Ponedjeljak, 25 siječnja

Utjecaj iskrivljene marijanske pobožnosti na život Crkve


Tijekom povijesti Crkve, stjecajem različitih okolnosti, kadšto čisto materijalno uokvirenih, a kadšto i barem djelomično duhovnih i u tom smislu relativno opravdavajućih, namnožilo se puno onoga što danas izaziva nemale prepirke i javne svađe unutar crkvenih krugova. Dok su se u ranoj Crkvi vodile krvave borbe oko dogmatskih prijepora, dok su o njima raspravljali najučeniji teolozi svoga vremena, a zbog njih su nerijetko doslovno i padale glave, danas svatko ima mogućnost i nalazi se pozvan kritički progovoriti o bilo čemu u Crkvi, od njezina ustrojstva, preko nauka do morala. Nije to po sebi ni loše, jer se može primijetiti kako i među onima koji nisu teolozi postoji veliko zanimanje za različite teološke teme, kao i da mnogi među njima provode dosta svoga vremena, pored svoje struke, u proučavanju teološke literature i praćenju crkvene zbilje, pa shodno tome pokazuju i solidno teološko znanje.

S druge strane, primjećuje se kako teološki fakulteti gube na svom crkvenom i katoličkom identitetu i sve više nalikuju svjetovnim učilištima, a isto se događa i s Vjeronaukom u školi, čiji se program, po nečijem odobrenju, drastično mijenja na način da gubi bilo kakvu sustavnost, katekizamsku pouku i teološku čvrstoću i pretvara se djelomično u religijsku, a djelomično u opću kulturu, pa je s obzirom na takvo rastakanje itekako poželjno postojanje kritičkih glasova koji dolaze i iz redova neteologa. Štoviše, svjedoci smo kako danas ima sve veći broj biskupa, svećenika, vjeroučitelja i drugih teologa koji svojim riječima i djelima bitno odudaraju i od nauka i od morala Crkve, pa se s pravom može reći kako oni, koji su postavljeni za učitelje vjere, nerijetko imaju štošta naučiti od onih koje su pozvani poučavati.

Sve to dovodi do učestalih konfliktnih situacija, odnosno do vašarskih internetskih prepucavanja, kojima nedostaje plodno, argumentirano i kulturno raspravljanje koje bi imalo za cilj doći do bistrine vjere, a po njoj i do svetosti života. To se posebno odnosi na, nazovimo ih tako, teološki niže rasprave, kao što je npr. kod nas rasprava oko međugorskog fenomena, jer se znatno slabije vodi prema dogmatskim, povijesnim i pastoralnim, a znatno više prema prizemno-materijalnim kriterijima kakve najčešće nameću afirmirani i uspješni evangelizatori, koji svoj subjektivni odnos prema Kraljici mira žele posredovati svima. A time uglavnom, usput, promovirati sebe i steći neku korist.

S obzirom na to, valja ponavljati, dok to svima ne postane potpuno jasno, da bilo kakva privatna ukazanja ne spadaju na polog vjere i nitko nije dužan u njih vjerovati, što dosljedno podrazumijeva da ih svatko u svojoj ljudskoj i kršćanskoj slobodi smije ne samo stavljati u pitanje, nego i odbijati u njih vjerovati i onda ako ih Crkva proglasi autentičnima. Stoga se s pravom može reći da je svaki napad bilo koje vrste na one koji odbijaju prihvatiti međugorski fenomen duboko nekršćanski i duboko necrkven.

