusom. Tako Iv 20 dramatizira četiri različite vrste ispovijesti vjere u uskrslog Isusa, dva prizora se događaju kod praznog groba, a dva u sobi gdje su se učenici bili okupili. Drugi i četvrti prizor usredotočuju se na osobne reakcije Marije iz Magdale i Tome.

Budući da Evanđelje po Ivanu, za razliku od drugih kanonskih evanđelja, više promatra na koji je način Isusovo uskrsnuće povezano s vjerom učenika, njegova dva zaključka (20,30-31; 21,24-25) naglašavaju odnos između svjedočanstva koja pruža uskrsli Isus i vjere učenika da je Isus uskrsnuo i da je Božji Sin.

20,1-2: …još za mraka dođe… na grob i opazi da je kamen s groba dignut

Prvi prizor (20,1-10) počinje (20,1-2) i završava s Marijom Magdalenom pored groba (20,11-18).

Stručnjaci ovdje uviđaju nelogičnost i nepodudaranje: najprije se govori o praznom grobu (20,1-10), a tek poslije o Isusovom uskrsnuću i boravku pored groba tj. u vrtu (20,11-18). Smatra se da je do toga došlo zato što je Iv, pišući kasnije od sinoptika, imao na umu njihove izvještaje i zato je bio slobodan nadopuniti ih vlastitim materijalom i naglascima.

Prizor kod groba (20,1-2) počinje dolaskom Marije iz Magdale na grob. Magdala jest lokalitet na obali Tiberijadskog jezera kojeg su, nedaleko od današnjeg centra Tiberijade, otkrili franjevački arheolozi; ime Magdala vjerojatno dolazi od hebr. migdal, toranj.

Dok zapadna crkvena tradicija Mariju Magdalenu ponekad poistovjećuje s grešnicom iz Lk 7 a ponekad s Lazarovom sestrom, istočna tradicija ih „razdvaja“ jer u svojoj liturgiji posebno slavi Mariju Magdalenu (22.7), Mariju iz Betanije (18.3.) te ženu grešnicu iz Lk 7 (31.3.). U Iv Magdalena se prvi puta spominje pod križem (19,25). Sinoptici izvještavaju o tome da su prvo žene došle donijevši miomirise da bi pomazale Isusa (Mk 16,1). Različit je broj žena: kod Mk su tri, kod Mt dvije a kod Lk više od tri. Kod Iv se ne spominju miomirisi i pomazanje jer su to već učinili Josip Arimatejac i Nikodem (19,38-42). Ovdje Iv vjerojatno koristi neke vlastite predaje o Isusovom ukazanju Magdaleni koje drugi nisu imali na raspolaganju (iako i Mk 16,9 bilježi da se Isus ukazao najprije Magdaleni).

Interesantan je ovaj Ivanov opis jer daje nazrijeti njegovu teološku poruku. Magdalena na grob dolazi rano ujutro, još za mraka. Vjera u njezinoj punoj zrelosti još nije sinula… Jer kroz Evanđelje tama je bila područje koje se opire svjetlu svijeta (8,12). To čini uzalud jer ne može nadvladati svjetlo (1,5). Tama iz koje je Nikodem došao Isusu označava njegovo neshvaćanje tijekom prvog susreta (3,2). Tama nad morem dala je učenicima osjetiti strahotu odvojenosti od Gospodina (6,17). On je obećao svim koji ga budu slijedili da će izbjeći tamu (8,12b) kao što je obećao spoticanje onima koji ne žele ući u sjaj njegovog svjetla (9,4; 11,10; 12,35.46). U tamu noći je šmugnuo i u njoj nestao njegov izdajica Juda (13,30). Iako se Nikodem vremenom počeo okretati svjetlu svijeta (7,50-51; 19,35), još uvijek je mrak. Isus je u tami zemlje; njegovi neprijatelji vani likuju a prijatelji su već počeli njegov lik tražiti po tami uspomena. Ove motive tame za Magdalenu prekida iznenadni tračak svjetla: kamen s groba je dignut! Otvoren grob za nju označava početak novog dana, obilježit će njezin trk u svanuće k učenicima (20,2). Iako joj nije jasno što se dogodilo, ipak titra zračak nade…

Doduše, ni Marija nema razumskih temelja drugačije potumačiti otvoreni grob nego kao provalu i krađu Gospodinovog tijela. No, već sama činjenica otvorenog groba, mjesta smrti koje bi po sebi trebalo biti zatvoreno, sjećanja na njegov govor o uskrsnuću – sve je to budilo tanak tračak nade kojoj ni sama nije uspijevala dati više prostora. Jer tek nedavno svršene strahote muke i smrti te sama činjenica groba ipak predstavljaju težak šok i teret koji guši duh u čovjeku.

