Perić je Perić! Hvala ti, oče Ratko!
Iako je uobičajeno, ne samo kao znak kulture, nego i kao znak poštovanja prema službi koju obnašaju i kao znak uzvišenosti i svetosti poslanja koje im je povjereno, crkvene velikodostojnike oslovljavati različitim počasnim naslovima, pa tako primjerice biskupe s preuzvišeni, ekscelencijo, monsinjore ili oče biskupe, može se primijetiti kako u javnom diskursu takve titule vrlo često izostaju kada je u pitanju biskup Ratko Perić. On je najčešće samo Perić, ili u profinjenijem medijskom okruženju biskup Perić. A oslovljavaju ga tako i “prijatelji” i “neprijatelji”, prvi iz razloga osjećaja neke posebne bliskosti kakva proizlazi iz prisnog odnosa oca i njegove djece i stoga ne poznaje tituliranje, drugi iz želje za podcjenjivanjem i omalovažavanjem, a nerijetko i iz duboke mržnje. Ili, s druge strane, dok se malo tko među vjernicima Crkve u Hrvata može podičiti time da bi znao poimence navesti sve njezine biskupe, zasigurno je vrlo malo onih koji nisu nikada čuli za tog orijaša Crkve s hercegovačkog kamena. Jednako tako, malo tko je bio toliko izložen napadima, porugama i svim mogućim pogrdama kakve je preko svojih leđa morao prevaliti biskup Perić, a opet nije ni za dlaku odstupio od onoga u što čvrsto vjeruje.
Sam tako u intervjuu koji je dao za pastoralno-informativni mjesečnik hercegovačkih biskupija Crkva na kamenu kaže kako je zapravo sve ono što je on podnio prilično neznatno u usporedbi s onim što je sveti Pavao morao pretrpjeti. Dok je tako Pavao za Krista propatio ovako: ”u naporima i tamnicama – preobilno; u batinama – često; od Židova 5 puta bičevan, od Rimljana 3 puta šiban, 3 puta doživio brodolom, jednom kamenovan i jednu noć i dan proveo u bezdanu; česta putovanja, pogibli od rijeka, od razbojnika, od pogana, od sunarodnjaka, od lažne braće; u gradu, pustinji i na moru, u trudu i naporu, često u nespavanju, gladu i žeđi, u postovima, u studeni i golotinji” (usp. 2. Kor 11,23-27), biskup Perić za sebe kaže da se od toga na njega tek malo ili ništa nije sručilo, odnosno ”možda tek ponešto u neznatnoj mjeri: jednom kidnapiran, ponekad oklevetan, često razapinjan na portalskim križevima, ponekad i zastrašivan kako bi se ponašao kako drugi hoće“. Ali i dodaje i otkriva svoju snagu: ”Kada te Sveta Stolica šalje na službu, onda se osjećaš neustrašiv kao – Sveta Stolica.”
Reklo bi se – to je čovjek karaktera, to je čovjek vjere, to je čovjek Crkve! Ili jednostavno: To je Perić! Svojim nam je primjerom pokazao što znači svjedočiti vjeru, baš onako kako to i Pavao uči: ”Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35-39).
I upravo ta njegova neustrašivost i čvrstoća, bez obzira pred kakvim se izazovima nalazio, budi u mnogim vjernicima duboku zahvalnost i djetinje povjerenje u sigurnost očeve ruke. To je posebno došlo do izražaja zadnjih mjeseci, kada nije zatvorio crkve onda kada su ih zatvorili gotovo svi biskupi svijeta, nego je mudro znao i u takvim okolnostima staviti spasenje duša na prvo mjesto. Koliko god su ga mnogi, kako sam kaže, tijekom njegove biskupske službe, a posebno s obzirom na hercegovački slučaj i međugorski fenomen, klevetali i razapinjali po portalima, taj su njegov čin vjernici gotovo jednodušno prihvatili kao pravi pastirski čin, a istovremeno i kao melem na ranu, spušten iz Božje ruke da ublaži silne tjeskobe koje su se tih dana namnožile u dušama mnogih.
A eto, unatoč činjenici kako veliki broj vjernika, pa i nevjernika, na biskupa Perića gleda s dubokim poštovanjem i unatoč činjenici kako mu mnogi na društvenim mrežama to poštovanje i zahvalnost izražavaju, ipak se nije našlo onih utjecajnijih medija koji bi mu to priznanje i javno dali. Zato smo ovdje napisali tek pokoje slovo u ime svih onih koji osjećaju duboku zahvalnost i jednako razmišljaju da biskup Perić na zalazu svoje biskupske službe zaslužuje veliko i javno hvala. Imajući u vidu navedenu bliskost koja ne trpi tituliranje, odnosno u ime svih onih koji Biskupa doživljavaju pravim duhovnim ocem, upućujemo mu kratku, ali sadržajem dugu rečenicu: Hvala ti, oče Ratko! Tome dodajemo sa svetim Pavlom: Dobar si boj bio, (biskupsku) trku završio, (svoju i našu) vjeru sačuvao (usp. 2 Tim 4,7). I još ovo: Želimo ti pravog mira, ali poznavajući tvoju gorljivost za Krista i Crkvu, ne sumnjamo da ćeš nas i dalje bodriti i voditi, iako na neki drugi način. Onaj koji se svidi Gospodinu.