Štoviše, proučavanje povijesti nastanka i razvitka različitih svetišta, pa tako i svetišta koja su proistekla na temelju tvrdnji o ukazanjima Blažene Djevice Marije, pokazuje da je veliki broj njih nastao na izmišljotinama, umišljajima, lažima, spletkama i sličnim okolnostima, te da su proglašena autentičnima pod sumnjivim okolnostima, bez čvrstih dokaza i nakon što im se crkvena vlast prethodno dugo protivila. Nerijetko bi tako biskupi i(li) drugi crkveni autoriteti godinama i desetljećima dokazima potvrđivali nevjerodostojnost ukazanja, ali bi se paralelno, nečijim tuđim zalaganjem, interesom i iskorištavanjem lakovjernosti i neznanja puka, stvaralo hodočasničko mjesto, a onda bi se, kada bi se sve dovoljno razgranalo i kada bi se od toga postigla dovoljno velika duhovna i još veća materijalna korist, stvari ubrzavale na način da se postavi takav crkveni autoritet koji će to mjesto proglasiti svetištem. Time polako prethodna osporavajuća dokumentacija pada u zaborav te nastaje uvjerenje kako je riječ doista o vjerodostojnim ukazanjima. Nipošto ne želimo pri tome sva svetišta staviti pod svjetlo sumnje, ali mnoga to itekako zaslužuju.

Mnoga su, dakle, svetišta prošla sličnu sudbinu kakvu prolazi Međugorje, i tu ono nije nikakva iznimka. To se odnosi kako na put do proglašenja svetištem (što se vjerojatno uskoro može očekivati i za Međugorje), tako i na (ne)vjerodostojnost samih ukazanja. Jednako tako nije iznimka ni lakovjernost puka, koji je, jer je gladan Boga i žedan ispunjenja duše, sugestibilan, dobronamjerno otvoren vjerojatnosti da je stvarno riječ o božanskoj intervenciji i zato spreman prihvatiti autentičnost i onda kada svi dokazi govore suprotno. Tako se razlozi osporavanja autentičnosti guraju u pozadinu, a u prvi plan dolazi isticanje čudesa, dobrih plodova, duhovnoga mira i sličnih po sebi dobrih i vrijednih elemenata, dok ono negativno i lažno, na čemu cijela ta duhovna kula počiva, postaje nebitno. Konkretno, u slučaju međugorskog fenomena redovito se ističu samo dobri plodovi, a mnogobrojni, mnogovrsni i nikada osporeni dokazi koji svjedoče o evidentnim manipulacijama, lažima i zloporabama, a koje već četiri desetljeća mostarski Ordinarijat sustavno prikuplja i podastire javnosti (usp. npr. popis na dnu ovoga članka), ostaju ignorirani i najvećem broju hodočasnika potpuno nepoznati.

S obzirom da je u ljudskoj naravi da snažno teži za duhovnim i s obzirom da u svetištu lakše može iskusiti neki vid mističnosti nego u nekim drugim okolnostima, razumljivo je da se unutar takvog ambijenta i pod utjecajem pomno njegovanih oblika pobožnosti i duhovnosti koji se ondje prakticiraju lako može razviti emocionalizam, a koji je osoba spremna protumačiti kao osobno duboko vjersko iskustvo. Držimo da se kod mnogih u Međugorju upravo to događa, kao i da to iskustvo bitno blijedi izvan njegovih granica, a nerijetko se s udaljavanjem pretvara u agresivnost i netrpeljivost prema svima onima koji međugorski fenomen drže neautentičnim ili rezultat đavolskih opsjednuća.

Čini nam se da je stoga dobro imati na pameti činjenicu kako svaki onaj vjernik koji se trudi živjeti u Božjoj ljubavi i mimo takvih iskustava zadobivenih u svetištima zna za vremena u svom životu kada je pucao od duhovnosti i pobožnosti, kada je snažno unutarnje doživljavao Božju ljubav, i te trenutke, dane ili mjesece nosi duboko pohranjene u svojoj duši, ali s druge strane jasno zna i da to nije trajno stanje, nego da prije ili poslije nastupaju dani, mjeseci, kojiput i godine, pa i desetljeća, kada takve duhovne slasti nema, nego osjeća kako ju je zamijenila određena hladnoća. Pri tome imamo na pameti i primjere mnogih svetaca koji su se borili s takvom suhoćom, s tamnom noći duše, ali su to strpljivo podnosili i unatoč njihovoj težini i dalje bili pobožni i konačno stigli do časti oltara.

