Nauka i pastoral, nema mjesta proturječjima

„Pastoralna prekretnica“ posljednjega pontifikata dovela je do teoretiziranja da bi razvoj dogme mogao rezultirati njezinom suprotnošću. Novi prvosvećenik ima zadaću ponovo predložiti istinski i životni smisao istine.

Uoči predstojećih konklava objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće Konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

Nauka (učenje vjere, doktrina) i pastirska skrb (dušobrižništvo, pastoral): više nego ikada potrebno je vratiti se tomu račvanju, čije je nerazumijevanje u osnovi takozvane „pastoralne prekretnice“, te „paradigmatske promjene“ koja je nametnuta u posljednjem pontifikatu i koja je izokrenula smisao razvoja dogme u Crkvi. Točka je ključna: o tome ovisi nepromjenjivost Crkve i njezina učenja u različitim povijesnim okolnostima i različitosti kulturne zbilje, to jest stalnost Crkve usred neprestanih „vjetrova nauke“, „ideoloških struja“, „modâ mišljenja“ koji uvijek uzburkavaju vode ovoga svijeta i uzrokuju brodolom ne samo pojedinaca, nego i cijelih društava.

„Korjenita promjena paradigme“ koju Franjo spominje u apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium (br. 3), a koju je kardinal Blaise Cupich odmah oživio kako bi upućivao na odnos između ćudorednoga učenja i pastirskih izbora, ne odnosi se na fizičara i filozofa Thomasa Khuna (koji je o tome raspravljao u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija) [1962.], nego na isusovačkoga teologa Christopha Theobalda, kojemu također dugujemo naglasak na „tijeku“ (procesu), Franji toliko dragom. Dušobrižna narav Drugoga vatikanskoga sabora iz perspektive tijeka i promjene paradigme znači da je to „otvoreni sabor“, odnosno sabor čije se učenje ne može tumačiti prema uobičajenim teološkim načelima razumijevanja njegovih tekstova u kontinuitetu učenja Crkve, to jest prema poznatom izrazu sv. Vinka Lerinskoga, prisutnom u Prvom vatikanskom saboru ništa manje nego u govoru Gaudet Mater Ecclesia Ivana XXIII., razvoj nauke eodem sensu eademque sententia (u istom smislu i istom učenju).

Iz Theobaldove perspektive poklad vjere mora se shvatiti kao cjelina, vrijednosna jezgra (srž vrjednotâ), a ne kao skup preciznih istina; plastična jezgra, koja poprima različite oblike ovisno o kontekstu prihvaćanja. Prema toj logici nema nikakva smisla postavljati pitanje kontinuiteta istinâ koje čine depositum fidei (poklad vjere), jer bi prekretnica (skretanje, pomak) Sabora na pastirsko osobito naznačila činjenicu da se taj „skup vrjednota“ vjere svaki put može i mora preoblikovati unutar sabornosti (koncilijarnosti) (danas bismo rekli sinodnosti), u stalnom tijeku tumačenja iznova koji poprima oblik onih kojima se prenosi. Sabornost/sinodnost stoga tvori bitnu dimenziju Objave, jer Objave ne bi bilo bez toga sklopa koji neprestano oblikuje i preoblikuje značenje Objave. Objava kao tijek, dakle. Iz te iščašene perspektive proistekla je potreba za stalnim okupljanjem sinoda i iz nje se spušta razlog zašto su te sinode postale predstavljanje različitih sastavnica Crkve (laika i klerika, mladih i starih, muškaraca i žena, homoseksualaca i transrodnih, itd.), a ne sinode Crkve koja naučava, to jest biskupâ, što je bila nakana Pavla VI.

Stoga se razumije da se, dok je za Učiteljstvo bilo bitno navoditi Commonitorium sv. Vinka Lerinskoga kako bi se očuvala dogma u njezinom neizbježnom i korisnom razvoju, u svjetlu „promjene paradigme“ tim djelom manipulira kako bi se podržao razvoj bez neprekinuta nastavljanja sadržaja.

