Dvojbe, homoseksualci, Kina, korupcija: 7 najvažnijih zadaća novoga pape

Žurno su potrebni istupi kako bi se ispravile sablazni protiv vjere. Među njima su opoziv izjave Fiducia supplicans, jasni odgovori na Dvojbe [iz 2016. i 2023.], obnova hijerarhijskoga poretka Crkve počevši od sinoda, preispitivanje sporazuma s Kinom.

Ususret skorim konklavama objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja poglavite zadaće sljedeće Konklave kako bi se ispravile pomutnja i kriza stvorene Franjinim pontifikatom.

***

Iako je Franjin pontifikat završen postupci koje je započeo djelima, odlukama i gestama, a koji su zapravo otvorili nove Overtonove prozore ili doveli do djelomična ostvarenja već otvorenih, daleko su od toga da bi doživjeli lom. Ovim zaključnim člankom u nizu bilježaka za kardinale ukratko se podsjeća na hitne „zahvate obnove i održavanja“ koji se moraju poduzeti što je prije moguće, kako bi se popravile sablazni protiv vjere i protiv vjerodostojnosti Crkve, potaknute tijekom ovoga posljednjega pontifikata.

1. Prije svega, potrebno je da Dikasterij za učenje vjere – nakon što se pročisti od osoba koje očito nisu dorasle zadatku i čija je teološka sprema više nego upitna – pojasni zastranjenje s obzirom na pričešćivanje rastavljenih-pa-ponovo-vjenčanih, i vrati ispravnu stegu: nije moguće da ljudi koji nastave živjeti more uxorio (na supružnički način) mogu primati sakramentno odrješenje i pristupati svetoj Pričesti.

Jedan od načina mogao bi biti da se konačno dâ odgovor na poznatu Dvojbu od 19. rujna 2016., kao vjerodostojno tumačenje poslijesinodne pobudnice Amoris laetitia i ispravljanje pisma pape Franje od 5. rujna 2016. msgr. Sergiju Alfredu Fenoyju. Morat će se provesti još jedan zahvat ispravljajući promijenjeni tekst broja 2267 Katekizma Katoličke Crkve o smrtnoj kazni, koji se čini izričito suprotan tradicionalnomu učenju o toj temi.

2. Žurno treba opozvati izjavu Fiducia supplicans, kao i priopćenje za javnost od 4. siječnja 2024., koje su potpisali kardinal Victor Manuel Fernández i msgr. Armando Matteo. Dokument, zbog apsurdnosti i neprihvatljivosti svojih tvrdnji, i naknadno pojašnjenje, koje je još gore od Izjave, izazvali su duboku podjelu u Crkvi s biskupskim konferencijama, pa čak i cijelim kontinentom, koji su odbili učiniti ih primjenjivima u područjima svoje nadležnosti. Parovi koje obilježavaju odnosi suprotni Božjemu zakonu ni na koji način ne mogu primiti blagoslov od Gospodina, ni u kojem obliku.

3. Treba objaviti zbornik koji objedinjuje najbolje rezultate rada raznih povjerenstava osnivanih tijekom godina kako bi proučavala pitanje ženskoga đakonata i kako bi se jasno i konačno ponovo obrazložila i potvrdila nemogućnost đakonskoga i prezbiterskoga ređenja žena.

4. Hijerarhijski poredak Crkve treba obnoviti dodjeljivanjem prava glasa na općim sinodama samo biskupima (i možebitnim drugim članovima, pod uvjetom da pripadaju barem prezbiterskomu redu). Isto treba vrijediti i za mjesne sinode. Ugled i vlast ordinarija treba vratiti u svoj punini, kao i važnost biskupstva. Novi prvosvećenik morat će se baviti mjerilima za izbor novih biskupa i njihovom učinkovitom primjenom. Crkva je, osobito posljednje desetljeće, svjedočila biskupskim imenovanjima osobâ potpuno nedostojnih reda koji su primili i povjerena poslanja, bez i najmanje kanonske stručnosti, s odokativnim poznavanjem nauke, željnijih novosti više nego čvrstoće, i nerijetko s ćudorednim profilom koji se pokazao prilično upitnim, ako ne i očito neprihvatljivim.

Također se čini više nego prikladnim poduzeti mjere kako bi se onemogućio mogući pristup laika, muškaraca i žena, onim odgovornim položajima u Crkvi koji po svojoj naravi moraju biti namijenjeni onima koji su primili sveti red biskupstva ili prezbiterata, ili koji su izraz Kardinalskoga zbora, kao što je slučaj s predsjedanjem dikasterijima Rimske kurije.