Želimo time reći kako nije dobro oslanjati se samo na osobno i relativno kratkotrajno duhovno iskustvo, nego treba imati u vidu kako vjera zahtijeva svakodnevni i tjelesni i duhovni i intelektualni napor, jer se u suprotnom vrlo lako može izroditi u sektašenje, kakvo primjerice iščitavamo kod idejnog utemeljitelja međugorskog fenomena, koji preko svoje Crkve Isusa Krista svega svemira sada evangelizira i druge planete, a svojevremeno je za svoje djelovanje preko jedne od vidjelica dobio podršku međugorske Gospe. To je samo jedan od mnoštva primjera ozbiljnih zastranjenja koja se vezuju uz glavne aktere međugorskog fenomena, a svi nam oni, ne našom voljom, nego snagom argumenata, zatvaraju horizont da bismo mogli uočiti one mnogobrojne plodove o kojima se toliko priča i koji su navodno stvarni.

Sve nas to dovodi do zaključka da je ne samo negdašnji, nego i današnji prosječan katolik prilično, recimo to tako, duhovno naivan, a također i velikim dijelom praznovjeran. Ako su, naime, svetišta autentična, ona itekako mogu biti i obično jesu veliko duhovno bogatstvo Crkve i nipošto ih ovim promišljanjem ne želimo staviti pod upitnik, ali s druge strane svetišta su redovito i najbolje crkvene investicije, pa je razumljivo da mnogi u njihovom umnažanju mogu imati veliku materijalnu korist, a onda i pasti u napast da se u svemu tome Istina malo potisne ili zaobiđe. Vrijeme koronakrize to jasno ogoljuje, jer će svetišta bez hodočasničkih donacija vrlo brzo osiromašiti, ali će se tako i otkriti namisli mnogih srdaca, s obzirom da se može očekivati da će bez priliva novca kod mnogih od njih nestati i želja za održavanjem uzroka njihova postojanja. Predmnijevamo da će se isto zbiti s Međugorjem ukoliko ovakvo stanje potraje još neko vrijeme.

Zato valja cijeniti značenje neupitnih svetišta i njihovo pozitivno odražavanje na duhovni život vjernika, ali isto tako valja znati, biblijskim rječnikom rečeno, odvojiti pšenicu od kukolja. Marijanska pobožnost ima važno mjesto unutar Katoličke Crkve, ali ondje gdje je svetopisamska slika ponizne i samozatajne službenice Božje koja se sva podredila Božjem naumu spasenja zamijenjena slikom Gospe koja više traži svoju nego Božju slavu i koja je više usmjerena zemaljskim nego nebeskim dobrima, ne čini se baš ni pravovjerna ni poželjna. Stoga držimo da su u biti, barem jednim dijelom, i dobre sve one silne rasprave o Međugorju koje se vode na internetu i da njihova oštrina ipak vodi bistrenju stanja, a isto tako držimo da je u svemu tome vrlo važna uloga vjernika neteologa, s obzirom da pokazuju puno više žara i puno više želje za istinom, nego što to pokazuju teolozi, koji obično, izuzev onih koji su i sami veliki zagovornici Kraljice mira, smatraju tu temu nedostojnom ozbiljne rasprave. Takav stav nemiješanja i prepuštanja da sav teret dokazivanja nevjerodostojnosti međugorskog fenomena padne na pleća mostarsko-duvanjskih biskupa doveo je do toga da Međugorje, sa svim svojim posljedicama, nije više stvar samo te hercegovačke biskupije, nego cijeloga svijeta.

Također je dobro to veliko buđenje vjernika neteologa i iz razloga ozbiljne razvodnjenosti kako Vjeronauka tako i same teologije, jer i među njima ima veliki broj onih koji bolje razumiju crkvenu stvarnost od onih kojima je to struka. Uz to, svojim inzistiranjem na rješavanju manje važnih teoloških tema otvaraju i druga vrlo ozbiljna pitanja, o kojima se većina teologa, što iz straha, što iz čuvanja pozicija, što iz podložnosti autoritetu ili tek iz bojazni od ismijavanja nikada ne bi usudila javno otvoriti.