Ponedjeljak, 21 lipnja

Učestalost euharistijskog slavlja

Možda smo došli u priliku da i sami ne znamo vrijednost i smisao svakodnevnog euharistijskog slavlja, svrhovitosti i potrebe binacija i trinacija, te upitnosti misnih nakana. Pitanja nisu laka, pa ni odgovor ne može biti jednostavan. Pozabavit ćemo se prvenstveno učestalošću euharistijskog slavlja, te u tom kontekstu spomenuti i mise za pokojne.


3


U prva kršćanska vremena apostoli su lomili kruh „prvoga dana u tjednu“, kako to svjedoči NZ.[1] Nadalje, Didahe[2], s početka drugog stoljeća i Apologija sv. Justina[3] pedesetak godina kasnije, nedvosmisleno govore o tome da se euharistija slavila samo nedjeljom.

Stvari se kasnije počinju polagano mijenjati. U vrijeme Tertulijana (+ 220.) u Africi se običavalo dane posta, srijedu u petak zaključiti euharistijom, na određenoj postaji (crkvi određenoj za euharistijsko okupljanje određenog dana).[4] Isto svjedoči i Ambrozije (+ 397.)[5]. Uskoro se, u vrijeme Augustina (+ 430.), susreće svakodnevna misa.

Isto tako u vrijeme Karla Velikoga. U srednjem se vijeku taj običaj učvršćuje, štoviše, jedan svećenik počinje slaviti više misa istoga dana. Zabilježeno je da je Leon III. (+ 816) slavio euharistiju 7 do 9 puta dnevno. Na to je veoma utjecala tarifna pokora koja je bila veoma stroga u nametanju pokora za grijehe, i to kumulativno: za svaki pojedini grijeh trebalo je izvršiti određenu pokoru i tek onda biti pomiren, tj. dobiti odrješenje, što je značilo da nekim ljudima ne bi dostajao ni cijeli život da sve pokore izvrše. Zato su postojale zamjene: umjesto određenoga broja dana posta, dala se služiti misa koja bi to nadomještala. Isto su se davale služiti mise i za pokornike koji bi umrli prije nogo što bi izvršili pokoru.[6] Jedan penitencijal (Vienna) određuje da za svoju pobožnost svećenik ne smije slaviti više od 7 misa, ali ako to traži dobro vjernika može i više, čak i 20. To je ponajviše doprinijelo ređenju redovnika za svećenike i općenito umnažanju klera: moglo se živjeti od služenja makar jedne mise dnevno.[7]

Običaj da na Dušni dan svaki svećenik može služiti tri mise uveden je u XV. st. u dominikanskom samostanu u Valenciji, a Benedikt XV. je u našem stoljeću ovaj privilegij dao čitavoj Crkvi.[8]

Kako danas gledati na (pre)veliki broj nedjeljnih i svakodnevnih misa u većim gradskim ili samostanskim crkvama? U stara je vremena bilo jasno. jedna nedjeljna misa na koju se sabiru svi, „bilo da borave u gradu, bilo da borave u selu.“ Možemo li se vratiti na takvu praksu? Ovdje svakako nije mjesto kazuistici. Dobro vjernika bit će osnovno mjerilo. Možda će najtreznije tumačenje dati K. Rahner: „Misu treba slaviti onoliko puta koliko učestalost slavlja povećava ’fides’ i ’devotio’ slavitelja… i samo onda kada se slavitelji, upravo po tome slavlju, mogu izgrađivati u ’Crkvu’“.[9]

Kako naći pravu mjeru? Krajnosti svakako ima. U nekim se crkvama (tamo gdje ima dosta svećenika) mise umnažaju, a da to doista ne služi dobru vjernika, niti njegovanju crkvenog (zajedničarskog) duha, dok možda neki župnici odbijaju služiti misu (npr. u nekoj filijali) kada to dobro vjernika traži. Kako prosuditi? Ponekad znade intervenirati i sam biskupski ordinarijat (npr. u bolonjskoj nadbiskupiji je svim svećenicima bez razlike zabranjeno trinirati, kakva god bila „potreba“ vjernika). Kako, nadalje, riješiti pitanje misa za pokojne, kad s jedne strane vjernici insistiraju da na tu misu dođu, a s druge strane se u središnjim ustanovama potiče primanje nevezanih misnih nakana, jer je još uvijek s time povezano i uzdržavanje klera? Pitanje je kompleksno i ono, rekli bismo, nadilazi razinu jedne biskupije. Vjerujemo da će se najavljena biskupijska sinoda barem načelno pozabaviti i ovim nejasnoćama. Ovaj je članak donio kraći povijesni prikaz i kao takav bi mogao, nadamo se, pridonijeti razumijevanju ovog pitanja.


[1] Dj 20,7-12 daju naznake euharistijskog slavlja koje je predvodio Pavao. Tri su osnovne odrednice liturgijskog slavlja koje je ovdje vrlo škrto opisano: 1) sastali su se prvoga dana u tjednu, dakle u nedjelju, 2) Pavao je govorio (živa riječ umjesto čitanja) i 3) razlomio je kruh i blagovao. Nadalje, u 1 Kor 16,2 Pavao uvrštava u nedjeljno slavlje prikupljanje darova za potrebite u Jeruzalemskoj crkvi.

[2] Didahe, 4,1.

[3] Apologija I., 67.

[4] TERTULIJAN, De oratione, 19,1.3-4.

[5] AMBROZIJE, In Ps 118,8, 48.

[6] Budući da je crkvena vlast ipak to htjela regulirati, ne nije dopuštala služiti isuviše velik broj misa, pronašali su se i zaobilazni načini. Jedan je bio tzv. „missa sicca“ koja je naizvan izgledala kao redovita misa, ali je bila bez euharistijske molitve („kanona“). Svećenik bi prvo odslužio jednu „normalnu“ misu, a onda bi, za „dobro“ vjernika, ali i za svoje osobno (materijalno) dobro odslužio „suhu misu“. Zakonska se zabrana (po slovu zakona) nije odnosila na ove suhe mise, tako da ih je svećenik mogao služiti više i time izigrati zakon. Da bi to sve skupa izgledalo što sličnije pravoj misi, u trenutku podizanja umjesto posvećene hostije podizala se neka relikvija. Sacerdotale Romanum, obrednik još iz 16. st. čak preporuča ovakvu misu za pobožnost vjernika, osobito u korizmi, ili u slučaju putovanja brodom. Drugi je oblik bio „missa bifaciata ili trifaciata.“ Potreba ista, rješenje slično: Svećenik bi dva ili tri puta molio misne molitve sve do kanona, zatim (jedamput) sâm kanon, pa onda opet dva ili tri puta sve ostalo. Rezultat: jedna misa, 2 ili tri stipendija!

[7] Računa se da je među gradskim stanovništvom bilo i do 20% „altarista“, svećenika čiji je jedini zadatak bio slaviti jednu (privatnu!) misu dnevno za što su imali benefcij. Spominje se da je u 15. st. u Bratislavi samo u dvije crkve bilo ukupno 236 altarista!

[8] Za ovo pitanje usp. osobito: M. AUGE, Aspetti particolari della celebrazione eucaristica, u: S. MARSILI (prir.), Anamnesis 3/4, 271-288, ovdje:283-285.

[9] K. RAHNER, Die vile Messen und das eine Opfer,  prema: M. AUGE, Nav. dj., 285.