Ivan, koji za razliku od sinoptika ne spominje kamen pri Isusovom ukopu, sada ga uzima u prvi plan. Marija uviđa da je kamen s groba dignut i da nema Isusovog tijela te o ovom izvješćuje Šimuna Petra i ljubljenog učenika – ovakav uvod priprema teren za dva prizora kod groba.

Zašto je išla obavijestiti baš njih dvojicu? Oni su posljednji učenici koji se pojavljuju pred Isusovu smrt. Petar je Stijena (1,42), ali je u tami dvorišta Velikog svećenika, dok se grijao uz vatru (18,8.25-27), ušao u krizu svoga identita. Nije više znao što to znači biti Stijena i nije imao motiva. Ljubljeni učenik je posljednji stajao pored križa, primio od Isusa primio Mariju za majku te, skupa s njom i okupljenim ženama, predstavlja malu zajednicu koja je iščekivala dar Duha od umirućeg Isusa (19,25b-30). Iv će sada prikazati kako ta dva učenika ulaze u ono što prije nisu mogli nositi (16,12-13). No, ulaze onoliko različito koliko su različito ušli s Isusom u čas tame, u njegovu muku i smrt.

Činjenica da Magdalena govori u množini (ne znamo gdje ga staviše) govori da je Iv ovdje preuzeo sinoptičku varijantu u kojoj je na grobu bilo više žena.

20,3-8: … i vidje i povjerova

Uputiše se potom Šimun Petar i ljubljeni učenik – trče prema grobu. Magdalena je išla od groba, shrvana svim dosadašnjim događajima i brigom za otvoreni grob, a oni trče nazad u smjeru groba. Raspeti ih sve privlači k sebi (12,32) – i Magdalena će s njima nazad (20,11). K Isusu ih privlači Otac (6,44).

Ljubljeni učenik, iako je prvi stigao, pušta Petra da prvi uđe u grob. Obojica vide povoje kojima je Isus bio omotan te ubrus koji je bio na glavi Isusovoj. Prema ovom opisu, povoji i ubrus se nalaze u položaju koji odgovara obliku ležanja Isusovog tijela – ubrus je na drugoj strani od povoja. Za razliku od Lazara koji se pojavio omotan pogrebnim povojima (11,44), Isusovi su odriješeni na mjestu na kojem je ležao. Takav raspored već daje naslutiti što se dogodilo. Iz ovoga se može zaključiti da je Isus nije ukraden jer tko bi gubio vrijeme na skidanje povoja i smatanje ubrusa?

Dok Petar ostaje na promatranju ovih činjenica, ljubljeni učenik povjerova. On je ove znakove iščitavao svjetlom vjere. I on je morao napredovati na putu vjere. I njemu je bilo potrebno da vidi kako bi njegova vjera mogla učiniti korak naprijed. Dakako, Iv ne dovodi u pitanje tradiciju da je Petar prvi od Dvanaestorice vidio uskrslog Gospodina (Lk 24,34; 1Kor 15,5); ali u svojoj trajnoj želji da istakne ljubljenog učenika, Ivan govori da je on povjerovao i prije negoli se uskrsli Gospodin ukazao ili prije nego su se učenici sjetili da Pisma najavljuju uskrsnuće. Tako ljubljeni učenik postaje prvi pravi vjernik.

Naime, Petar i učenik kojeg je Isus ljubio već su ranije bili stavljani jedan uz drugoga tj. uspoređivani. Kad je Isus pod pashalnom večerom govorio o izdajniku, Petar je zamolio ljubljenog učenika da upita Isusa tko je izdajnik? Ljubljeni učenik je u tom trenutku uživao fizičku blizinu s Isusom, no kod Iv taj detalj veoma vjerojatno označava i veću nutarnju blizinu s Isusom. Kad je Isus uhvaćen i odveden u dvor Velikog svećenika, ljubljeni učenik je Petru omogućio da uđe u njegovo dvorište (18,13-16) – on je za Petra bio „vrata“ kroz koja će ući u Isusovu blizinu. No, za razliku od Petra koji se Isusa u tom istom dvorištu odrekao, ljubljeni učenik vjerno prati Isusa i podno križa i time se javno izlaže. Uživajući posebnu blizinu s Isusom čak i pod njegovim križem, ljubljeni učenik primio je na dar Gospodinovu majku, koja je u Evanđelju prva Isusova vjernica (2,5) i uzeo je k sebi (19,26-27) te skupa s njom primio izlijevanje Isusovog Duha na križu (19,30). Sve navedeno govori o njegovoj osobi, o tome koliko se približio istini. Istine je u njemu toliko da je sada povjerovao. Objavljena mu je slava Božja (1,14).