5. Valja preispitati sporazum između Kine i Svete Stolice, nedavno obnovljen na daljnje četiri godine (do 2028.), koji je htio kardinal Pietro Parolin (a za čije je sklapanje bilo odlučujuće posredovanje bivšega kardinala Theodorea Edgara McCarricka), čije odredbe još nisu javno poznate. Nije prihvatljiva nagodba koja podržava trenutačno stanje, s obzirom na to da kineska vlada ima moć mijenjati Katekizam Katoličke Crkve, zabranjivati ​​uvođenje djece i mladih u kršćanstvo, nametati izlaganje slika Xi Jinpinga u crkvama, postavljati biskupe, a Sveta je Stolica ponižena time što „mora odobravati“ biskupe za koje se režim već samovoljno odlučio, pa čak i uspostavljati ​​biskupije.

6. Crkva treba ponovo pokrenuti svoj misijski polet, svjesna kako ima pravo i dužnost posvuda donositi istinu Evanđelja i milost sakramenata. Osobitu pozornost zavrjeđuje pitanje inkulturacije. To je pastoralno važna tema, ali u njezino je ime u Vatikanu čak priređeno pogansko slavlje s jasnom ideologijskom konotacijom u čast poganskoga inkaškoga „božanstva“, dobro znane Pachamame. Inkulturacija se ne može zamišljati i ostvarivati kao velikodušan ustupak kumirima poganskih religija. Ona je sposobnost Evanđelja da oživi kulturu, pročisti je od onoga što je nespojivo s istinom o Bogu i čovjeku, i dovede je do punine njezinih mogućnosti s polaganim i rastućim djelovanjem milosti. Inkulturacija jest i mora biti poevanđeljenje kulturâ, a ne preobrazba Evanđelja i bogoslužja Crkve koja poprima obilježja poganstva, nakon površna „premazivanja“ kršćanstvom. U tom smislu veliku pozornost treba posvetiti završnoj fazi primjene „amazonskoga obreda“.

7. Crkva ima prevelik problem s pastirima koji su pokvareni do srži. Slučaj Rupnik, sa svim prikrivanjima koja su desetljećima zataškavala prijave i bol žrtava, ostaje u prvom planu; a da se ne spominje druge dostojanstvenike, još uvijek na vrlo odgovornim položajima, s teškim kosturima u ormaru. Čak i ono što se pojavljuje u ovim satima, u vezi s navodnim pismima pape Franje, potpisanim samo inicijalom njegova imena, koja izlaze na vidjelo tek nakon njegove smrti, dokazuje koliko je gusta mreža korupcije koju su ispleli mnogi prelati, uključujući kardinale koji se smatraju „papabilima“ (koji bi mogli biti izabrani za papu).

Bez obzira na sva promišljanja navedena u ovim člancima, velik izazov novoga prvosvećenika isti je kao i prethodnih u posljednja dva stoljeća: odgovoriti na rastuće posvjetovljenje koje prožima svijet i nasrnulo je na Crkvu. Postoji samo jedan lijek za taj tijek koji se čini sve nametljiviji i nezaustavljiviji; lijek koji se može činiti skromnim u usporedbi s velikim govorima koje ovih dana slušamo na dnevnom redu za novi pontifikat, koji su puni sinodnosti, uključivosti, brige za „zajednički dom“, otvorenosti za todos, todos, todos. Lijek je dopustiti Bogu da djeluje u svojoj Crkvi, da se očituje u svojoj Crkvi. Taj put zahtijeva da se svatko od nas vrati na svoje mjesto jadnih grješnih ljudi, koji, svaki put kada pomisle da moraju promijeniti Crkvu, modernizirati Crkvu, posadašnjiti Crkvu, završe tako da potamne Božju nazočnost.

Prije ili kasnije morat ćemo priznati kako vjera cvjeta ili ponovo cvjeta ondje gdje se Bogu daje više prostora i gdje ljudi prihvaćaju da ne pretjeruju. Da bismo to uvidjeli, bilo bi dovoljno pohoditi svetišta, osobito marijanska, stupiti u dodir sa samostanima koji nisu odbacili habit i pravilo (možda nakon prisilne preobrazbe koju je tražio Dikasterij za posvećeni život pod kanonskim vodstvom kardinala Ghirlande), otići u župe gdje se bogoslužje još uvijek slavi s velikim dostojanstvom, gdje se katekizam ne zaslađuje, a procesije i hodočašća ne zabranjuju kao natražnjački, mračnjački ostatci. To je stvarnost gdje se zbivaju obraćenja, gdje obitelji cvjetaju, gdje se rađaju nova zvanja, gdje postoje korijeni dovoljno duboki i čvrsti da se odupru suhoći našega vremena.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

Svi prilozi iz niza