»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Velika subota: Velika tišina


Na ovom svijetu i na ovoj zemlji grob je ona posljednja točka. Posljednja stanica. Kraj. Svršetak. Odlazak bez povratka. I što god čovjek u svojoj ljubavi prema pokojniku činio, pokojnik šuti. Mi smo dva svijeta. Mi živi i naši pokojnici.

Kao svećenik i kao čovjek doživio sam mnogo sprovoda koji se ljudski govoreći mogu označiti kao tragični. Strašno je sahraniti mladu osobu, strašno je kad se dogodi iznenadna smrt, strašno je uvijek kad odlazi draga osoba.

A možda je još strašnije gledati one koji ostaju. Koji u nevjerici još ne poimaju što se to dogodilo, kojima su već oči presahnule, a glas se izgubio.

Kada se navali grobni kamen, ostaje velika tišina.

Baš kao i u Isusovom slučaju. On je prošao svijetom čineći dobro. Grnuo k njemu silan narod. Donio je novu nadu. Nitko nije govorio kao on. Pokazao je tolika čudesa, govorio je Božju mudrost, a što je najvažnije, pokazivao je toliku ljubav prema slabima, grešnima strancima, općenito prema onima koje je društvo bilo spremno odbaciti.

I kad su u njemu mnogi vidjeli i proroka i kralja i svećenika i mesiju i obnovitelja svega Izraela, događa se tragedija. Isus pogiba. Pogiba u strašnim uvjetima okružen pakošću, zlobom, mržnjom, zavišću, svakovrsnom zloćom.

Na njegov je grob navaljen veliki kamen, kao velika točka na sve ono plemenito i božansko što je bio učinio.

Vrlo dobro znademo kako je to sve završilo.

Krist je uskrsnuo. Zato i mi uporno stavljamo pred naše duhovne oči upravo to. Koliko god umirali, koliko god bili u nevoljama i tjeskobi, nismo sami. I nas, kao i u Isusovom slučaju, očekuje uskrsno jutro.

Jer Bog je iznad svega. Baš kako veli psalmist:

Pokazat ćeš mi stazu u život,
puninu radosti pred licem svojim,
sebi zdesna blaženstvo vječno.