20,9-10: … oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih

Ljubljeni učenik imao je svoj vlastiti put k spoznanju Slave Uskrslog Isusa. No, ni on ni Petar još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih (20,9). Ovo je veoma važan komentar Ivana evanđelista. Njime nam želi reći da su Petar i ljubljeni učenik imali svoj put spoznanja činjenice uskrsnuća, ali da su oba ta puta mimo poznavanja Pisma. Koliko god smo njih dvojicu, iz naše perspektive, skloni smatrati privilegiranima, oni ipak nisu imali ono glavno – spoznaju Pisma! Tek će spoznaja Pisma upotpuniti njihove početke spoznavanja. Bez nje nemaju potpunost. Ovime nam Iv želi reći da je jedino Pismo ono koje daje pravi uvid u misterij Krista – u njegov život, smrt i uskrsnuće. To je ono što je njima dvojici u tom trenutku nedostajalo a svim kasnijim naraštajima učenika – pa i nama – svakodnevno stoji na raspolaganju.

Sigurno da je bila jedna od velikih preokupacija Ivana apostola mlađim vjernicima objasniti kako on koji je Isusa vidio nije u prednosti u odnosu na njih nego da je njihova prednost Sveto pismo! Koliko god ovo modernom čovjeku zvuči nevjerojatno, tu se ipak očituje pravednost Božja koja sve želi zahvatiti jednako. Zato kasnije generacije ne trebaju žaliti što nisu zavirili u prazan grob – svjedočanstvo ove dvojice učenika došlo je k nama! Ali ne samo ono nego i sve bogatstvo Svetoga pisma koje dvojica u tim trenucima još nisu upoznali. S nama je Duh koji nas uvodi u svu istinu (14,16-17.18-21).

U sinoptičkim evanđeljima i Djelima apostolskim uskrsnuće je predstavljeno kao Isusovo opravdanje/uzdignuće: korumpirani religiozni vođe su ga podvrgli nepravednom procesu i ubili, a Bog ga je uzvisio/opravdao (Dj 2,23; 3,14-15). Sjajnim posmrtnim uzvišenjem Bog je dao savršen odgovor onima koji su pokušali osramotiti i eliminirati njegovog Sina – onoga koga je zemlja odbacila, nebo je uzvisilo (Dan 7,14). Uskrsnuće znači još daleko više. Ono je Isusovo uzdignuće na nebeski tron i preuzimanje novog statusa i uloge. Stoga NZ, nakon uskrsnuća, kaže s Ps 110,1 da Isus ima sjesti zdesna veličanstva na nebesima i da ga je Bog učinio Gospodinom i Kristom (Dj 2,34-36).

Evanđelje po Ivanu na jedinstven način u odnosu na druge novozavjetne spise o Isusovom uskrsnuću govori na način da naglašava njegovu moć i jednakost s Bogom. U 5,21-29 Isus objašnjava da raspolaže Božjom eshatološkom moću: ima ovlast da sudi, da ima život u sebi, da bude čašćen kao i Otac te da iz grobova zove mrtve na život tj. na sud. Kasnije će Marti reći da je on uskrsnuće i život (11,25) a Lazarovo uskrsnuće (11,44) jest znamenje, slika njegove moći. Ovdje je od posebne važnosti to što na isti način na koji Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi (5,26). Dok je govorio o Dobrom Pastiru, rekao je: …polažem svoj život da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast/moć (evxousi,a) položiti ga, i moć (evxousi,a) imam ponovo uzeti ga (10,17b-18). Ovime Iv daje svoj komentar na shvaćanje uskrsnuće koje su prezentirali sinoptici i Dj: Isus zapravo nije žrtva, on nije pogođen nekom silom na koju nije mogao odgovoriti pa je podlegao i umro; u krajnjoj liniji on ne treba da ga Bog opravda/uzvisi/uzdigne nakon sramote. Isus ima život u sebi i on ga sam uzima onda i kako hoće. Stoga je za Iv uskrsnuće čin kojim Riječ, vječni Logos – onaj koga smo tek nakon utjelovljenja (1,14) upoznali kao Očevog Sina (1,18) – nakon što je sam položio život sada ga sam i uzima. Jer on je u konačnici – Bog (1,1).