Ukazanje grupi učenika u sobi (Iv 20,19-23)
Tumačenje Evanđelja po Ivanu 20, 19-23
U kršćanskoj tradiciji ostaje nejasno koliko se često Uskrsli Krist očitovao učenicima. Pavao razlikuje pet ukazanja: Dvanaestorici, više od pet stotina braće i sestara, Jakovu, apostolima i naposljetku njemu samom (1Kor 15,5-7). Prema Mk 16,7 Petar i drugi učenici trebali su Isusa susresti u Galileji; u Mt 28,16-20 ovo je opisano kao scena rastanka gdje su Jedanaestorica poslana da idu po svem svijetu (usp. Mk 16,14-18). Kod Lk 24,36-49 Isus se učenicima ukazao u Jeruzalemu, zaželio im mir, pokazao im je ruke i pojeo ribu koju su mu pružili. On im je dao poslanje da idu svim ljudima i obećao dar Duha Svetoga. Iv 20,19-23 i 21,13 u znatnoj mjeri nalikuju Lukinom tekstu.
20,19: Uvečer toga istog dana…
Radnja ovog evanđeoskog odlomka odvija se uvečer tog istog prvog dana u tjednu tj. u dan poslije subote koji će, upravo zbog Gospodinovih ukazanja baš na ovaj dan (20,26), postati dan Gospodnji tj. kršćanska nedjelja.
U predvečerje tog dana, svi učenici osim Tome su ondje gdje ih je Marija pronašla kad im je donijela radosnu vijest o Isusovom uzlasku Ocu. Primili su radosnu vijest, ali još su uvijek iza zatvorenih vrata. U strahu. Toliki je utisak na njih ostavilo ono što se dogodilo da su se najbolje osjećali iza zatvorenih vrata. Ako Gospodin jest uskrsnuo, oni nisu. U njihovom svijetu – kako ga oni doživljavaju – ništa se nije promijenilo. Jača od vijesti o uskrsnuću u njima je bila prijetnja koju su predstavljali oni za koje je Magdalena mislila da su ukrali Isusa iz groba (20,2.13).
Iz ovoga je vidljivo da navještaj o Isusu Uskrslome nikoga ne oslobađa. Život mijenja tek susret s Uskrslim. A za susret koji će promijeniti život potrebno je cijeli život otvoriti Bogu da ga pohađa, zahvaća i mijenja. Otuda i potreba nove evangelizacije – evangelizacije u kojoj Crkva sama sebe evangelizira, u kojoj oni koji su čuli nešto od vjeronauka trebaju od dječje prijeći na odraslu vjeru. Ona kod mnogih nije zaživjela.
Kao i u Lk 24,29.36-53, Isus se ukazuje u predvečerje istog dana u koji je i uskrsnuo. Od svih evanđelista jedino Iv spominje da su vrata bila zaključana. Dok s jedne strane to govori o njihovom strahu od Židova, s druge ovaj podatak priprema čitatelja da upozna veliku razliku novog načina Isusovog postojanja u odnosu na prijašnji. On sada više nije vezan prirodnim zakonima koji su do neki dan važili za njega a za nas još uvijek važe.
Za par trenutaka pokazat će im svoje ruke i bok – da vide da je to onaj isti Isus iz Nazareta, njihov Učitelj i Gospodin! Dakle, Uskrsli očituje savršenu identičnost s Isusom (jer na sebi nosi tragove raspinjanja), u isto vrijeme pokazuje se različitim jer ulazi u kuću kroz zaključana vrata. Njegovo postojanje više nije ograničeno biofizičkim zakonima. Iako ista osoba, on sada živi u drugačijem načinu egzistencije. On je isti – ista ona osoba koju su poznavali i slijedili tri godine, ali u isto vrijeme i nije isti jer sada postoji na drugačiji način. Njegov način postojanja mi ne uspijevamo pratiti i do kraja shvatiti.
Isus prisutnima u maniri starozavjetnih teofanija ili angelofanija izriče riječ mira (20,19.21). Židovi su se pozdravljali tako što bi jedan drugom zaželjeli šalom, mir! No, Isusova riječ o miru nije samo pozdrav. Ovdje Isus ispunjava obećanje koje je dao tijekom posljednje večere (14,27; 16,33) – obećanje mira kojeg svijet ne može dati. Iako su u dubokoj žalosti i strahu, oni su njegovi a on Očev (16,32). Čak i sada, u ovoj sobi ispunjenoj strahom, njegovi zakočeni, blokirani učenici mogu susresti mir. Upravo sada, usred nemoći, oni susreću onoga koji je pobijedio svijet (16,33).