Srž djela sv. Vinka Lerinskoga može se zapravo sažeti u načelu:

„eadem tamen quae didicisti ita doce, ut cum dicas nove, non dicas nova –
poučavaj opet ono isto što si naučio, tako da dok govoriš na novi način, ne govoriš nove stvari“ (Commonitorium, 309).

U posljednjem pontifikatu, međutim, upućuje se samo na taj navod, vadeći ga iz teksta do te mjere da govori suprotno od onoga što navodi:

„ut annis scilicet consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate –
neka se učvršćuje tijekom godina, neka se razvija s vremenom, neka se produbljuje s doblju“ (Commonitorium, 23).

Navod se nalazi u bilješki 98 okružnice Laudato sì’ (24. svibnja 2015.), zatim je preuzet u govor od 11. listopada 2017. u vezi s promjenom Katekizma Katoličke Crkve o smrtnoj kazni, pa opet ponovo predložen prigodom posljednjih dviju sinoda: na zatvaranju Sinode o Amazoniji (26. listopada 2019.) i vjernicima Rimske biskupije prigodom otvaranja Sinode o sinodnosti (18. rujna 2021.). Strateški trenutci, uzme li se u obzir da se ti navodi ponavljaju kako bi se podržala skokovita promjena (nepovezanost, prekid, diskontinuitet) u učenju Crkve o smrtnoj kazni i ukazalo na značenje sinodnoga tijeka neprestana pastoralna tumačenja Objave iznova. U biti sv. Vinko Lerinski je presavijen da podupre hermeneutiku raskida koju Crkva ne može prihvatiti ni za jedan dokument Učiteljstva.

Sama od sebe nameće se žurnost da se s iskrenošću vratimo cjelovitomu  učenju sv. Vinka Lerinskoga. Ono je posve usredotočeno na razliku između profectusa (napredak) i permutatio (zamjena, promjena) u tome kako Crkva postupno razumijeva Božju Objavu. Crkva je utemeljena na čvrstoći Petrove ispovijesti vjere, a ne na tekućinastosti (žitkosti, topivosti, protočnosti) mišljenja (mislî) određenih teologa. Profectus je organski razvoj koji pojašnjava, produbljuje, proširuje, uvijek obuhvaćajući prethodno naučenu istinu i čuvajući njezino značenje (eodem sensu eademque sententia); permutatio je izmjena, kvarenje, zamjena značenja onoga čemu se koga učilo. Razlika između njih dvoje nije ograničena na logičko nastavljanje nauke bez prekida, nego nužno prolazi kroz nju.

Pristup Crkve stoga je potpuno suprotan gore opisanoj pastoralnoj paradigmi, koja je nedopušteno i kradomice nametnuta u posljednjem pontifikatu. Nadaje se hitna potreba za obnavljanjem istinskoga smisla razvoja dogme u kontekstu obnove ispravnoga odnosa između nauke i pastirske skrbi. Dušobrižnička dimenzija zasigurno nije primjena naukovnih načela zaštićena od zaraze, ali ipak ta načela moraju biti svjetlo koje oživljava i provjerava pastirske izbore vođene krjepošću razboritosti. Samo ako se istina nastavi shvaćati kao dobro znanja, a znanje kao svjetlo koje usmjerava čovjekov život, bit će moguće izaći iz lažne alternative između deposituma shvaćena kao nečega što je ustajalo (zastarjelo) i gore opisane promjene paradigme, kako bi se ponovo pronašao istinski i životni osjećaj istine koji je obilježavao povijest Crkve, a čiji smo sjajan primjer imali u nedavnoj prošlosti u sjajnom liku sv. Johna Henryja Newmana. Bez toga pojašnjenja Crkva ostaje izložena podjelama, u rascjepu ili prekidu vlastite sadašnjosti s vlastitom prošlošću, a moguće i u prekidu vlastite budućnosti s vlastitom sadašnjošću, kao i razdvajanjima (podjelama, odjeljivanjima) u sadašnjoj vidljivoj Crkvi zbog slabljenja i gubitka ujedinjujuće i mirotvorne snage istine.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

Svi prilozi iz niza