Utorak, 15 lipnja

Veliki petak: I nije otvorio usta svojih


Čitanja: Iz 52, 13 – 53, 12; Ps 31, 2.6.12-13.15-16.17.25; Heb 4, 14-16; 5, 7-9; Iv 18, 1 – 19, 42


Na Veliki petak zvona ne zvone. U bogoslužju svećenik će u potpunoj tišini doći do oltara gdje će se u dubokoj sabranosti prostrti i u šutnji pomoliti zajedno sa svim prisutnima. Današnje bogoslužje započinje bez ikakvih pozdrava i bez ikakvih uvodnih riječi, nego odmah s molitvom. Danas nema suvišnog govorenja.

Prorok danas za Isusa veli:

“Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.”

Isus je govorio tek najnužnije što je trebalo. Herodu nije odgovorio ni riječi, a onima koji su mu se rugali nije ništa odvratio. On koji je bio učitelj! On o čijoj su riječi toliki visjeli!

I vidimo Isusa kako ga povlače od Kajfe do Pilata, od Pilata do Heroda, pa od Heroda opet do Pilata. Vidimo Isusa kako ga vojnici vuku da ga izbičuju, kako ga vode na gubilište, kako ga prikivaju na križ. Vidimo Isusa posve nemoćna. Ostaje bez prijatelja, bez odijela, prikovan za križ bez ikakve slobode pokreta. Gol i razapet umire. A to je onaj koji je oluju na moru stišavao, kruh umnažao, bolesne liječio, koji je i mrtve uskrišavao! Njegovi neprijatelji sada likuju: “Druge je spasio, sebe ne može spasiti…” Doista, za naše shvaćanje čudan Božji način postupanja. Njegov Sin, spasitelj, onaj kojeg su vjekovi iščekivali ostaje bez riječi, ostaje posve nemoćan. Predao se u ruke grešnika.

Međutim, Isus je silno velik u svojoj ljubavi. On se dragovoljno predao u smrt. On ne proklinje, nego moli, moli za svoje progonitelje. Znamo. Tada kad je u očima ljudskim bio najslabiji, Isus je bio najjači. Upravo po poniženju i smrti svojega Sina Bog Otac u njegovu uskrsnuću spašava svekoliko čovječanstvo.

Samo velikani vjere to razumiju. Mi slabi ljudi i slabi vjernici ne razumijemo kako se nama može dogoditi da budemo nepravedno potvarani i progonjeni. I onda u svojoj slabosti pitamo se gdje smo to pogriješili i je li Bog na nas zaboravio. Dogodi i događa nam se bolest, nemoć, nesreća, zapuštenost, tragedija… Što onda? To je za vjernika znak da je tek onda sličan svome Kristu Gospodinu. To je samo znak da se trebamo potruditi biti slični Kristu u snazi njegove ljubavi. Da proganjani ne malakšemo, da potvarani ne proklinjemo, da zlo zlom ne uzvraćamo, nego da blagoslivljamo i Kristovom snagom nosimo i podnosimo vlastite križeve. Krist je šutio. Nije otvarao svojih usta, nije proklinjao, nije prijetio, nije očajavao. Znao je kome je povjerovao. I njemu, svome Ocu, izlijevao je svoju dušu, rekavši: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” I mi Bogu predajemo i izručujemo naš život. To je jedini put spasenja. Jer samo Bog može križ učiniti pobjednim znakom, samo on može tamu groba preobraziti u zoru uskrsnuća. On to i čini snagom svoga Krista raspetog i uskrslog, on to i čini svima onima koji se uzdaju u milost njegovu.