Ništa, ni svijet, ni neprijatelji pa ni smrt ne može ga zaustaviti – k njima stiže nadilazeći fizikalne zakone. Zato što je superioran, što je iznad on im može pružiti svoju snagu – svoj mir! Može im garantirati da ograničenja koja oni sada vide ipak ne postoje. Može ih povesti u nove horizonte.
20,20: …pokaza im svoje ruke i bok
Za razliku od Lk 24,39 gdje Isus pokazuje svoje ruke i noge, ovdje – kao i u 20,25.27 u raspravi s Tomom, pokazuje im one dijelove tijela koje sadrže rane raspinjanja. Rane služe da bi ga oni mogli identificirati – da se uvjere kako je to njihov Učitelj – mučeni, probodenih ruku i boka raspeti i sahranjeni Isus iz Nazareta. Sada im se očituje kao onaj u kome se Slava Božja objavljuje (1,14) putem ljubavi koju ništa ne može uništiti. Nisu bili na Golgoti, pobjegli su, ali zato sada promatraju onoga koga su proboli (19,37). Gledaju pobjedu Božje svemoći i dobrote, njegove vjernosti svojim nevjernim učenicima. I obradovaše se učenici… Sada, kada im postaje jasno da je Isus pobijedio svijet, sada tek može njihova radost biti potpuna (15,11).
20,21-22: Isus im ponovno reče: mir vama!
Mir kojeg Isus ponovno daje naznačava da se ovdje ne radi o običnom pozdravu. Ovaj mir nagovještava pomirenje neba i zemlje (usp. 1,51). Ono će se nastaviti tj. biti će omogućeno zahvaljujući poslanju učenika koje će kao bitno obilježje imati otpuštanje grijeha.
Simboličkom radnjom, koja podsjeća na božanski stvaralački duh koji je dao život prvom ljudskom biću (Post 2,7), te zbog zahtjeva da čovjek mora biti rođen iz vode i Duha (Iv 3,5-8), Isus dahne u njih i daje im Duha Svetoga. Onaj Duh koji je počinuo (1,33) na Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta (1,29) sada silazi na učenike i time ispunja proroštvo Ez 36,25-27 koji povezuje Duha Božjeg s oproštenjem grijeha. Tridentski Koncil ovdje je prepoznao biblijske temelje sakramenta pomirenja.
Ovu drugu Isusovu riječ kojom učenicima pruža mir prati proglas njihova poslanja: kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas (20,21). Isus, koga je poslao Otac, sada je prisutan među njima noseći na sebi rane raspinjanja. No, Otac je djelovao i njega raspetog dao učenicima na novi način – na način koji u njima budi mir i radost. Dao im je zoran prikaz snage ljubavi koju Bog opravdava pred laži i optužbama Kneza ovoga svijeta. Otac Isusov je sada i njihov Otac (20,17). Stoga će i oni, kao i Isus, biti poslani – neka krenu put sebedarne ljubavi da bi bili u svijetu ono što je do sada Isus bio (13,20; 17,18). Time će svojim životom svjedočiti da je kuća Očeva (14,10) otvorena svim ljudima. To je novi način na koji Otac sve privlači k Raspetom Isusu u novu zajednicu ljubavi.
Zbog svega toga ostati iza zaključanih vrata nije nikakvo rješenje. Kao što je Magdalena nakon susreta s Uskrslim bila poslana odnijeti vijest apostolima, isto tako će sada i učenici dobiti poslanje koje ih izvodi iza zaključanih vrata, izvodi ih iz njihovih strahova i šalje ih u svijet kojeg Bog ljubi (3,16).
U ovom svjetlu riječi Ivana Krstitelja onaj na koga vidiš da Duh Božji silazi i ostaje jest onaj koji krsti Duhom Svetim (1,33) poprimaju novo značenje. Čitatelju koji je pratio što se događa s Isusom, njegovim Duhom i učenicima postaje jasno o kakvoj se novosti krštenja Duhom radi. Raspeti je predao svoga Duha novoj obitelji skupljenoj ispod križa (19,30b). Iz njegovog probodenog boka potekao je izvor žive vode (19,34). Time je postao izvor Duha svima koji vjeruju (7,39). Dar Duha kojeg Otac ne daje na mjeru (3,34) Isus sada pruža učenicima: to rekavši danje u njih i kaže im: primite Duha Svetoga (20,22) kako bi mogli izići iz zaključane sobe i prekoračiti granicu svoga straha. Zapravo, kako bi mogli nadići sebe. Uvijek iznova. Svaki dan!
