Utorak 6. vazmenog tjedna: Bolje je za vas da odem
Meditacija uz Evanđelje: Iv 16,5-11
Uvijek se iznova začudimo i zadivimo kako Bog postupa posve drugačije nego što bismo mi ljudi očekivali. Pogledajmo. Isus Krist, Božji Sin, pravi Bog i pravi čovjek oko trideset godina živio je skromno i skrovito u Nazaretu, tako da nitko od njegove rodbine, njegovih susjeda i znanaca nije mogao ni naslutiti tko je on zapravo (pri čemu je, naravno, njegova majka bila izuzetak). I onda je Isus počeo javno nastupati svojom riječju i svojim silnim djelima. To je vrijeme bilo jedinstveno u svekolikoj ljudskoj povijesti. Pomislimo: Sin Božji – Bog i čovjek hoda zemljom, propovijeda, naučava, tumači, upućuje, čini silna čudesa. I to sve skupa, prema Ivanovu evanđelju, traje oko tri godine. Samo tri godine! Trideset godina skrovitog života, tri godine javnog nastupa – i on odlazi k Ocu. Ostavlja učenike same. Nama ljudima to izgleda neshvatljivo barem iz dva razloga. Prvo, prava je šteta – rekli bismo – da Isus nije javno djelovao barem nekih četrdeset godina, jedan solidan ljudski vijek. Drugo, Isus ostavlja svoje velebno djelo apostolima koji se baš nisu iskazali nekom vjerom niti vjernošću. Osim Ivana, svi su se razbježali one noći kad je Isus uhićen. Takvima nešto povjeriti! Po našem ljudskom umovanju, to baš i nije bilo razborito. Međutim, to su naše misli i naše umovanje…
Evo kako to Isus tumači svojim učenicima: „Sada odlazim k onome koji me posla (…) Žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama.“ To Isus čini. Neprocjenjivo blago svojega spasenja daje u ljudske ruke. Znao je da apostoli nisu besprijekorni, ali im ipak bez straha povjerava Crkvu, jer im šalje Duha Branitelja koji će ih prosvjetljivati, voditi i jačati.
Jednostavna je to poruka za nas. Ono što je Isus onda govorio učenicima, govori i nama danas. Mi smo živi udovi njegova Tijela – Crkve. Svoje veliko blago – spasenje naše i cijeloga svijeta – stavio je u nas, u krhke glinene posude u našim rukama. Ne bojmo se. Koliko god te posude bile lomljive, koliko god mi bili krhki, Isus nam daje snagu odozgor – svoga Duha. Snagom toga Duha mi smo kadri svojim životom svjedočiti da je Krist jedini Spasitelj, tako da ljudi u nama i po nama spoznaju Kristovu ljubav koja spašava svakoga čovjeka dobre volje. Na to smo pozvani i za to smo osposobljeni djelovanjem duha Svetoga. Možemo samo s udivljenjem uskliknuti sa svetim piscem: „Božje to je djelo – kakvo čude u očima našim“ (Ps 118,23).
Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu: Dj 16,22-34
Isus je jasno rekao svojim učenicima: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“. (Iv 15,20) To se itekako ispunilo na Pavlu i Sili. Njihovi protivnici su ih krivo optužili na što su ih rimski pretori išibali, izudarali i bacili u najdublji dio tamnice gdje su im još stavili noge u klade. Samo tako. Odjedanput. Iznenada. Ni krive ni dužne. A tek su stigli u Europu. Krasna dobrodošlica! I što čine Pavao i sila u tamnici? Veli današnje čitanje: „Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali.“ Izudarani i u tamnici – oni pjevaju! Hoćemo li to nazvati fanatizmom ili zaslijepljenošću? Ne. Oni su bili svjesni da su nalik svome Gospodinu koji je također bio nevino osuđen i mučen. Predali su se u Božje ruke i – pjevali hvale Bogu.
Molimo Gospodina da nam podari tu vjeru, tu nadu, tu radost Kristovih vjernika. Neka nam Gospodin udijeli da u svim kušnjama i nevoljama svim srcem prihvatimo Isusovu riječ u Blaženstvima: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!“ (Mt 5,11-12) Tu vjeru, to pouzdanje, tu radost imali su svi sveti mučenici, među kojima uvijek iznova rado spominjemo našega blaženoga Alojzija Stepinca. Neka nam oni budu primjer i neka nas njihova molitva zagovara.
