Veliki petak – nacrt za homiliju
U posvemašnjoj tišini započelo je današnje bogoslužje. Nije bilo zvona, nije bilo ulazne pjesme. Na početku smo u tišini kleknuli, a svećenik je onda nakon šutnje bez pozdrava započeo molitvu. Što i sada reći nakon što smo čuli Muku po Ivanu (Iv 18, 1 – 19, 42)? “Otajstvo je to veliko”. Otajstvo je i tajna Božja ljubav prema čovjeku koja se iskazuje sve do posvemašnjeg predanja Jedinorođenoga i Utjelovljenoga Božjega Sina. Isus se predaje u ruke grešnika i “kao janje na klanje” odlazi u strašnu i sramotnu smrt. Tko to može razumjeti? Tko bi to mogao proniknuti u bezdane Božje ljubavi, tko bi mogao proniknuti nedokučive Božje putove, tko bi se usudio reći da je pojmio nadspoznatljivu ljubav Božju?
Mi malo toga shvaćamo, razumijevamo, naziremo, dokučujemo. Ostaje nam da se duboko poklonimo Bogu u šutnji i predanosti. Mi se tek možemo klanjati Božjoj ljubavi i Božjoj nježnosti prema nama. Možemo jednostavno zahvaljivati. I, naravno, možemo i trebamo Gospodina zamoliti da nam pomogne da u što većoj mjeri budemo vrijedni njegove pažnje, njegove ljubavi i otkupiteljskog djela našega Gospodina Isusa Krista. Možemo, dakle, zamoliti Gospodina da nam pomogne da vjerno odgovaramo djelima njegove ljubavi, da naš život u što većoj mjeri odgovara velikom otajstvu spasenja čiji smo dionici. Htjeli bismo da čitav naš život bude na hvalu Bogu.
U tome ćemo smislu onda izreći i Sveopću molitvu za potrebe naše i cijeloga svijeta. U tome ćemo se ozračju onda i pokloniti križu, znaku i sredstvu našega spasenja. Dao Gospodin da današnja naša šutnja i sabranost preraste u klicanje uskrsne zore. Ne samo u bogoslužju Crkve, nego i u našim životima.