Tek sada, kad čovjek primi Duha Svetoga kojim će moći nadilaziti sebe i krenuti u puninu ljubavi – tek sada je Božje stvaranje došlo svojoj punini. Tek sada je dovršeno (19,30). Isus je Oca svoga i Oca našega (20,17) molio da učenike zaštiti od Zloga (17,15) te da budu u svijetu, ali ne od svijeta (17,15a). Sada Otac omogućuje Isusu da daruje Duha Svetoga učenicima i tako se mogu suprotstaviti Zlome koji još uvijek djeluje u svijetu (14,30). Sada učenici mogu biti posvećeni u istini (17,17-19) jer primaju Duha Tješitelja kojega svijet ne može primiti (14,16-17). On će učenike poučavati u svemu i osvježavati u njihovoj pameti ono što im je Isus govorio (14,25-26). Duh će im toliko živo svjedočiti, zapravo na drugi način uprisutnjivati Isusa, da je jednostavno bolje da Isus ode kako bi Duh mogao doći (16,7). Tako djelujući, on će proslavljati Isusa (16,14) i učenike u njemu.
Isus je sada Knez mironosni (Iz 9,5) koji preko svojih učenika pruža mir svijetu koji ga je zamrzio i razapeo. Oni će biti nositelji njegovog mira i Očeve ljubavi za svijet (3,16). Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze (1,5). Obilan rod kojim će roditi učenici proslavit će Oca i njegovu ljubav (15,8). Dakle, Duh kojeg su primili učenici proslavlja Isusa, a njegovo djelovanje u učenicima proslavlja Oca – baš kao što je Isus na početku posljednje večere i rekao: sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu (13,31).
20,23: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se…
Kao i u Lk 24,47-49, opraštanje grijeha povezano je s darom Duha Svetoga i misionarskim poslanjem Isusovih učenika. Iv ide dalje pa mijenja Lukino shvaćanje oproštenja uz pomoć materijala sličnog onom u Mt 16,19; 18,18. Mt naglašava vlast Petra i drugih učenika da vežu i odrješuju određena pravila života u zajednici. Za razliku od njega Iv govori o vezanju i opraštanju grijeha. Kršćanska tradicija je veoma rano povezala Matejevu i Ivanovu tradiciju u jedinstveno shvaćanje apostolskog autoriteta kada je riječ o penitenciji tj. opraštanju i okajavanju grijeha.
Dakle, dar Duha, osim što omogućava njihovu osobnu, omogućavat će i transformaciju drugih ljudi – opraštajući im grijehe, učenici će im omogućiti pomirenje s Bogom (20,23). Preko onoga što njima oprašta, Bog će po njima djelovati da bi opraštao i drugima. U iskustvo zla koje su sami uzrokovali, ili su ga trpjeli sada ulazi snaga i svjetlo Duha Svetoga kako bi razmaskirao zamke Zloga u svijetu. On će očitovati i istinitost Kristove ljubavi i istinu svijeta kakav jest u svojoj zatvorenosti svjetlu Božjem (16,8-11).
Upravo preko učenika Duh ima pred svima svjedočiti za Isusa (15,26). Učenici su napustili Isusa, odrekli se Istine dok je svijet protiv nje vodio proces. Priklonili se tami. Sada im Isus oprašta i daje Duha kojim mogu oproštenje nositi drugima. Ako je njihovo iskustvo zataja i izdaja, dar Uskrsloga jest mir i oproštenje – to su darovi ljubavi koju im Isus da je po Duhu.
Moderni čovjek se danas buni: što meni tko ima opraštati grijehe, što meni treba svećenik da mi oprašta? Tako razmišlja onaj tko ne želi iznad sebe imati nikoga na putu do Boga – zašto bi neki svećenik bio iznad mene? Međutim, takvo razmišljanje previđa bitnu stvar kojoj nas uči Evanđelje: Isusov učenik, koji je primio dar Duha i poslanje da oprašta grijehe, nije postavljen ni nad kim! On sam je grešnik, on je prvi onaj koji ima iskustvo grijeha i koji se prvi treba miriti s Bogom i drugim ljudima. I zato kada vrši poslanje opraštanja grijeha, kada oprost proglašava drugom čovjeku, on nije iznad njega. On drugoga uvodi u onu milost koju sam uživa. On je grešniku su-brat i prijatelj – nikakva instanca iznad! Nažalost, mnoge ljude nerazumijevanje ili vlastita oholost odvraća od pomisli na oproštenje koje mu treba proglasiti Isusov učenik u Božje ime.
